Crne misli 21. stoljeća

Bio sam prošle godine na jednoj tribini povodom pedesetogodišnjice izlaska Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Banda, tribini na kojoj se okupilo nekih tridesetak mahom strastvenih fanova Beatlesa, i na kojoj se ubrzo iskristaliziralo kako... praktički nitko od prisutnih ne ubraja Sgt. Pepper's među vrhunce njihove diskografije. A pazite, govorimo o albumu koji se svojedobno smatrao THE albumom Beatlesa, ako ne i rock glazbe općenito!

Kako je došlo do toga? Pa, priklanjam se teoriji kako Sgt. Pepper's nije bio samo još jedan album Beatlesa, nego je to bio album-DOGAĐAJ: veliki umjetnički statement koji su rockeri tog doba prigrlili kao potvrdu da njihova glazba, njihova kultura, nije tek tamo neka buka koja rajca tinejdžere nego umjetnost, s velikim "U", visoka umjetnost. Naravno da ne raspolažemo nekom black mirrorastom tehnologijom koja bi nam omogućila da proputujemo kroz vrijeme i prodremo u umove ondašnjih fanova Beatlesa pa da vidimo u kojem ih se omjeru dojmila sama glazba na albumu a u kojem su jednostavno bili zaneseni konceptom i poneseni generacijskom pomamom oko albuma – ali mi se ne čini pretjerano arogantnim zaključiti kako taj koncept i ta pomama jesu igrali bitnu ulogu u fami oko Sgt. Pepper'sa, da rockerima jest bio iznimno opojan osjećaj da je njihova kultura napokon stekla status legitimne, ozbiljne umjetnosti. Da bi onda, nakon što se s vremenom slegla prašinama, novijim generacijama od svega toga ostala samo jedna zbirka pjesama, koja im se u odnosu na nekoliko drugih zbirki pjesama Beatlesa... zapravo i nije činila toliko impresivnom?

Mada svakako jest šupački vikati kako je car gol i pripisivati svim fanovima nečega zaluđenost "carevim novim ruhom", mislim da i valja priznati kako svatko od nas barem ponekad bude toliko opčinjen nekim konceptom da je – spreman progledati kroz prste kada je riječ o izvedbi tog koncepta, bar malo. Ponekad je to, kao u slučaju Sgt. Pepper'sa, u službi izgradnje generacijskog narativa. Dok se ponekad naprosto može raditi i o tome da je posrijedi... pa, jedina manifestacija nekog jako privlačnog koncepta, ideje čije je vrijeme sazrijelo?

Black Mirror je zasnovan na stvarno jako privlačnom konceptu, onome tehno Zone sumraka: svima nam bliska anksioznost oko toga kako nam nove tehnologije mijenjaju živote i društvo + format Zone sumraka / Priča iz kripte kojeg dugo nije bilo na malim ekranima = jackpot. Jest da sad već pomalo dobiva konkurenciju (streaming-servis Hulu je izdao nešto što se zove Dimension 404 i na papiru izgleda kao klon Black Mirrora, a u pripremi je i nova inkarnacija Zone sumraka) – ali dosad je jedini nudio zasebne mračne TV-priče o tehnologijama koje vrebaju iza ugla. Priče koje golicaju i one koji misle da smartfonovi pretvaraju mladež u zombije, i nas koji kolutamo očima na priglupe namćorske memove o smartfon-zombijima ali nas isto potajno brine mogućnost da u njima možda i ima poneko zrnce zastrašujuće istine.

Prva sezona Black Mirrora je bila izvrsna, to ne sporim, ali druga mi je bila toliko slabašna da onaj šupak u meni koji bi vikao da je car gol nije mogao prijeći preko toga što nije nimalo naštetila bujanju kulta Black Mirrora jer, pa mislim... Tri epizode. Prva je o androidu, a umjesto uncanny valley efekta igra na nešto puno banalnije i daleko manje intrigantno. Druga je OK ali je tematski svojevrsna repriza jedne epizode iz prve sezone. Treća završava tamo gdje je trebala početi. Teško sad mogu reći nešto konkretnije bez spojlanja ali, ukratko, druga sezona me ozbiljno natjerala da se zapitam jesu li fanovi ove serije toliko zaljubljeni u njezin koncept da prelako opraštaju kad njegova realizacija šteka.

