Lešaja Ante: „Knjigocid: Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih“, Profil knjiga, Srpsko narodno vijeće, 2012, 600 str.
Lešaja Ante: „O kontinuitetu zatiranja antifašističke i socijalističke memorije (2012.-2022.)“, (rukopis; prvi dio knjige pod nazivom „Zatiranje povijesne memorije“ izdao je 2024. godine SABH)
Ovaj tekst trebao je biti objavljen – po zamolbi šjor Tonija – za časopis korčulanske knjižnice, ali je to propalo zbog problema oko izdanja cjelovite knjige.
Ladislav Babić
Obje knjige, autora Ante Lešaje, uzete su kao povod skretanju pažnje na fenomen uništavanja (knjiga i spomenika), pojavu koji prati reakcionarna kretanja u svim, pa tako i u južnoslavenskim društvima 1990-ih. Knjige su bitno dokumentarne naravi i stoga je nabolje za čitaoca da ih sam pregleda.
Otkriće pisanog kodificiranja ljudskih glasova svakako spada u najveća otkrića ljudskog roda. Sasvim svejedno radi li se o pismu sa čvorićima, slikovnom pismu, ćirilici, latinici ili pak o binarnom kodu koji je u osnovi digitalnih uređaja, te kojim smo uputili poruku još uvijek hipotetskim vanzemaljskim inteligencijama. Bez ovog otkrića koje čuva kolektivno sjećanje čovječanstva, teško da bismo dospjeli dalje od prepričavanja mitova i njihovih prenošenja s usta na usta, kojom prilikom se oni mijenjaju iz generacije u generaciju, nakon nekog vremena gotovo ne ličeći na original. Ljudsko je pamćenje nepouzdano, i da nema pisma otisnutog na različitim medijima – od čvorastih konopčića sve do suvremenih magnetskih memorija kompjutera – teško bi bilo zamisliti bilo kakav napredak u shvaćanju svijeta i sebe samoga, a napose objektivne znanosti.
No, zajedno s otkrićem – nezavisnim jedno od drugoga, i na različitim stranama svijeta – odmah se pojavila i surevnjivost, prvo spram mitova drugih naroda, a napose prema njihovim tumačenjima (i tumačima) ustroja svijeta, ako se razlikuju od našega. Tome su naročito doprinjele u se zatvorene ideologije, među koje svakako spada i religija, mada mnogi njoj odriču ideološka i pripisuju nadideološka svojstva. Ubiješ li osobu, samo si eliminirao nositelja jednog subjektivnog sjećanja, a nikada ih se ne može pobit baš sve. Odavno je to shvaćeno od elitnih nositelja vlasti, te su borbu protiv „neprimjerenih“ i dijelovima zajednice neprihvatljivih stavova, sveli na borbu protiv pisama kojima se drugi koriste, i knjiga („više listova s tekstom ili s tekstom i slikama povezanih zajedničkim hrptom koji su namijenjeni da kao cjelina služe čitanju ili proučavanju“ – kako definira „Hrvatski jezični portal“), uvjereni da ih je lakše uništiti i spriječiti širenje istina, podataka, ili samo emocija njihovih autora.
Prema mitu, bog je graditeljima „kule babilonske“, u strahu da će ujedinjeni doći do spoznaja rezerviranih samo za svojega Tvorca, pobrkao jezike, što je onda – po posljedicama, vjerojatno – dovelo i do različitih pisama. Jedan o prvih, svakako ne i jedini ali po implikacijama vrlo značajan događaj, koji je pokazao netrpeljivost gomila (uostalom, u to vrijeme najvećim dijelom posve nepismenih) bilo je i uništenje Aleksandrijske biblioteke i njene voditeljice, jedne od najznačajnijih intelektualki staroga vijeka – Hipatije. I od tih se vremena „požar“ uništenja knjiga – kome je ustvari cilj uništenje drugih zajednica – širi, što u doslovnom a što u prenesenom smislu, sve do njihova paljenja u Trećem Reichu i Hrvatske devedesetih godina prošlog vijeka, a svakako „vatre“ uništenja pisane riječi širom svijeta time nisu prestale.
