Nekoliko dana nakon što su u javnost dospjele snimke na kojima saborski zastupnik Domovinskog pokreta – i član vladajuće većine – Josip Dabro pjesmom i svirkom otvoreno slavi Antu Pavelića, vođu ustaškog pokreta i genocidne Nezavisne Države Hrvatske, objavljeni su rezultati znanstvenog istraživanja koji također mnogo govore o stanju ovog društva.
Anketa zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja (IDIZ) provedena prošlog rujna i listopada građane je pitala koga bi podržali među vojskama sukobljenim u Drugom svjetskom ratu. Njih 17 posto – više no svaka šesta osoba – opredijelilo se za postrojbe NDH, izvijestio je Večernji list, koji je dobio podatke na uvid.
Osim toga, broj simpatizera oružanih snaga ustaške države je u porastu. Prethodno istraživanje provedeno je 2021. te objavljeno 2024. u časopisu Političke analize, u okviru znanstvenog rada naslovljenog “Oko čega su hrvatski građani podijeljeni u superizbornoj godini?”. U tom je ispitivanju simpatizera vojske NDH bilo 11,6 posto: dakle, njihov se broj u četiri godine povećao za gotovo polovinu.
– Takva je radikalizacija vjerojatno posljedica više uzroka, uključujući i vanjskopolitičke. Naime, prvo istraživanje provedeno je prije početka ruske invazije na Ukrajinu. Taj je sukob utjecao na međunarodnu legitimaciju pozdrava “Slava Ukrajini” (koji je tijekom Drugog svjetskog rata koristila fašistička i uvelike kolaboracionistička Organizacija ukrajinskih nacionalista; nakon 2014. postao je službeni pozdrav ukrajinske vojske, a kao izraz solidarnosti s napadnutom Ukrajinom postao je sveprisutan i u svjetskoj javnosti, uključujući i govore dužnosnika Europske komisije poput Ursule von der Leyen, op. a.). Pojedini akteri u Hrvatskoj to su doživjeli kao poticaj za legitimaciju pozdrava “Za dom spremni!”. Također, rat u Ukrajini aktualizirao je geopolitičke rascjepe te povećao interes građana za događanja u hrvatskom susjedstvu i za povijesna pitanja. Konačno, u političkom životu Europske unije je općenito došlo do radikalizacije i uspona radikalne desnice, dakle Hrvatska nije izuzetak – komentira za Novosti sociolog Nikola Petrović, uz Filipa Filu i Josipa Bilića jedan od autora spomenutih istraživanja, provođenih na nacionalnom probabilističkom uzorku.
Ipak, javno mnijenje u pravilu se većinom formira temeljem domaćih okolnosti. Između dva istraživanja prošle su četiri godine, pa je porast potpore oružanim snagama ustaške države teško tumačiti samo jednim događajem. No jasno se izdvaja prošloljetni koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu, prilikom kojeg su stotine tisuća ljudi uzvikivale ustaški pozdrav.
Veza između javno komuniciranih stavova HDZ-a i ekstremizacije birača izvjesno postoji. U usporedbi s HDZ-om, sve ostale političke stranke su “drugotne” jer HDZ i dalje uživa simboličku moć državotvorne stranke. U skladu s time, kako HDZ u određenom trenutku ideološki “diše”, prilagođava se najveći dio desnog glasačkog tijela – kaže Stevo Đurašković
– Thompson je pjevač koji je izražavao ekstremne stavove, odnosno slavio ustaški režim. Rekao bih da je koncert na hipodromu bio trenutak velikog ulaska takvih stavova u društveni mainstream. Brojni mediji, uključujući javni radio i televiziju, uopće nisu kritički izvještavali o Thompsonu. Slavili su ga kao domoljuba i time provodili normalizaciju ekstremnog političkog diskursa – dodaje Petrović.
Podsjetimo, masovni filofašistički happening zdušno su podržali vlada i HDZ s Andrejem Plenkovićem na čelu; štoviše, premijer je na zajedničko fotografiranje s Thompsonom doveo i vlastitu djecu. Ivan Anušić na novinarski je upit bez krzmanja odgovorio kako je prilikom izvođenja “Bojne Čavoglave” – na čijem se početku nalazi ustaški poklič – i sam uzviknuo “Spremni!”.
