Prošlotjedni izbori u Crnoj Gori izazvali su priličnu kakofoniju u interpretacijama širom regije. Neki u njima vide pad diktature i dolazak demokracije, dok drugi imaju potpuno obrnut stav. Srdan Kosović, urednik podgoričkih Vijesti, donosi na Biltenu nešto nijansiraniju perspektivu.
Crna Gora će 30. avgust upisati kao istorijski datum i to je jedna od rijetkih izvjesnih stvari u moru neizvjesnosti koje ovu državu čekaju nakon što je po prvi put u istoriji na parlamentarnim izborima smijenjena vlast. Demokratska partija socijalista (DPS) koju predvodi predsjednik partije i države Milo Đukanović je zabilježila katastrofalan rezultat, pala sa 36 na 30 mandata i imala 15 hiljada glasova manje u odnosu na izbore 2016. godine. Rezultat DPS je posljedica niza stvari koje su pogađale tu partiju, naročito u posljednje dvije godine. A sve je započelo sklonošću Mila Đukanovića da otjera sve koji su mu suprotstavljali i okruži se klimoglavcima.
Biznismen i dugogodišnji finansijer partije Duško Knežević je razmrdao redove serijom objava koje su dokumentovale visok nivo korupcije u DPS, uslijedili su nenadano snažni i istrajni protesti oko sječe čempresa u lučkom gradu Baru koji su potrajali čitav mjesec dok se DPS borio sa aferom “Koverta” koju je lansirao Knežević (na objavljenom snimku se vidi kako daje tadašnjem gradonačelniku Podgorice kovertu sa skoro 100 hiljada eura), a onda je kulminiralo najmasovnijim građanskim protestima u istoriji Crne Gore, a jedan od protesta je bio najveći skup od nezavisnosti. Nakon kraćeg zatišja, sljedeće i vjerovatno ključno pitanje je bilo oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti koje je pokrenulo serije protestnih litija u cijeloj Crnoj Gori na koje je, prema policijskim podacima, jedne noći izašlo 70 hiljada ljudi, što otprilike znači svaka osma ili deveta osoba i to ako uvažimo da policijski podaci nisu umanjeni.
U kombinaciji sa litijama je stigao i koronavirus čije hendlovanje je obilježila skandalozna odluka vlasti da objavi spisak osoba u samoizolaciji, a onda i niz odluka koje su imale odlike selektivne pravde što je doprinijelo ekspresnom padu povjerenja u Nacionalno koordinaciono tijelo koje je upravljalo epidemijom. Figurativni esker u kovčeg je zakucao niz optužbi u vezi korupcionaške afere Možura koja je na nivou evropskog interesovanja jer je zbog sličnih stvari pala Vlada na Malti gdje je ubijena novinarka Dafne Karuana Galicija koja se bavila tom temom. Nikakva institucionalna prednost na koju je Organizacija za europsku bezbednost i suradnju (OEBS) ukazivala iznova i iznova, besomučna terenska kampanja Vlade i metode prikazane u aferi “Spisak” (da DPS koristi bazu Ministarstva unutrašnjih poslova za partijske evidencije) nisu urodile plodom, već se pokazao tačnim detalj iz te afere koji je pokazivao da njihove terenske procjene imaju i po 30 odsto planiranih glasova više nego što se to doista ostvari. DPS jednostavno nije mogao da privuče niti jednog novog birača, a žestok sukob sa crkvom je odnio na hiljade glasova. Tu su bili još i žestoki kiksevi u kampanji, poput obraćanja nosioca liste Duška Markovića na Cetinju, koje su mnogi razumjeli kao najavu progona neistomišljenika nakon izbora.