Cenzura je svakako jedan od sofisticiranijh načina razračunavanja s autorima knjiga – poput katoličkog „Index librorum prohibitorum“, indeksa zabranjenih knjiga na kojem su završavali i najveći mislioci naše vrste - i ona je prisutna u svim društvima (tjerajući ljude na autocenzuru ili dovijanju da se društvena cenzura izbjegne korišćenjem primjerenih književnih formi), ali kao metoda ipak ostaje ograničenog dometa. U nekom od svojih vidova (cenzori imaju bogatu maštu da se dosjete) ona je prisutna sve do danas i u najnaprednijim društvima. Ipak, ona je samo mačji kašalj - baš kao i socijalistička cenzura bivše Jugoslavije koja se svako malo proziva od neprijatelja bivše države i ideje socijalizma koja se u njoj razvijala - u odnosu na dešavanja od pre oko tri destljeća na tlu Hrvatske. O tome najbolje govori knjiga autora Ante Lešaje, „Knjigocid : Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih“, u izdanju „Profila“ i „Srpskog narodnog vijeća“. Lešaja je svakako vrlo relevantna osoba da progovori o jednom od najjadnijih zbivanja hrvatske povijesti (koja ih ne manjka), žrtve kojega su bile knjige:
„Ante Lešaja, umirovljeni redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu. Nakon završenog studija ekonomije radio je u brodogradilištu u Korčuli na poslovima organizacije i analize poslovanja poduzeća, da bi se prelaskom u Ekonomski institut Zagreb (1962.) posvetio istraživačkom radu na području ekonomske politike i teorije firme, a također i problematici proizvodnosti i privrednim reformama u socijalističkim zemljama. Doktorirao je 1965. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu s tezom o ekonomskoj politici i uvjetima privređivanja u jugoslavenskoj privredi. Dijelom tih istraživanja bilo je i proučavanje rasprava što su vođene u Sovjetskom savezu 1920-ih godina (najveći dio obimne studije objavljen je u nekoliko brojeva časopisa »Naše teme« 1986.-1988. godine, a dijelom u časopisu »Ekonomist«). Za Institut Ekonomskog fakulteta u Zagrebu izradio je 1982. studiju »Međunarodne usporedbe proizvodnosti«. Surađivao je i na obimnom projektu »Program razvoja općine Korčula«. Krajem 1972. godine izabran je za izvanrednog profesora političke ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a zatim je kao profesor političke ekonomije radio i na Ekonomskom fakultetu u Mostaru i Fakultetu za defektologiju u Zagrebu. Tokom istraživačkog rada u Ekonomskom institutu i zatim nastavničkog rada, redovito je objavljivao radove u časopisima. Uz istraživački rad prevodio je i radove ekonomista iz Sovjetskog saveza i Čehoslovačke, od kojih su neki objavljeni, a neki su korišteni za internu upotrebu u Ekonomskom institutu Zagreb. Prijevod eseja poznatog češkog filozofa Karela Kosika pod naslovom: »Dileme suvremene povijesti« objavljuje 2007. (»Razlog«, Zagreb). U Srbiji je taj prijevod izišao u nešto manjem opsegu pod naslovom »Mostovi preko evropske rijeke i drugi spisi« (Edicija Braničevo, Centar za kulturu Požarevac, 2008.)
Nakon umirovljenja 1990. godine, aktivno je i sasvim volonterski radio na razvijanju Narodne knjižnice općine Korčula, a događanja oko uništavanja knjižne građe koja su se tamo dogodila ponukala su ga da fenomen uništavanja knjiga tokom 1990-ih godina potpunije istraži. Rezultat višegodišnjeg istraživanja je studija 'Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih'.“
Ono što nije vidljivo iz biografskih podataka (preuzetih iz spomenute knjige), je doslijedno antifašističko, socijalističko i antinacionalističko usmjerenje njegovo, daklem – autor ne mijenja kabanice kako vjetar puše, već vjeran svojem svjetonazorskom opredjeljenju, dokumentirano iznosi činjenice o kojima piše.
