Piše: Predrag Finci
Ni danas nitko ne bi sporio kvalitetu Crnim biserima Tome Janića. U vrijeme kada je nastao bio je pravo otkriće. Bilo je to u doba kada su u “domaćem filmu” dominirale ratne teme i crno-bijela karakteriziranja junaka filma. Film je uglavnom imao propagandnu funkciju. Jedini način da neko iskaže svoj filmski talent bio je da se prihvati kakvog scenarija o pobjedi partizana ili o nezaustavljivom putu u komunizam, pa da od nadležnih dobije, a i tada ne baš dovoljno, novac za film. Vlastima ništa nije značilo što su oni rijetki filmovi sa drugačijom tematikom, poput Hanke, imale neusporedivo više gledalaca, jer je široka popularnost filmske umjetnosti nadasve služila za promoviranje novih društvenih vrijednosti.
Ne znam što je Tomo Janić radio prije, ne mogu se sjetiti ni što je radio poslije Crnih bisera, ali znam da je taj film dočekan kao istinsko osvježenje. Priča jednostavna: u popravni dom za mlade delikvente dolazi novi odgojitelj, koji polako osvoji simpatije svojih pitomaca i izvede ih na “pravi put”, jer su oni u osnovi dobri dečki. Sigurno da je i u ovom filmu bilo prizvuka propagande. Sve se dešava na izoliranom otoku, što će reći da nije imanentno socijalističkom društvu. Možda nije slučajno ni da je glavnog negativca igrao glumac koji je u ratnim filmovima uvijek igrao “domaćeg izdajnika”. A zabludjela djeca na kraju i sama kreću u svima već znanu i izvjesnu “svijetlu budućnost”. Ovaj je pedagoški film, nadahnut Makarenkom, plijenio međutim nečim drugim: otkrivanjem jednog prikrivenog, utajenog svijeta – svijeta delikvencije. Pri tome nipošto ne mislim da je jedina kvaliteta Crnih bisera u njegovoj priči (film nije samo vizualizirana priča), nego u onome što je neophodni preduvjet da film bude dobar: spoju raznorodnih umijeća i sugestivnosti likovnog izraza. U tehničkoj nedotjeranosti Crnih bisera odzvanja sav onaj šarm siromaštva i nespretnosti koji danas posjeduju još samo alternativni filmovi u velikim produkcijama. Ozbiljna a srčana gluma obilježava pionirski karakter ovog filma, a prirodno osvjetljenje, čisti montažni rezovi i uvjerljivi dijalozi čine ga nepretencioznim i zato dopadljivim. I danas bi strog kritičar rekao da je “sladak”. Uostalom, to je jedini domaći film za koji sam ikada čuo da je neko htio napraviti njegov remake.
Sve sam nekako mislio da će Tomo Janić nastaviti tim putem. On mi se, međutim, požali da ga je ščepala okrutna bolest i da više nema snage. Njegov film je međutim dao snagu svima koji su u pravom smislu shvatili da je film “narodna umjetnost”, da mora da se suoči sa svojim vremenom i da može biti zaista suvremen ako se oslobodi deklarativne herojske patetike. Novi sineasti su sve više raskidali sa dodvoravanjem vlastima, gajili sve više kritičnosti, sve jasnije pokazivali da je film i vještina duhovne provokacije i ujedno sve naglašenije svoje filmove oblikovali shodno zahtjevima sedme umjetnosti: kao umjetnost montaže i vizualno pismo. A sve je počelo sa “malim”, nepretencioznim filmovima, poput Crnih bisera, onim filmovima koji su zavirili u rubne fenomene stvarnosti, filmovima koji su dokazali – gle čuda! – da i domaći film može biti zanimljiv. I da može biti više od propagandnog plakata, jer je u svojoj suštini i sam otkrivanje slojevite strukture ljudskog bića, koja upravo u filmu može biti prikazana u svim svojim vidovima. Film je sinteza svih naših čulnih moći. Film je ono što Platon u Timaju veli za vrijeme: pokrenuta slika vječnosti.
