Haag bi mogao presuditi da je prvi hrvatski predsjednik etnički čistio Herceg-Bosnu, želeći njome »proširiti« Hrvatsku. Potpuno smo sigurni da prebacivanjem troškova za sva prava veterana HVO-a na nejaka pleća hrvatskog državnog proračuna – nećemo moći argumentirano dokazati kako je to laž, obmana i da je presuda nepravična
Slaba opozicija barem je jednako velika opasnost za sve nas kao slaba vlast. Jedno je s drugim povezano, to su spojene posude. Ako nema konkurencije, ako iz opozicije nema suvislih prijedloga kako ovu zemlju učiniti boljom, ako se ne mogu argumentirano opovrgavati loši potezi i laži vlasti, onda se kaljuža produbljuje i nestaje nada da uopće može biti bolje.
A baš sada u Hrvatskoj je kritično vrijeme, brojni promašaji i propusti dolaze na naplatu, mnogi problemi i političke odluke prolaze ispod radara ranjene, nekonstruktivne i neorganizirane opozicije. Agrokor, granice, Ina, veliki egzodus u inozemstvo, velike socijalne razlike, rupe u zdravstvenom sustavu, rupe u mirovinskom sustavu, reustašizacija, ideološke podjele … Vlast ne odlučuje a oporba nema što na to reći.
To je teško pogotovo kad je zemlja i te kako opterećena ogromnim fiksnim izdacima kojih se očito skoro neće moći riješiti. Na primjer, Vatikanskim ugovorima u vezi kojih se još niti nijedna veća stranka u Hrvatskoj nije opredijelila da se pokrene postupak njihove izmjene ili raskidanja. A oni nas koštaju oko 400 milijuna kuna svake godine.
Vrlo su velike financijske obaveze prema hrvatskim braniteljima-veteranima i njihovim obiteljima, a one se, naravno, nastavljaju na drugu generaciju, dakle, vrlo dugi niz godina. Ukupna godišnja izdvajanja sada iznose nekoliko milijardi kuna, a upravo ide u proceduru novi Zakon o hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu koji će ukupne troškove podebljati za još nekoliko stotina milijuna kuna svake godine.
Vrlo značajna novost je i to da bi se Zakon trebao odnositi i na veterane Hrvatskog vijeća obrane, pa će tako oni i njihove obitelji (iako uglavnom ne žive u Hrvatskoj) biti ubuduće na teret hrvatskog državnog proračuna. Ako Hrvatski sabor to odobri. Koliko je to uopće politički pametno dok se u studenom na Haškom sudu baš očekuje pravomoćna presuda šestorici glavnih ljudi nekadašnje Herceg-Bosne? Jer, suci su šestoricu prvostupanjski (nepravomoćno) osudili »zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu, zajedno s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i generalom Jankom Bobetkom te još nekim ljudima iz vrha RH i Herceg-Bosne kojemu je cilj bio etničko čišćenje prostora Herceg-Bosne i njezino pripajanje ili stvaranje nove hrvatske republike na tom prostoru«.
Dakle, Haag bi još jednom, ovaj put pravomoćno, mogao presuditi da je prvi hrvatski predsjednik etnički čistio Herceg-Bosnu, želeći njome »proširiti« Hrvatsku. Potpuno smo sigurni da prebacivanjem troškova za sva prava veterana Hrvatskog vijeća obrane i njihovih obitelji na nejaka pleća hrvatskog državnog proračuna – nećemo moći argumentirano dokazati kako je to laž, obmana i da je presuda nepravična. Nego naprotiv, logično je da bi takvo stajalište Haaškog suda, bilo ono lažno ili istinito, nepravično ili pravično – moglo biti na ovaj način i te kako osnaženo.
Prijedlog novog, cjelovitog braniteljskog zakona već je odavno u javnosti, ali nismo čuli da je dosad bilo tko iz oporbenih stranaka imao na njega bilo kakvih primjedbi. Štoviše, Ministarstvo branitelja rado bi proguralo da taj braniteljski zakon bude i ustavni, ako to ikako bude moguće. Kao da su hrvatski branitelji i njihova prava ona tema o kojoj se u Hrvatskoj smije samo šutjeti ili svesrdno odobravati sve što HDZ-ova vlast za njih predloži.
Ako su Crkva i branitelji nedodirljivi pa im treba osigurati i još više novca, bez obzira na to koliko državi pristizalo i bez obzira na rastuću sirotinju, onda je očigledno – Crkva, veterani i vojska vladaju u ovoj zemlji. A za sve ostale kako bude.
Vrlo su krhka i bremenita vremena pa je pogotovo u njima velika odgovornost voditi Hrvatsku. Pustimo prošlost, uvijek se radi i mora se raditi o budućnosti. Gdje smo i kamo idemo? Zna li to vlast, ima li projekciju i odlučnost i za hrabre i naizgled nepopularne odluke?
Premijer Plenković još uvijek zaista »može što hoće«, kako je rekao prije nekoliko dana u Saboru. Ali, samo u tim uzanim okvirima. On doma zasad ima jake karte u svojim rukama koliko god Hrvatska stoji sve slabije u okruženju susjeda i u usporedbi s europskim zemljama s kojima se ona treba mjeriti. Jer, ako bude odlučio raspisati izbore, teško da će ga ovakva oporba ugroziti.
A 73 posto ljudi vidi da Hrvatska ide u krivom smjeru. U oporbi, ako to i vide – ne znaju što bi s tim.
novilist