Nadalje, “ovo je nešto puno više od koncerta. I u ovom trenutku neke će se stvari nepovratno početi mijenjati u politici i generalno u društvu, u cijeloj Republici Hrvatskoj, u hrvatskoj svijesti i u hrvatskom narodu”, dodao je ministar obrane. Izgleda da je aktualno IDIZ-ovo istraživanje te promjene egzaktno utvrdilo. Najveći dio odgovornosti za takav razvoj logično je pripisati HDZ-u.
– Povećanju podrške NDH među ispitanicima je vjerojatno doprinio i ulazak DP-a u vladu. No u političkoj povijesti suvremene Hrvatske presudna je uloga HDZ-a. U toj stranci postoji natjecanje među – uvjetno rečeno – Plenkovićevom strujom, više orijentiranom ka centru, i onom desnijom, Anušićevom. Te se struje razlikuju i u odnosu prema povijesnim pitanjima. Kao rezultat natjecanja tko je veći domoljub, cijela je stranka skrenula udesno, u što se uklapa i podrška Thompsonu. Sve to je vrlo vjerojatno utjecalo na stavove građana, odnosno na povećanje potpore NDH zabilježeno u našem istraživanju – zaključuje Petrović.
Što se tiče pitanja o tome slijedi li hrvatskom društvu još snažnija ekstremizacija, sociolog smatra da i to ovisi o budućoj dinamici među strankama desnice i unutar njih, ali “prije svega o tome kako će se pozicionirati HDZ”. Istovremeno, jačanje društvene prisutnosti ekstremne desnice dovelo je i do reakcije antifašistički orijentiranih građana, uključujući organiziranjem prosvjeda. Iz spomenutog se istraživanja doima kako su stavovi tih građana u javnosti uvelike podzastupljeni.
Naime, već prije četiri godine se na stranu antifašističkog partizanskog pokreta svrstalo 26,4 posto ispitanika, dok ih je u posljednjoj anketi 29,9 posto te danas oni čine najveću društvenu skupinu. U istom je periodu udio neopredijeljenih pao s 36 na 24 posto; udio onih koji ne znaju ili ne žele odgovoriti u oba je istraživanja sličan te iznosi 28,1 odnosno 27,1 posto.
U prilog notornoj tezi da je upravo HDZ glavni faktor normalizacije ustaštva vrijedi obratiti pažnju i na istraživanje naslovljeno “Odnos prema povijesnim ličnostima” te objavljeno u zborniku “Hrvatski birači: 30 godina političkog ponašanja i mišljenja” iz 2024. godine. Autore Bartula Vuksana-Ćusu i Stevu Đuraškovića sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti (FPZG) zanimalo je kako se mijenjala povijesna svijest građana, odnosno “intepretacija prošlosti koja služi samodefiniranju društva”.
Polazeći od fakta da se režimi nerijetko poistovjećuju s njihovim vođama, kao i da se nacionalni identitet općenito simbolički poistovjećuje s historijskim ličnostima, Vuksan-Ćusa i Đurašković su istražili odnos građana prema petero ključnih figura moderne hrvatske povijesti: Anti Starčeviću, Stjepanu Radiću, Anti Paveliću, Josipu Brozu Titu i Franji Tuđmanu. Longitudinalna analiza se temeljila na nacionalno reprezentativnim terenskim anketama FPZG-a, provođenim u periodu od 2003. do 2018. godine, u kojima su ispitanici spomenute ličnosti ocjenjivali ocjenama od 1 do 5.
Vrlo sažeto, tijekom cijelog promatranog razdoblja najpozitivnije su ličnosti Starčević i Radić, izgledno uslijed fakta da su oni kanonizirani kao neprijeporni vođe. Tijekom čitavog petnaestogodišnjeg razdoblja prosječna ocjena obojice iznosi približno 4, no vidljivo je njeno stalno opadanje.
Tuđmanova prosječna ocjena iznosi 3,47 – pri čemu je njegovo vrednovanje upadljivo stabilno i gotovo da ne varira kroz vrijeme. Titova prosječna ocjena je 3,33; jugoslavenski maršal samo je u prvoj anketi iz 2003. ocijenjen boljim od Tuđmana, no potom ga se kontinuirano vrednuje sve slabije, do 2016. kada je vrednovan pozitivnije no ranije.
