Ovih dana Andrej Plenković, muž, otac i predsjednik Vlade, u nastojanju je da kriminalizira novinarstvo i novinarski posao. To čini da bi (buduće) kriminalce i kriminalke mogao neometano imenovati za ministre i ministrice, i da bi se oni potom po zakonu i pod zaštitom suda mogli baviti kriminalom.
No, čemu u ozbiljnim zemljama, recimo u Njemačkoj, koja velike novine sufinancira javnim novcem umjesto da kriminalizira novinare, novinarstvo zapravo služi? Obrani domovine, zaštiti zajednice i onih moralnih načela, društvenih, kulturnih i civilizacijskih vrijednosti, građanske solidarnosti, osobne empatije, elementarne ljudskosti, koje mimo novina ili bez njih ne mogu zaštititi ni obraniti vojska, policija ni sudovi. Novinarstvo, između ostaloga, služi i tome da se Njemačkoj ne dogodi da predsjednikom Vlade postane neki prenapuhani muž i otac čija je ambicija da na ministarska mjesta imenuje žene i muškarce koji će se pod zaštitom države baviti grabežnim razbojništvima, prevarom, obmanama i drugim vrstama kriminala.
Novine običnim danima mogu služiti i za zabavu. Tristošezdesetčetiri dana u godini novine mogu objavljivati neke bezazlene, nevažne, dosadne i tupaste novinske članke, kojima će zabavljati ljude koji i dalje čitaju novine. Tristošezdesetčetiri dana u godini novine se mogu baviti arhiviranjem svakodnevice, životima i stradanjima sitnoga svijeta, razmnožavanjem mrava, ali je smisao novina u onom tristošezdesetpetom danu u godini kada će biti objavljen članak koji će spašavati sve one društvene vrijednosti koje ne mogu zaštititi svi ti američki tenkovi i francuski borbeni avioni, a bez kojih ni tenkovi ni avioni, kao ni zaštita zemlje i društva, nemaju naročitog smisla. Ako ne postoje novine koje će zaštititi društvo, društva neće biti. Ako nema društva, nema ni smisla i potrebe da se više išta štiti. Bez novina svaka je zemlja Demokratska Republika Kongo.
Taj članak tristošezdesetpetog dana ovaj je put napisao Denis Mahmutović. Objavljen je u utorak 14. veljače u 24sata, a mi bismo morali o njemu govoriti i da je objavljen u nekim drugim hrvatskim novinama. Članak je olovnim crnim slovima najavljen na naslovnici: “Hrvatima smo dali kćer da je posvoje…” A iznad toga crvenim slovima – jer crna i crvena temeljne su novinske boje – “Ispovijest roditelja iz Konga o slučaju uhićenih Hrvata”. Rođeni otac i mati djevojčice iz Konga svjedoče da su bez ičijeg pritiska, bez ikakvog novca, ili pod pritiskom životnih okolnosti, isključivo svojom voljom dali svoju djevojčicu na posvojenje paru kojemu se sad u Zambiji sudi. Spremni su preko video veze pred zambijskim sudom posvjedočiti da je istina upravo takva, da su ti ljudi nevini, a da su njih dvoje u Kongu sad zabrinuti za svoje dijete i njenu budućnost, ako se njezinih roditeljima u Zambiji prijeti dugogodišnjim zatvorom za nešto što nisu učinili.
Prvo s čime se čitatelj suoči u članku Denisa Mahmutovića, koji je zapravo lišen svega osim iskaza to dvoje ljudi iz Konga, i što njega, čitatelja, na neki način preobrazi, jer se nikad s tom emocijom nije susreo, jest da kongoanski roditelji istovremeno svoju djevojčicu predaju njezinim budućim hrvatskim roditeljima, tako da je nikad više u životu ne vide i ništa o njoj ne saznaju, jer se upravo odriču svih roditeljskih prava, ali kada se ti njezini novi roditelji nađu u zatvoru, njih dvoje pred zambijskim sudom, pred državom ovom i onom, nastupaju kao bilo koji otac i mati, zabrinuti za sudbinu svoje kćeri i spremni da se za njezinu dobrobit bore na ono malo načina koji su im kao građanima DR Konga na raspolaganju. Dok čita što ti ljudi govore, i kako lako prelaze od predaje vlastitog djeteta nekim drugim roditeljima na borbu za to isto dijete pred sudovima i državama od kojih ga pokušavaju spasiti, čitatelj kao da propada u provaliju ljudskih srca, ali i u provaliju jedne duboko upropaštene zajednice za koju nas baš nimalo nije briga, sve dok tamo u zatvoru ne završi netko naš.