A radi se o nevjerojatnoj činjenici uništavanja oko 2.8 milijuna, novoj vlasti nepoćudnih knjiga – bilo radi sadržaja, pisma na kojem su pisane ili naprosto – zarad šovinističkog odnosa spram nacionalnosti njihovih autora. Točnije, radi marksističke ideologije, zbog ćirilice na kojima su neke od njih pisane i zarad srpske nacionalnosti autora uništavanih djela. Nakon građanskog rata u Hrvatskoj (po svim relevantnim kriterijima) - koji se sasvim pojednostavljeno i jednostrano u ovdašnjoj javnosti interpretira kao srbijanska, četnička, jugočetnička ili Miloševićeva agresija – i osamostaljene sastavnice bivše države, te obranjene njene nezavisnosti, došlo je do „potrebe“ (u viđenju vodstva koje se ustoličilo na vlasti, legitimirano demokratskim procesom u nedemokratskim vremenima) „moralne obnove Hrvata“ i prevrednovanja cijele njihove prošlosti, naročito one za njenog bivanja u Jugoslaviji, a još intenzivnije u dijelu njene socijalističke društveno-političke orijentiranosti. Jednim od glavnih krivaca hrvatske „kalvarije“, kako se interpetira povijest Hrvata u bivšoj državi, proglašeni su hrvatski Srbi i komunisti, pa nije čudno da je njihovo „čišćenje“ išlo paralelno s uništavanjem knjiga pisanih srpskom ekavicom (kao jednom od verzija zajedničkog srpskohrvatskog policentričnog jezika) – posebno ako su pisane ćirilicom – te ako su im autori bili znani političari i intelektualci socijalističke orijentacije. Do dan-danas odnos hrvatske politike prema ćirilici (samo ako je srpska, ukrajinska joj, čini se, nimalo ne smeta) – nekad ravnopravnom pismu latinici na tlu cijele države - ostao je nepromijenjen, i to pismu koje je povijesno podjednako hrvatsko kao i srpsko. Spomenimo samo da je najstariji hrvatski pisani dokument, takozvana Povaljska listina, pravni dokument koji je govorio o raspodjeli i posjedu zemljišta na Braču, bio zapisan ćirilicom. Nacionalisti inače vole izvlačiti takve prastare papire kao dokaze tisućljetnog hrvatstva, no – što sad? Jedan od izlaza je da se vade na tzv. hrvatsku ćirilicu, dakako, navodno sasvim različitu od svih ostalih ćirilica (posebno one srpske), mada je ona kao i druge tek jedna od varijanti staroslavenske ćirilice. No, ekstremisti ne trzaju ni na takve moduse istovremenog nipodoštavanja srpske (upotrebne) i uznesenja hrvatske (već dvije stotine godina mrtve) ćirilice. Jedna od najglupljih primjedbi hrvatskih nacionalista, temeljem kakvih se još uvijek ne primjenjuje zakon o javnoj upotrebi ćirilice u Vukovaru, je tvrdnja da su po gradu padale bombe s ćirilićnim natpisima! No ništa ih ne smeta što su tijekom 2.svjetskog rata širom bivše države, pa onda i Hrvatske, padale bombe s latiničnim natpisima!
O ataku na ćirilicu kao i na Novosadski dogovor o jeziku iz 1954. godine, piše poznata jezikoslovka:
„Danas se o Novosadskom dogovoru govori kao o nečem najgorem mogućem, kao o unitarističkom činu. Međutim, kad se pročita njegov sadržaj, vidi se da je jako vodio računa o ravnopravnosti svake od varijanti… Isticao je ravnopravnost ekavice i ijekavice, latinice i ćirilice, dvaju glavnih standardoloških središta (Zagreba i Beograda), poštivanje originalnih tekstova pisaca, zatim da izradu pravopisa, rječnika i dr. ravnopravno oblikuju sveučilište u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, akademija u Zagrebu i u Beogradu, Matica hrvatska i Matica srpska te da se njihovi zajednički nacrti podnose na diskusiju društvima književnika, novinara, prosvjetnih i drugih javnih radnika. Njegov tekst potvrđuje Greenbergov zaključak… da je upravo s Novosadskim dogovorom došlo i do formaliziranja ravnopravnosti zapadne (zagrebačke) i istočne (beogradske) varijante. Može se dodati još jedno zapažanje u vezi s Novosadskim dogovorom: uspoređujući ustave jugoslavenskih republika iz 1947. s onima iz 1963., Gröschel… uočava da je Srbija imala 1947. jednodijelni naziv srpski jezik te da je baš ona nakon Novosadskog dogovora prešla na dvodijelni naziv u ustavu iz 1963., dok je Hrvatska dvodijelni imala već u svom ustavu iz 1947. Autor smatra da je time od strane Srba »i nominalno uklonjen serbocentrizam kod standardnog jezika koji im je zajednički s Hrvatima, kako je to zahtijevao Novosadski dogovor iz 1954., prema kojem u službenoj upotrebi imena jezika uvijek treba u glotonimskom spoju navesti komponente srpski i hrvatski.“, (S.Kordić, „Autizam hrvatske filologije“)
Ove napade na ćirilicu i zajedničku (varijantnu) štokavštinu hrvatske i srpske jezične izvedbe (uz danas postojeće, bošnjački i crnogorski „jezik“ – tek pluricentrične varijante njegove), spominjem iz razloga što – zanemarimo li ustaške pokušaje uvođenja „korienskog pravopisa“ – intenzivirane tokom tzv. „hrvatskog proljeća“, kako se danas naziva „maspok“ iz 70-tih godina prošlog vijeka, te obnovljene devedesetih godina, predstavljaju samo uvod u obračun sa nepoćudnim knjigama (naročito srpskih autora) – njih oko 2.8 milijuna – takozvani knjigocid.