Izborni rezultati
Na pitanju crkve je najviše profitirala koalicija okupljena oko Demokratskog fronta nazvana “Za budućnost Crne Gore”. Dugi pregovori sa koalicionim partnerima, veliki pritisak iz Beograda da se koalicija ostvari, bilo je svega i svačega, ali je ključni momenat bio odluka da se do tog trenutka praktično anonimni profesor Mašinskog fakulteta u Podgorici Zdravko Krivokapić postavi za nosioca liste. On se prethodno u javnosti pojavio kao jedan od osnivača NVO “Ne damo Crnu Goru” koja je snažno podržala Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC). Anonimnost je međutim dozvolila Krivokapiću da uđe u kampanju čistih ruku i obraza, a koalicija se odlučila da promoviše mlada lica na bilbordima pa se tako politički veterani praktično nisu ni pojavljivali tokom predizbornog perioda. Krivokapić je svojim imidžom posvećenog vjernika i načinom vođenja kampanje (redovne posjete crkvama) ostavio utisak da ima direktnu podršku SPC što je bio jedan od glavnih faktora za astronomski rast i osvojenih 27 mandata. Ključno pitanje, prije svega za Krivokapića lično, je da li će njegovo političko neiskustvo biti problem kada krenu politički procesi kojima su mnogo vičniji jastrebovi iz Demokratskog fronta koji jesu poslali vrlo bitne poruke o tome da neće dovoditi u pitanje neke od ključnih stvari iz spoljno-političkog opusa (članstvo u NATO, put ka EU), ali su i dalje direktno “nakačeni” na Beograd koji je izdašno i finansijski pomogao kampanju.
Treća grupacija u parlamentu će biti Demokrate i koalicioni partneri koji su uspjeli da povećaju broj mandata na 10 nakon kampanje “Mir je naša nacija” gdje su balansirali između jasne građanske profilacije i blagog koketiranja sa pitanjem crkve uključivanjem na listu nestranačkih ličnosti koje su se po tom pitanju jasno izjasnile. Lider Demokrata Aleksa Bečić je uspio da pokaže i spremnost za koaliranje i vodio je stabilnu i efektnu kampanju. Jasnije izjašnjavanje i pozicioniranje oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti bio je logičan politički potez naročito kada se i pored pritisaka sa brojnih adresa, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije počeo redovno oglašavati o izborima. Amfilohije je više puta ponovio da se ne glasa za DPS i druge partije koje su podržale Zakon o slobodi vjeroispovijesti, ali je prelomni momenat bio kada je pozvao sve Crnogorce da izađu na izbore i glasaju “protiv otimanja svetinja”, što je prelomilo brojne potencijalne apstinente.
Za jednog od velikih pobjednika izbora se uzima i koalicija “Crno na bijelo” okupljena oko istoimene platforme koju je podržao veliki broj intelektualaca. Predvodnik liste Dritan Abazović iz Ujedinjene reformske akcije (URA) je uspio da u glasove pretoči sopstvenu popularnost, a izdržali su i brojne beskrupulozne medijske napade prorežimskih propagandnih punktova koji vjerovatno ipak jesu uspjeli da otkinu barem jedan procenat kroz konstantno guranje optužbi da će URA svoje glasove “prinijeti” četnicima i “rušiteljima države”. U parlament su još ušli i Socijaldemokrate koji sada imaju mandat više, kao i Bošnjačka stranka. Jedan od gubitnika izbora je definitivno Socijaldemokratska partija koja je jedva prešla cenzus, a u parlament ulaze i dvije albanske koalicije. Pojava druge hrvatske partije je uzrokovala da niti jedna nije uspjela da pređe manjinski cenzus pa predstavnika Hrvata neće biti u parlamentu.
Izazovi koji predstoje
Veliki je broj stvari koje će biti rješavane u narednim nedjeljama, mjesecima i godinama. Neka od tih pitanja su ključne stresne tačke za građane Crne Gore, dok su neka prije svega glavobolja za region i Zapad koji su trenutno vrlo naježeni i oprezni po pitanju ove dramatične promjene.
Prvi veliki zadatak je spuštanje tenzija koje su očekivano eskalirale. Nasilnički, šovinistički i radikalno nacionalistički ispadi su odjeknuli u ponedjeljak veče, ali su lideri opozicionog bloka pozvali građane da ostanu kućama i da ne učestvuju u incidentima, što su oni i poslušali. DPS sa druge strane koristi ta dešavanja da ih prikaže kao efekat predizborne retorike opozicije, iako je to prilično neutemeljena tvrdnja, jer su ključne poruke mržnje i širenja straha dolazile upravo iz vladajućih struktura. Ono što lideri nove parlamentarne većine moraju da urade jeste da pošalju nedvosmislenu poruku da bilo kakvo ugrožavanje i maltretiranje sugrađana i sunarodnika predstavlja apsolutno neprihvatljivu stvar koju treba hitno procesuirati i vinovnike oštro kazniti. To će barem djelimično relaksirati situaciju, naročito uoči najavljenog skupa “crnogorskih patriota” koji je zakazan za nedjelju, a koji promoviše i DPS na svojim društvenim mrežama. Taj skup je savršena prilika za one koji žele da pokolebaju narodnu volju da incidentima to i urade.
