Kulturni kolodvor
Voditelj najavljuje prilog o Vukovar film festivalu. Sintagma “film festival” spada u ono što jezikoslovka Nives Opačić naziva “belosvetskim jezičnim budalaštinama”. Trebao bi se naime zvati Vukovarski filmski festival, ali ovako zvuči otmjenije, zapadnije, urbanije. Gotovo svaki naš filmski festival postao je “film festival”. Avaj! Tu je i pogrešan naglasak riječi “festival”, što je na HTV-u već postala norma. Između čekića jezičnog purizma, koji je obično (mada ne uvijek) pretekst za etnički purizam, i nakovnja jezične pokondirenosti nije uvijek lako birati. No slijepo oponašanje angloameričke sintakse ili pojedinih cehovskih idioma najčešće zvuči karikaturalno. Najraširenija je ta pojava u menadžerskim krugovima, gdje američki poslovni termini služe uglavnom kao maska za nedostatak znanja. U Hrvatskoj od Centralnog komiteta naovamo nije bitno vladati poslovnim procesima, razvojem i proizvodnjom, već je bitno ovladati diskursom. Nemali broj bivših partijskih i omladinskih aktivista preuzeo je najedanput pomodni američki poslovni žargon, ne preuzevši druge njihove osobine. Ovdje i nije bitna proizvodnja viška vrijednosti, već proizvodnja viška moći, demonstracija pripadanja vladajućoj kasti i očitovanje o lojalnosti, a oni se izražavaju upotrebom jezika. Presudno je koristiti prave riječi, govorom kaditi politbirou, upravi, mitropoliji. Prije 40 godina govorilo se o “udruženom radu” ili “pluralizmu samoupravnih interesa”; prije 20 godina bilo je dovoljno reći “glede” ili “u svezi” da bi se znalo kamo politički pripadate; danas je dovoljno tamburati o “proizvodnji contenta”, “outsourcingu” ili “spin offu” da se zna kako želite pripadati vladajućoj oligarhiji, ovoj ili onoj. Govornici su najčešće isti tip ljudi, ako već ne i isti ljudi. Ne treba im znanje, samo jezik.
No dobro. Pametna je urednička odluka da off ne čita autor priloga Boško Picula, već spikerica, koja ispravno čita i pravilno naglašava sve riječi, pa i “festival”. Picula bi bio idealan za čitanje uspavanki – o, monotona naša zvona, bona – a “Kolodvor” je ipak emisija za odrasle i one koji se takvima osjećaju.
Domaća satira
Pilot-epizoda “Markova trga”, nove satiričke serije koja bi – kako je rečeno u najavama – trebala “uzdrmati hrvatsku političku scenu”, nije nezaboravna, ali ne spada ni u one projekte koje možemo odmah otpisati. Iz lošeg se scenarija, kažu majstori zanata, nikakvim čudom ne može napraviti dobar film, a iz dobrog scenarija zna ispasti loš uradak. Ovo nije nijedan od ta dva slučaja. Scenarij je pitak, na mjestima vrlo duhovit, režija je dinamična, vizualni identitet serije je diskretno moderan, no Tarik Filipović šteka – on očito nema dovoljno snage da iznese glavnu ulogu, lik Marka Crnogaće. To je najozbiljniji prigovor pilot-epizodi. Filipović je solidan kazališni glumac, naročito u humorističnim rolama, ali film i televizija nisu njegov medij. On nije spontan, ne uspijeva ući u lik koji glumi, ne doživljava transsupstanciju. On je u “Markovu trgu” suviše Tarik Filipović, maneken za naočale, glumačka posvuduša, voditelj kvizova, a suviše malo Marko Crnogaća. Ne vjerujemo mu. Željko Königsknecht, doajen hrvatskog satiričkog kazališta, također je za nijansu teatralniji, ukočeniji no što bi trebao biti. Vedran Mlikota, koji u “Markovu trgu” glumi Crnogaćina vozača, znatno je kvalitetniji filmski i televizijski glumac, koji u likove ne seli blaziranost iz života, pa je i njegova epizoda ispala puno bolja od velikih rola iz pilota. Lik novinara, kojega glumi Ranko Zidarić, također ima potencijala, ali je u prikazanoj epizodi ocrtan suviše groteskno. Emir Hadžihafizbegović i Nikola Kojo dobar su odabir za seriju ovog tipa, kako u glumačkom tako i u marketinškom smislu. Serija bi s njima imala regionalni komercijalni potencijal.