O samom načinu sprovođenja operacije uništavanje knjižne građe (od bacanja u kontejnere i odvoženja na otpad, revizije i otpisa „stare“ knjižničke građe kako bi se opravdao zločin knjigocida, pa sve do paljenja - da ne spominjem osvetničko uništavanje bibliotečne građe na područjima oružanih sukoba - do nešto sofisticiranijeg povlačenja iz prodaje cijelih naklada u posjedu izdavačkih poduzeća; ilustrativni primjer je „Opća enciklopedija JLZ“) više ćete doznati iz Lešajine knjige, kao i o konkretnim primjerimaa beščašća službenih državnih organa i knjižnica (među inima je i slučaj korčulanske knjižnice) koje – usput rečeno - nisu čuvari nacionalne baštine, kako su se mnoge deklarirale da bi opravdale postupak čišćenja sadržaja svojih polica, već su širom svijeta osnivane da bi čuvale i širile svu knjižnu građu, bez obzira na porijeklo, nacionalnost autora i jezik kojim su pisane! O odnosu Ministarsrva kulture, Knjižničkog vijeća i Hrvatskog knjižničarskog društva (uz hvale vrijedne iznimke) dosta je pisano i od strane lijevih medija i autora, a da ne govorim o odnosu pravosuđa prema ljudima od integriteta, koje se nastojalo ušutkati presudama o nanošenju duševnih boli – praćenih dodijeljenim pozamašnim novčanim iznosima ljudima koje duša nije boljela zarad sudbine knjiga, već samo kad se iznosila istina o njima samima - kada su hrabriji progovorili o postupcima konkretnih nacionalističkih poslušnika, mnogih čak i proustaški orijentiranih (jedan od primjera je upravo korčulanska knjižnica, u slučaju vrhunskog etičara Milana Kangrge te časopisa „Feral Tribune“, što nova uprava – nadam se - sagledava u pravoj svjetlosti). Kako se drvo savija dok je mlado, možda najbešćutnije je bilo čišćenje školskih knjižnica, o čemu je primjerom svjedočio i moj sin, u to vrijeme gimnazijalac. Valja napomenuti da zločin knjigocida nije bio usmjeren samo na papirnata izdanja knjiga, već se provodio i na digitalnom području. U lokalnoj knjižnici moga grada (uz Istru, na području najmanje nacionalističke sredine) na kompjuterima niste mogli čitati ćirilićne tekstove, jerbo su programski fajlovi za takvo što bili maknuti ili blokirani!