U DR Kongu, toj ogromnoj, skoro stomilijunskoj zemlji, vladaju rat i beznađe, i malo toga uopće postoji osim rata, beznađa i stotinjak milijuna različitih ljudskih karaktera, naravi, talenata. Među sto milijuna Kongoanaca, barem je deset Mozarta, barem deset tisuća Mbappéa, Messija i Modrića, i barem po jedan László Krasznahorkai, Virginija Woolf i Anka Žagar, ali svi će oni pomrijeti u najgoremu ljudskom jadu i bijedi, ili će im njihovi neprijatelji rezati prste na rukama i kopati oči, tako da deset kongoanskih Mozarta, deset tisuća Mbappéa, Messija i Modrića i ona jedna i jedinstvena kongoanska Anka Žagar imaju samo jednu stvarnu i veliku priliku u životu: da ih posvoji ta jedna hrvatska obitelj i da im omogući da za početak budu obična, nesretna, frustrirana i traumatizirana hrvatska djeca, koja će za razliku od ostale hrvatske djece imati još i tu nevolju da im se naočigled prepoznaje drukčija boja puti. Golema je za njih sreća obična dječja nesreća.
Ideja obitelji kojoj je Denis Mahmutović dao glas, valjda jedini kojim će se u životu oglasiti tako da ih se čuje izvan Konga, jednostavna je i velikodušna. Onako velikodušna kako naši roditelji nikada nisu bili velikodušni prema nama: odreći se rođenog djeteta da bi to dijete moglo živjeti kao djeca u tom nekom zamišljenom sretnom svijetu. Zamisao naprosto savršena, toliko savršena da bi, možda, čak i Andreja Plenkovića koji kriminalizira ovakvo novinarstvo, jer u njemu postoje i naznake onoga što je “procurilo iz sudskog spisa”, mogla ganuti, potresti, gricnuti za savjest i učiniti suodgovornim za sudbinu djece i roditelja u dalekom Kongu. Kakva je to zemlja, kakav je to narod, kakav je to svijet koji se odriče svoje djece da bi ta djeca imala ikakvu budućnost? Za Europljane, odlično pitanje.
Demokratska Republika Kongo bivši je Belgijski Kongo, poprište jednoga od prvih organiziranih genocida u povijesti, koji je provela mala i prljava Kraljevina Belgija, na čelu sa svojim kraljem Leopoldom II, izravno odgovornim za patnju naroda Konga, te za strašnu smrt barem desetak milijuna Kongoanaca. U Belgiji, zemlji malih i prljavih savjesti, čiji je glavni grad ujedno i glavni grad Europe, i danas stoje spomenici Leopoldu II, a belgijski su političari vrlo osjetljivi kad ih se smatra baštinicima genocida. Belgija je napustila Kongo 1964, ali tako što je lukavo i podlo ostavila da klijaju sve posljedice njezine kolonijalne vladavine, što je Belgiji, kao i ostalim kolonizatorskim zemljama, omogućilo da neometano nastave iskorištavati i pljačkati materijalna dobra svojih bivših kolonija. Stanje u kojem se danas nalazi DR Kongo upravo je ono stanje koje Bruxellesu kao glavnom gradu Belgije, ali i glavnom gradu Europe, najviše odgovara. I naravno da nitko neće okrivljavati Belgijance za činjenicu da su danas sretni oni kongoanski roditelji koji se uspiju odreći svoje djece u korist njihove zamišljene europske sreće i budućnosti, nego će svi lamentirati nad plemenskim i građanskim ratovima diljem Afrike, nad ideologijama ovim i onim, te na kraju, makar to i ne izgovorili, nad dubokim afričkim primitivizmom i zatucanošću. Primitivni i zatucani su roditelji koji svojoj djeci pokušavaju izmaštati neke druge, bijele roditelje, a napredan je i moderan belgijski kraj Leopold II?
Bijeli roditelji kojima se u Zambiji sudi i crni roditelji koji iz Konga žele svjedočiti u njihovu korist, slični su i bliski po tome što su žrtve jednoga historijskog procesa koji je započeo davno i koji nikad nije dovršen, jer je s kapitalističkog i globalističkog stanovišta korisniji takav, nedovršen. Naime, kada bi Afrika stekla društveni i politički subjektivitet, kada Afrika ne bi bila gladni i žedni jadnik, tada bi Afrika postala skupa, pa bi se dio našeg europskog i zapadnjačkog bogatstva prelio u Afriku. Da bi Afrikanci postali bogati, Europljani bi morali postati malo siromašniji. Naročito Europljani iz male i prljave Kraljevine Belgije, a za njom i iz svih, malih i prljavih kolonizatorskih zemalja, nakon kojih eto i nas, malih i prljavih, naravno.
A kada bi se to dogodilo, kada bismo platili svoj dug Kongu, kongoanska djeca bi u punom smislu te riječi bila isto što i naša djeca. Ne bi nužno imala dva para roditelja, niti bi ljubav crnih roditelja prema toj svojoj djeci bila tako tragična da njome bivaju uzdrmani i razrušeni temelji našega bijelog svijeta. Saznanju takvih istina služi novinarstvo u ova gluha svjetska doba.