Druga poteškoća nastaje iz okolnosti nastanka “Markova trga”. Serija je osmišljena prije sedam godina, a pilot-epizoda snimljena prije dvije. Iako ima namjere gađati cijelu političku klasu kao takvu, očito je centrirana na Sanadera i njegovu epohu, kako u Hrvatskoj tako i u regiji (i on i Janša, na kojega se u nekim scenama aludira, sada su u zatvoru), pa se izravna veza s aktualnom situacijom donekle, mada ne u potpunosti, razblažuje. No čini se da se autori nisu odlučili hoće li – i tu iskrsava poteškoća – raditi ozbiljnu političku satiru koja će “uzdrmati scenu” (politička satira je vrlo surov i zahtjevan žanr i slabo trpi kompromise) ili će raditi limunadu koja podnosi sve filtre. Zasad se čini da bi “Markov trg”, savlada li početna ograničenja, mogao prerasti u humorističku seriju koja ima komercijalnog potencijala.
Turneja, Klasik TV
Film Gorana Markovića s vremenom dobiva na kvaliteti. Neke njegove mane – djetinjasta zamisao o “glumcu” kao oličenju političke nevinosti, univerzalnom homo ludensu – neće, doduše, nikada nestati (sjetimo se Bate, Dudeka, Berčeka, Mejovšeka, Buzančića i drugih stekliša, boraca za “našu stvar”), ali autor je ipak stvorio solidnu fresku prošlih ratova i ljudi koji su ih osmišljavali (Voja Brajović izvrstan je u ulozi srpskog nacionalističkog pisca, blaziranog profeta koji u ime nacionalnog mita tjera mase u smrt, ali se na prvom iskušenju pokazuje kao odvratna kukavica i čovjek bez uvjerenja) ili provodili (briljantni Sergej Trifunović kao Arkan(ovac). “Turneja” nije ultimativno remek-djelo poput “Zasede” Žike Pavlovića, ali će djeci koja ga budu gledala za pet, deset ili više godina ipak slikovito prikazati nejunačku, grabežnu, divljačku narav serije sukoba koji su nas vratili stotinjak godina unatrag. Klasik je više od TV kanala, on je čuvar povijesnog sjećanja.
Reklama za Osječko pivo
Vrag zna zašto većina reklama za pivo počiva na uvjerenju da su pivopije rođeni primitivci. One za Osječko pivo u tom su smislu najustrajnije – njihovi nam autori već godinama poručuju da su ispijači tekućine od hmelja aseksualni, poludivlji pripadnici navijačkog plemena, brutalni agroseksualci koje zanima samo lopta i flaša. U zadnjoj reklami, koja nas ovih dana bombardira s nekih postaja, dečko koji pije pivo doslovce razjapljenih ralja juriša na pjenu i oblizuje se jezičinom. Vrlo gadna scena. Vrlo odbojna. Nikada nijedna reklama za vino – pa čak ni ona najgora, poput Matana ili Ikana – nije svoje konzumente spuštala tako nisko na ljestvici kulturne emancipacije kao što to rade ljudi iz ove grane. Vrijeme je da autori malo razmisle piju li pivo i ljudi koji idu u opere, kazalište i na balet ili su to odreda metroseksualci koji vole samo pjenušce. Uostalom – što je jadno pivo krivo?!
novosti