Teško je locirati trenutak i osob(e/u) najodgovornije za početak cijele operacije knjigocida, jer se dugo godina u hrvatskom društvu stvarala atmosfera netrpeljivosti prema (ne samo) hrvatskim Srbima i njihovoj kulturi, a da se ne spominje utjecaj hrvatske, uglavnom antikomunističke, ekstremne emigracije koja se, povratkom u domovinu nakon demokratskih procesa (spada li u njih i izdavanje viza za prononsirane ustaše?), nametnula svojom revizijom zbivanja tijekom NOB-e, kada je bila poražena, pokazalo se, nažalost – ne do kraja, već samo privremeno. No, svakako, važan trenutak i važne osobe za početak nečasnog djelovanja. Neki "državni" pravovjernik - čini mi se da je to bio ministar kulture ili prosvjete, što li već - jednom prilikom je istaknuo da ćemo se, što se jezika tiče, vratiti ako treba i u 19. stoljeće, te odande nastaviti autohtoni razvoj hrvatskog jezika. U narodu, koji jedva da je stvarno pismen – što će reći, nenačitan ili malo oštrije, u prosjeku neobrazovan – pa i među nekritičkim, formalno obrazovanim intelektuacima (Kangrga ih naziva inteligentima) takve javne izjave izazivaju ogromni učinak, posebno ako se povezuju s političkom situacijom i latentnim nezadovoljstvom premnogih, koje jedva čeka da bukne, naravno – uvjek usmjeravano na one „drukčije“. Odjeci knjigocida i danas su vidljivi u ponašanju ljudi bez čvrstog etičkog, progresivnog svjetonazora. Primjerice, u mojem gradu postoje tzv. „kućice za knjige“ u koje – tako je barem predviđeno – ljudi stavljaju knjige koje im više ne trebaju, ili besplatno uzimaju one koje bi rado pročitali. Nedavno sam uzeo tri knjige – obje izdane još u bivšoj državi - od kojih su dvije beogradskog izdavača na ćirilici (sic!), dok treća predstavlja izvanrednu „Ilustriranu povijest NOB u Jugoslaviji 1941-1945“ zagrebačkog nakladnika, praktički neotvaranu i prepunu fascinantnih fotografija iz oslobodilačkog rata naroda bivše države. Jasno je da su vlasnici koji su ih se odrekli, nakon desetljeća ležanja knjiga na svojim policama, shvatili odakle novi vjetar puše. Pa, iako takvi primjeri nisu klasični primjeri knjigocida, jer će se uvijek naći zainteresirani čitatelji kojima je bitan sadržaj a ne minorne jezične razlike ili ideološka usmjerenost sadržaja, oni ustvari predstavljaju nastavak knjigocida kojeg idejne osnove (Mi Hrvati!, Mi Hrvati!) su se duboko uvukle u glave većinskog stanovništva, a naročito mladih generacija. Cijelo vrijeme uništavanja knjižne građe, i poslije – kad je to postala općepoznata stvar - javnost se nije uspjela mobilizirati na tom pitanju, pokazavši nerazumijevanje, inertnost i strah od iskazivanja otpora. Sem pojedinih progresivnih pojedinaca (Milan Kangrga, Vladimir Primorac, Viktor Ivančić, Igor Lasić, Slobodan Šnajder i drugi) ili lijevih, nezavisnih, nenacionalističkih i antifašističkih medija, čije se glas nastojao ugušiti. Doduše, ne previše uspješno, jer odjek njihova zgražanja, protivljenja i prozivanja vlasti koje su svojom šutnjom zdušno podržavale takvu rabotu, nije uhvatio korjena u široj javnosti. Zašto? Sintagma „imamo Hrvatsku!“ duboko je prevladala pitanje – a kakvu to Hrvatsku imamo? Nažalost, većina nema Hrvatsku, već ona ima njih, držeći ih u čvrstom stisku svoje političke elite. Tek manjina se uspijeva odhrvati stezanju pipaka propagandista oko svoje duše, koji pretjeranom lakoćom obaraju – kako to kaže pjesnik Jure Franičević-Pločar – onaj ljudski, humani jarbol htijenja:
Svak ima jedan ranjavi obujam
i jednu hladnu gnjecavu plitkoću,
ugao jeze, glas koji se vraća.
Al' dovoljan je prostor za dva ljudska stopala
da čovjek može stajati,
da može uspravan stajati,
da može uspravan sanjati…
Za klečanje treba više
za gmizanje najviše…
Svak ima jednu ranjavost skrivenu,
kutijicu neku o zid razbivenu,
i brid mučnine.
Al' za stajanje je dosta za dvije stope zemlje
i jedan jarbol htijenja.