Hrvatsko društvo je vrlo daleko od toga da su njegov najveći problem navodni marginalci poput Dabre i njemu sličnih. Suštinska teškoća je zloćudno naslijeđe Franje Tuđmana, koji je s ustašama dijelio važne ideološke elemente, kao što su obožavanje nacije te što veće i etnički čiste države – a u nekoj je mjeri dijelio čak i metode njenog ostvarenja
Zaista intrigantan podatak je onaj o Anti Paveliću. Poglavnik NDH čitavo je vrijeme najnegativnija povijesna ličnost, s prosječnom ocjenom 2,36. “Svejedno, u promatranom periodu se u pogledu njegove evaluacije može razaznati nekoliko trendova. Prvi period (2003. – 2007.) karakterizira statistički značajan pad prosječne ocjene, nakon čega je u periodu od 2012. do 2015. godine uslijedio nagli i statistički značajan trend porasta prosječne ocjene.
Ovaj nalaz se može tumačiti iz perspektive toga da je u periodu od 2011. do 2015. došlo do HDZ-ovog približavanja ekstremnoj desnici pod vodstvom Tomislava Karamarka“, pišu autori. Nakon što se HDZ ponovno približio desnom centru, Pavelićeva je ocjena “doživjela statistički značajno smanjenje”. Iako Vuksan-Ćusa i Đurašković napominju da istraživački dizajn njihove studije ne može definitivno utvrditi takvu vrst povezanosti političke ponude i stavova birača, teško da je riječ o slučajnosti.
– Veza između javno komuniciranih stavova HDZ-a i ekstremizacije birača izvjesno postoji. U usporedbi s HDZ-om, sve ostale političke stranke su “drugotne” jer HDZ i dalje uživa simboličku moć državotvorne stranke. U skladu s time, kako HDZ u određenom trenutku ideološki “diše”, prilagođava se i oblikuje najveći dio desnog glasačkog tijela – kaže Đurašković za Novosti.
Još se nekoliko nalaza iz ovog istraživanja doima indikativno. Ispitanici su podijeljeni u pet generacija, zavisno o historijskom periodu u kojem su politički i općenito socijalizirani. Uspoređujući ocjene ličnosti po generacijama, upadljivo je da najstarija generacija, “generacija socijalističke progresije”, formirana od 1940-ih do početka 1970-ih, najnegativnije gleda na Pavelića, o kojem u isto vrijeme “svaka iduća generacija ima statistički značajno pozitivnije mišljenje”, napominju autori.
Odnosno, “najveću prosječnu ocjenu Paveliću daje demokratska generacija (čiji su pripadnici rođeni od 1982. do 2000. te formirani nakon 2000., op. a.), iako on za njih ostaje najnegativnije vrednovana ličnost”. Tita se pak vrednuje sve negativnije. Nadalje, analiza korelacija pokazuje kako je pozitivno vrednovanje Tuđmana umjereno snažno povezano s pozitivnim vrednovanjem ne samo Starčevića i Radića, nego i Pavelića, dok je odnos između pozitivnog vrednovanja Tuđmana i Tita mnogo slabiji.
Ovaj nalaz, pišu autori, i na razini stavova komplementira teze po kojima Tuđmanova “nacionalna pomirba” u dugoročnoj perspektivi nije rezultirala željenim brisanjem ideoloških i povijesnih razlika između partizana i ustaša, već je dovela do povezivanja tuđmanizma s Pavelićevom ostavštinom nauštrb Brozove partizanske baštine”.