Ni danas nitko ne bi sporio kvalitetu Crnim biserima Tome Janića. U vrijeme kada je nastao bio je pravo otkriće. Bilo je to u doba kada su u “domaćem filmu” dominirale ratne teme i crno-bijela karakteriziranja junaka filma. Film je uglavnom imao propagandnu funkciju. Jedini način da neko iskaže svoj filmski talent bio je da se prihvati kakvog scenarija o pobjedi partizana ili o nezaustavljivom putu u komunizam, pa da od nadležnih dobije, a i tada ne baš dovoljno, novac za film. Vlastima ništa nije značilo što su oni rijetki filmovi sa drugačijom tematikom, poput Hanke, imale neusporedivo više gledalaca, jer je široka popularnost filmske umjetnosti nadasve služila za promoviranje novih društvenih vrijednosti.
Ne znam što je Tomo Janić radio prije, ne mogu se sjetiti ni što je radio poslije Crnih bisera, ali znam da je taj film dočekan kao istinsko osvježenje. Priča jednostavna: u popravni dom za mlade delikvente dolazi novi odgojitelj, koji polako osvoji simpatije svojih pitomaca i izvede ih na “pravi put”, jer su oni u osnovi dobri dečki. Sigurno da je i u ovom filmu bilo prizvuka propagande. Sve se dešava na izoliranom otoku, što će reći da nije imanentno socijalističkom društvu. Možda nije slučajno ni da je glavnog negativca igrao glumac koji je u ratnim filmovima uvijek igrao “domaćeg izdajnika”. A zabludjela djeca na kraju i sama kreću u svima već znanu i izvjesnu “svijetlu budućnost”. Ovaj je pedagoški film, nadahnut Makarenkom, plijenio međutim nečim drugim: otkrivanjem jednog prikrivenog, utajenog svijeta – svijeta delikvencije. Pri tome nipošto ne mislim da je jedina kvaliteta Crnih bisera u njegovoj priči (film nije samo vizualizirana priča), nego u onome što je neophodni preduvjet da film bude dobar: spoju raznorodnih umijeća i sugestivnosti likovnog izraza. U tehničkoj nedotjeranosti Crnih bisera odzvanja sav onaj šarm siromaštva i nespretnosti koji danas posjeduju još samo alternativni filmovi u velikim produkcijama. Ozbiljna a srčana gluma obilježava pionirski karakter ovog filma, a prirodno osvjetljenje, čisti montažni rezovi i uvjerljivi dijalozi čine ga nepretencioznim i zato dopadljivim. I danas bi strog kritičar rekao da je “sladak”. Uostalom, to je jedini domaći film za koji sam ikada čuo da je neko htio napraviti njegov remake.
Sve sam nekako mislio da će Tomo Janić nastaviti tim putem. On mi se, međutim, požali da ga je ščepala okrutna bolest i da više nema snage. Njegov film je međutim dao snagu svima koji su u pravom smislu shvatili da je film “narodna umjetnost”, da mora da se suoči sa svojim vremenom i da može biti zaista suvremen ako se oslobodi deklarativne herojske patetike. Novi sineasti su sve više raskidali sa dodvoravanjem vlastima, gajili sve više kritičnosti, sve jasnije pokazivali da je film i vještina duhovne provokacije i ujedno sve naglašenije svoje filmove oblikovali shodno zahtjevima sedme umjetnosti: kao umjetnost montaže i vizualno pismo. A sve je počelo sa “malim”, nepretencioznim filmovima, poput Crnih bisera, onim filmovima koji su zavirili u rubne fenomene stvarnosti, filmovima koji su dokazali – gle čuda! – da i domaći film može biti zanimljiv. I da može biti više od propagandnog plakata, jer je u svojoj suštini i sam otkrivanje slojevite strukture ljudskog bića, koja upravo u filmu može biti prikazana u svim svojim vidovima. Film je sinteza svih naših čulnih moći. Film je ono što Platon u Timaju veli za vrijeme: pokrenuta slika vječnosti.