Treba reći, u čijim god glavama se rodila fašistička ideja uništavanja knjiga, da se – što je dobro – u ovo digitalno vrijeme prije radi o činjenju nedostupnim hrvatskim čitateljima knjiške građe, negoli o fizičkom uništenju, iako se ono izvodilo upravo na takav način. Naime, uništeni primjerci bijahu u bivšoj nam državi dostupni svim njenim državljanima, te su se kao takvi uspjeli sačuvati, doduše, u velikom dijelu nedostupni „novom soju“ Hrvata, kakav se željelo od njih stvoriti. Pokušaj vraćanja otpisane građe, u smislu spašavanja onoga što se još spasiti dade, poduzet je u organizaciji Multimedijalnog instituta i internetske stranice Što, kako i za koga/WHW, te na stranici https://otpisane.memoryoftheworld.org/#/books/ možete naći digitalizirane vrijedne knjige, a mogu se pokloniti i vlastite za digitalizaciju. Sama ideja uništavanja knjižnog fonda još je luđa od talibanskog uništavanja Budinih spomenika – na što je ovdašnja javnost bila osjetljivija negoli kad se barbarski uništavalo domaće pisano blago – jer je apriori jasno da su talibani uništavali unikate, što na sreću, uništene knjige uglavnom nisu bile. Na kraju ovog dijela samo da dodam, kako na internetskoj stranici https://jezicinacionalizmi.com/deklaracija/ možete potpisati „Deklaraciju o zajedničkom jeziku“ – jer knjige nisu doli materijalni iskaz jezičnog tkiva – te razgledati listu od gotovo deset tisuća potpisnika iz takozvane „regije“ i svijeta (među kojima je i najpoznatiji lingvist današnjice Noam Chomsky), s potpisima mnoštva priznatih intelektualaca, također i jezikoslovaca.
U svojoj drugoj knjizi, koja je upravo izišla u izdanju izdavačkog poduzeća „Razlog“, pod naslovom „O kontinuitetu zatiranja antifašističke i socijalističke memorije (2012.-2022.)“, Lešaja se u prvom dijelu osvrće na recepciju, prijem prethodne knjige od strane javnosti. Unatoč svijesti o tome što se dešava, protivljenja pojedinih kultiviranih i obrazovanih pojedinaca – za razliku od većine poslenika u kulturi koji su svojim stavom ignorancije pojave, ili čak aktivnim učešćem uništavanja knjiga – rijetkih institucija, pa ponekad i onih samog sustava (što se pokazalo više formalnim no djelatnim), knjigocid se nastavio (posebno u ratnim i prvim poratnim godinama), odjecima usprkos. Mogli bismo reći: dok djelo nije dovršeno, ili kako Lešaja konstatira:
„Ne mogu to ignoriranje tumačiti drugačije nego kao prešutan stav: „nas to ne smeta, važno je da smo obavili svoje...“ Isto tako ne treba zanemariti ni ignoriranje međunarodnih odjeka uništavanja knjižne građe. Nadam se da iskazana ignorancija neće biti trajno obilježje odgovornih državnih i profesionalnih tijela, tj. da će generacije koje dolaze razviti drugačiji stav i drugačije ocjene. Dvije su se institucije naročito iskazale ignorirajem fenomena uništavanja knjižne građe (i spomeničke baštine), pa stoga i Knjigocida... (u kojoj je taj fenomen dokumentiran): nadležni državni organi, prije svega Ministarstvo kulture, a zatim bibliotekarska profesija – predstavljena Hrvatskim knjižničarskim društvom i Knjižničnim vijećem.“
Nekoliko je stvari zaprepaščujućih. Ignoriranje zločina uništavanja knjiga od strane državnih – a napose stručnih – institucija, koje bi po samoj vokaciji trebale čuvati knjižnu građu, a zatim – nakon uglavnom svršenog čina – ostanak zaposlenih koji su doprinosili kriminalnom djelovanju, na radnim mjestima odaklem su to činili, kao da se ništa nije desilo, kao da su posve nevini glede knjigocida. A oni pak rijetki, koji su se usudili suprotstaviti zločincima i njihovom antikulturnom djelovanju, snosili su zarad toga posljedice, prvenstvo u ograničavanju njihova stručnog (za razliku od uništavatelja!) napredovanja, te proskribiranjem pred javnošću kao antinacionalnih elemenata. Sve je to Lešaja lijepo i dokumentirano, s niz primjera, opisao - kako u „Knjigocidu…“, tako i u gore spomenutoj knjizi, također volumena od oko 600 stranica dokumentirane građe. No, kad bi to samo bilo sve!