– Generacije socijalizirane 1990-ih i kasnije su formirane u Tuđmanovom nacionalno-identitetskom master-narativu, koji je samoj NDH pridao dvostruku konotaciju. Ustaška država interpretirana je kao zločinački kvislinški režim, ali i kao izraz težnji Hrvata za državnošću, pri čemu je simbolika državnosti NDH donekle gurnula njenu zločinačku dimenziju u stranu. Doduše, smatram da Tuđman iskreno nije namjeravao rehabilitirati i same ustaše. Htio je da Hrvati zaborave povijest prije njega samog, a da pamte njega i stvaranje neovisne RH kao svojevrsni početak “prave” hrvatske povijesti koja je završila s mračnim razdobljem navodne potlačenosti Hrvata u raznim državama u sklopu kojih su živjeli, kao i da zaborave povijesne razdore koje su donosile te države. Međutim, u taj ideološki narativ ugrađena je sistemska greška koje Tuđman nije bio svjestan. Naime, on je cijelu hrvatsku prošlost opisao kao patnju Hrvata pod tuđinskom vlašću, pri čemu je ta patnja navodno najveća bila u Jugoslaviji, koju je u cjelini prikazao kao velikosrpsku hegemoniju. S tim da je u socijalističkoj Jugoslaviji hrvatska patnja ipak bila nešto manja, jer je država bila federalna, pri čemu je Tuđman kao pozitivca označio Tita, jer je jer je uveo i čuvao taj federalizam. No takva premisa – po kojoj je Jugoslavija najgori demon hrvatske povijesti, gotovo bez ikakve razlike ne samo između monarhističkog i socijalističkog režima nego i raznih razdoblja tih dvaju režima – građanima sugerira zaključak da su ustaše bili loši dečki koji su međutim vodili borbu za ispravan cilj, a to je neovisna država, ma kakva ona bila. Štoviše, primat neovisne države sugerira i da su ustaše bili bolji od partizana – jer su se ovi drugi, iako su bili dobri dečki, borili za Hrvatsku u Jugoslaviji. Ukratko, borba za nezavisnost je postala jedino mjerilo. Za mlađe generacije, NDH ima simboličku snagu prve neovisne hrvatske države – obrazlaže Đurašković.
Rat devedesetih je, naravno, dodatan razlog za pozitivnije vrednovanje NDH. U situaciji agresije iz Srbije i pobune dijela Srba u Hrvatskoj, radikalna antisrpska politika ustaške države brojnima je izgledala ako ne poželjna, onda bar opravdana. Đurašković smatra kako je to u nekoj mjeri utjecalo i na bolji Pavelićev imidž.
Istovremeno, iako su poglavnik i njegova zločinačka tvorevina historijski i politički nerazdvojivi, na samu se NDH gleda i bitno pozitivnije nego li na samog Pavelića, čija figura za većinu još uvijek predstavlja vrlo negativan tabu.
– I na desnici mnogi Pavelića vežu za zločine i diktaturu. Istovremeno, projekcijom svega negativnog u Pavelića oslobađa se prostor za pozitivno vrednovanje NDH kao nezavisne hrvatske države, nastale u borbi protiv srpske hegemonije – zaključuje politolog.
Ukratko, hrvatsko društvo je vrlo daleko od toga da su njegov najveći problem navodni marginalci poput Dabre i njemu sličnih. Oni su simptom. Suštinska teškoća je zloćudno naslijeđe Franje Tuđmana, koji je s ustašama dijelio važne ideološke elemente, kao što su obožavanje nacije te što veće i etnički čiste države – a u nekoj je mjeri dijelio čak i metode njenog ostvarenja.
Nadalje, Tuđman je NDH unio u samorazumijevanje hrvatskog društva. Taj i u daljoj budućnosti vrlo teško, ako i ikako rješiv strukturni problem znači da Hrvatska zadnjih desetljeća proizvodi generacije kojima su ovdašnja genocidna država iz 1940-ih i njen krvožedni Führer sve privlačniji. Posljednjih deset godina taj je proces snažno potpomogao krajnje neodgovorni oportunizam Andreja Plenkovića na čelu HDZ-a.
Unatoč neumornom propovijedanju o tome kako su on i njegova partija brana ekstremizmu, upravo je premijer, pisale su Novosti, popuštanjem ekstremnoj desnici oko legalizacije i toleriranja ustaškog pokliča te ostalih NDH-nostalgičnih pojava, učinio više od ijednog političara za etabliranje takvih tendencija. Kao što je spomenuto, na akutnoj razini je glavni problem pitanje slijedi li daljnja ustašoidna radikalizacija. Odlučit će, naravno, HDZ.