Istorijski katastrofalna turistička sezona će donijeti ogromne ekonomske izazove čiji se efekat očekuje od jeseni. Zbog toga je pitanje političke stabilnosti od još većeg značaja jer će biti potrebno svo znanje koje Crna Gora ima da bi se nekako izvukla iz teškog perioda koji slijedi. Manjak u državnoj kasi od januara do jula je preko 270 miliona eura, a ukupna trgovinska razmjena Crne Gore u tom periodu iznosi 1,4 milijarde eura i pala je za 300 miliona. Ti podaci su povod za komentare da je DPS izgubio vlast u najboljem mogućem momentu po njih, jer neće morati da se nosi sa bremenom nadolazeće ekonomske krize.
Pitanje identiteta
Ključna odlika crnogorskog identiteta je njegova dualnost. Vrlo je teško objasniti nekome sa strane kako se to izjašnjava i kao Srbin i kao Crnogorac, a još teže zašto ima onih koji su spremni da vade džeferdare ako im se to ospori. Kada srbijanski predsjednik Vučić kaže da će štititi svoje sunarodnike u Crnoj Gori, radi se o perfidnoj manipulaciji jer je jasno da oni koji se izjašnjavaju kao Crnogorci i oni koji se izjašnjavaju kao Srbi u Crnoj Gori jesu jedan te isti autohtoni narod, iz istog etničkog miljea. Njihov nacionalno-politički identitet se promijenio u odnosu na državnu politiku što pokazuje popis stanovništva, ali ono što sada pričaju Vučić i Đukanović znači da smo na par koraka od nove revizije istorije gdje bi se tvrdilo da su Srbi iz Crne Gore ustvari došli iz Srbije. Pošto je izvjesno da u skorije vrijeme nije bilo nikakvih migracija Crnogoraca i Srba iz Crne Gore (i obrnuto), te da se u istoj porodici najbliži srodnici identifikuju kao Srbi ili Crnogorci, jasno je da ovi pojmovi ne predstavljaju ništa novo i strano, i da se najčešće uopšte ne isključuju.
Zanimljivo, i jedan i drugi identitet osjećaju neobičnu distancu prema (recimo) pojmu Srbijanac, dok jedni druge percipiraju kao svojevrsnu istost, uz naglasak da je druga strana tek žrtva jedne istorijske i identitetske zablude. U svakom slučaju, koliko god sve te oznake zbunjujuće djelovale, upravo zato treba da izbjegavamo upadanje u identitetske naljepnice i prebrojavanje krvnih zrnaca. Kakva god da je evolucija tih naljepnica bila od referenduma, bitno je znati da je i od tada prošlo 14 godina i da se pokazalo da mnogo manji procenat ima problema sa nezavisnom Crnom Gorom kao takvom, a mnogo veći sa korumpiranom privatnom državom. Da se sjutra raspiše referendum o nezavisnosti uz uslov da ne bude ovoliko problema koje je prouzrokovao DPS, taj bi izbor bio prilično lak. Ali, DPS-ova politika je bila zasnovana na konstantnom držanju u strahu, pa se u Crnoj Gori sve nacionalne grupe osjećaju nesigurno – od Crnogoraca, Srba, Albanaca, Bošnjaka, ali je srećom ideja zaokruživanja identiteta sama po sebi neodrživa jer istorija nije ni počela, pa se neće ni završiti sa ovom vlašću.
Đukanović je kao posljednji korak zaokruživanja identiteta vidio upravo otklon od Srpske pravoslavne crkve kao jednog od stožera te dualnosti, odnosno pokušaj da se napravi Pravoslavna crkva Crne Gore je vidio kao finalni dio puzle i način da se upiše u istoriju. Tu je po prvi put iskoračio iz pragmatičnog pogleda na politiku, ušao na ideološki teren i izgubio.
bilten