Krvavi pir (1941-1945) - iz kojega je rođena SFRJ - koji je trajao četiri godine, odnio je širom zemlje više od milijun života i teško ga je sasvim jednoznačno opisati. Bila je to kombinacija rata za obranu države od agresora, suprotstavljanja fašizmu, građanskog rata i socijalne revolucije. Na njegovom završetku, poslijednja komponenta se pokazala najznačajnijom; desila se promjena društveno političkog uređenja – socijalna revolucija. Prema Klaićevom „Rječniku stranih riječi“, revolucija (latinski obrtanje, prevrat) je:
„svaki potres, kod koga staro propada i nastaje novo; temeljna promjena nekog društvenog poretka, osobito njegovih ekonomskih osnova i vlasničkog odnosa.“
Iz definicije je implicitno vidljivo da se pojam ne odnosi samo na ekonomsku sferu društvenih djelatnosti, te da rečeni prevrat može biti miran jednako kao i nasilan. Rezultat pobjede socijalističke revolucije bio je tranzicija privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju u društveno vlasništvo. Nekog, ne baš jasno definiranog dana 1991. godine (možemo kolokvijalno uzeti da je to dan intervencije JNA u Sloveniji) započeli su novi „balkanski ratovi“ na području bivše Jugoslavije. Ni oni se ne mogu posve jednoznačno definirati, no uglavnom su bili kombinacija građanskog rata i agresije, ali najznačajniju njihovu karakteristiku novostvorene elite po svaku cijenu izbjegavaju spominjati – kontrarevoluciju ili restauraciju kapitalizma. Prema već spominjanom rječniku, kontrarevolucija je:
„borba reakcionarnih klasa protiv revolucije u porastu, sa svrhom ugušenja revolucije, kao i protiv revolucije koja je pobijedila, sa svrhom da se unište njene tekovine i da se uspostavi predrevolucionarni poredak.“
Kako je značenje restauracije: „ponovno uspostavljanje poretka srušenog revolucijom“, u osnovi se radi o jednoj te istoj stvari. Socijalistička revolucija za NOB-e provedena je pod krinkom mobilizacije masa za obranu zemlje od agresije, što je komunistička partija koja je i povela ustanak iskoristila za realizaciju svojih ideoloških ciljeva. Kontrarevolucija u nedavnim ratovima na području regije izvedena je također na zaobilazni način, maskirana otporom miloševićevskoj agresiji i navodnom ugroženošću nacionalnih bića nesrpskih naroda Jugoslavije. Kada su ratovi završili, topovsko meso i ostalo stanovništvo našlo se – ni ne pitano za vlastito mišljenje – u novom društveno političkom sustavu. Sjetimo se samo da referendumska pitanja o osamostaljenju Hrvatske, ni jednom jedinom riječju ne spominju promjenu ekonomskog okvira države koja se nastojala izdvojiti iz federacije.
Stanovništvo, uhvaćeno na prozirnu smicalicu domoljublja koja uvijek tokom povijesti uspješno mobilizira girice u borbi za interese krupnih riba, pojurilo je u maskirne uniforme ni ne shvaćajući da su i njima neshvatljivi, pravi ciljevi za koje odlaze u smrt, također zakrinkani floskulama o navodnoj nacionalnoj, jezičnoj i srodnim ugroženostima. Možda i većina preživjelih, opljačkanih do gole kože – ne od srpskog agresora, već od vlastite etničke braće – to ni dan-danas ne shvaća. Hrvatski ekonomist Branko Horvat, u radu “Tranzicija i restauracija: dvije alternativne strategije” (http://www.rifin.com/ekonomijaeconomics/issues/1031-godina-6-broj-1), piše:
“Pojam “restauracija” uveli su povjesničari kako bi označili obnovu ancien regime (feudalizam) dvadeset i šest godina poslije Francuske revolucije. Poslije, revolucije su obično bile praćene restauracijama. Restauracija znači proces kretanja unatrag radi ponovnog uspostavljanja društvenog sustava koji je postojao prije (koji, međutim, nikada neće biti permanentno uspostavljen). U tom su smislu sve sadašnje tranzicije ustvari restauracije prethodno postojećeg kapitalizma…“,
daklem – kontrarevolucije! Kaže, nadalje:
„Nitko ne zna koliko će dugo period restauracije trajati (ili kada će to početi u Kini), ali mala je vjerojatnost da će se etatizam vratiti. Vrlo su različite perspektive radničkog upravljanja… Vrlo različita vrsta tranzicije dogodila se u Jugoslaviji, gdje je kratko postojao etatizam koji je zamijenjen radničkim upravljanjem. Ova tranzicija također je završila u kapitalističkoj restauraciji četrdeset godina kasnije.”