A zatim se dogodio prelazak Black Mirrora s engleskog Channela 4 na američki Netflix, uz proširenje sezona s tri na šest epizoda. Jest da sam bio dosta skeptičan nakon druge sezone, ali mi je treća na kraju bila jako zabavna, iako i jako neujednačena, s nekima od najboljih epizoda u serijalu (San Junipero!) - ali i nekima od najgorih (Nosedive, bljeh!). Četvrta je sezona izašla prije dva tjedna i, što jest jest, dovoljno je dobra da je napokon ušutkala šupka u meni... No i dalje mislim da je najveći blagoslov serije ujedno i njezino najveće prokletstvo, a to je – što manje-više sve epizode piše jedan čovjek. Čovjek zvan Charlie Brooker.

Iako se transferom na Netflix donekle amerikanizirao, Black Mirror je i dalje serija rađena po engleskom principu – onome da seriju osmišljava i piše jedna uska kreativna jezgra, za razliku od američkih serija koje su produkt zajedničkog rada writers' roomova od po cirka tuceta ljudi, a potpisi pod scenarijima više stvar formalnosti negoli realne pojedinačne zasluge. Engleski princip može bez problema funkcionirati kad, recimo, jedan čovjek piše standardnu dramsku seriju, ili njih dvoje-troje standardnu humorističnu u kojoj je radnja epizode skelet za nove permutacije odnosa među jednim te istim likovima... No skroz je druga stvar kada, kao u slučaju Black Mirrora (gdje Brooker sam napiše veliku većinu scenarija, koje onda dorađuje ping-pongajući se sa svojom producenticom), svaka nova epizoda počinje od nule, s novim likovima i novom blago distopijskom vizijom bliske budućnosti: tu već treba imati ideje. Obilje ideja. Posebno kad je žanr u pitanju spekulativna fikcija.

A Charlie Brooker ne samo da je tek jedan čovjek s ograničenim fondom ideja, nego usto ni ne dolazi iz SF-miljea: on je primarno satiričar. SF-pisci žive od neprestanog nabacivanja novih ideja i koncepata iz poglavlja u poglavlje; Brookeru padne na pamet neka potencijalna tehno-novotarija, razmotri kako bi mogla ljudima zagorčati život, i... to uglavnom bude to, epizoda riješena. Naravno da format serije ne iziskuje, niti ostavlja prostora za neki opsežniji world-building, ali isto povremeno zna bosti u oči kako su koncepti slabo razrađeni s SF-strane. Što se još da zanemariti kad je epizoda generalno dobra, ali već puno teže kad je riječ o promašajima poput Nosedivea, kada se uhvatim kako razmišljam: "Dobro, pa KAKO jedna ovakva distopija može funkcionirati? Kako je društvo zasnovano na ovom principu uopće održivo?"

U četvrtoj sezoni se, s jedne strane, osjeti polagani zamor materijala: većina epizoda se vrti oko tehnologija za petljanje po umovima (u tri od šest epizoda se nekome na glavu kači neki mali gadget; u još jednoj junakinja ima čip u glavi). Ali se istovremeno i serija preporodila sa San Juniperom – čiji je uspjeh Brookeru ukazao da ne mora sve baš uvijek biti mračnjačko ubijanje u pojam, pa se u četvrtoj sezoni malo opustio i dozvolio si više šaranja s ugođajem, s jako dobrim rezultatima, ponajprije u romantičnoj Hang the DJ i space-operastoj USS Callister. A i u mračnjačkom spektru Metalhead u seriju unosi minimalističku svježinu. Jedini krivi korak je Black Museum, omnibus-deponij priča preblesavih da drže vodu cijelu epizodu, ali kad se sve zbroji oduzme ovo je, ako mene pitate, najbolja i najujednačenija od zadnje tri sezone Black Mirrora.

Jest da bih volio da Charlie Brooker uključi više ljudi u pisanje scenarija i da rjeđe tavori na razini memova o smartfon-zombijima, ali da mi zacure sline na svaku najavu nove sezone – zacure. Jer koliko god da bio nesavršen, Black Mirror je u istoj mjeri vraški zabavan.