U ličnoj korespondenciji s autorom ovog članka, Horvat kaže:
“Shvatite ovo vrijeme kao tipičnu restauraciju, koja je to ekstremnija što je revolucija bila autentičnija. Pogledajte u povijest što se događa za vrijeme restauracije pa ćete lako prepoznati Hrvatsku…No dok restauracija traje, nikavi argumenti ne pomažu. To više što se radi o međunarodnom fenomenu.”
Građanski ratovi, ili oni od kojih je spomenuti jedna od komponenti, posebno ako se svode na rat među braćom oko dva suprotstavljena ekonomska sistema, obično su najkrvaviji. Pobjednici nastoje zbrisati, ako već to nije moguće u materijalnom obliku, a ono barem iz svijesti javnosti, sjećanje na sve dobre strane poraženog sustava. Stoga nije uništavanje knjiga izolirana karakteristika ratova na tlu bivše države, već je opseg mnogo, mnogo širi, obuhvaćajući također i uništavanje antifašističkih spomenika (čime se bavi Lešajina knjiga) u okviru zatiranja sjećanja na antifašistički i socijalistički sistem, uništavanje i privatizaciju privrede (tranziciju, kako se odigrana pljačka eufemistički naziva), ali i etničko čišćenje elemenata (u Hrvatskoj to bijahu hrvatski Srbi) na koje se obično – radi lakšeg pridobivanja naroda – svaljuje najveći dio „krivice“ za „mračna vremena“.
Vrativši se na polje kulture, očito moramo proširiti područje elementarne katastrofe koja je zahvatila Hrvatsku i ostale fragmente bivše, jedinstvene države i govoriti o kulturocidu. Baš kao u slučaju knjigocida, i u slučaju spomeničke baštine stvari su se odvijale po istom predlošku. Nepisane zapovjedi, miniranja ili ručna uništavanja preko 3000 spomenika, najčešće – ali ne i jedino – pod okriljem noći, a potom posvemašnja ignorancija službenih organa, čak i bez pokretanja istrage (koja je u Hrvatskoj uvijek „u tijeku“, sem ako jajima gađate Tuđmanov spomenik). Uništavatelji spomenika i najviše umjetničke vrijednosti, često se slikaju pokraj rezultata svog vandalskog čina, a vlasti ne reagiraju. Zalud su pisma ministarstvima (obrane, pravosuđa, kulture) koja su ih „uzela na znanje“, bez ikakve vidljive reakcije i godinama nakon toga („krhko je znanje“, rekao bi Cesarić). Jasno je da su vlasti (bile) upoznate s nedjelima i na tom području narodne baštine, ne samo stoga što su najmonumentalnij spomenici rušeni ili oštećivani vojnim eksplozivima, već još više temeljem pisanja medija te upozoravanja najviđenijih pojedinaca na nedopustivo djelovanje barbarskih elemenata. Šutnja, ignorancija i nepoduzimanje mjera spadaju u standardni repertoar vladajućih, upravo kao u slučaju – primjerice - višekratnog zločinačkog uništavanja Bogdanovićevog partizanskog groblja u Mostaru, ili Filipovićevog spomenika u Opuzenu.
Osim toga, postoji i dokumentirana filmska građa, ali „boga“ sila ne moli; narod to zna i prilagođava se, dok oni hrabriji osjete na vlastitoj koži. Sem toga ne valja zaboraviti jednu, u bivšem sustavu prešućivanu činjenicu. Veliki dio jugoslavenskih naroda bio je – u ime beskrupuloznih nacionalizama – oduševljeniji svojim fašističkim kolaboracionistima, negoli novom, socijalističkom vlašću, koja nije znala smanjiti tinjajujće tenzije među njima. Obiteljsko naslijeđe i prepričavanje mitova teško može iskorijeniti bilo kakva historiografija, čak i kada nije (što je za nju prilično karakteristično) u službi održavanja nacionalne (nacionalističke) mitologije. Rezultati te podjele danas izlaze na vidjelo.
Rijetki pošteni povjesničari, koji na znanstveni način prilaze prošlosti i građi o njoj, ne zazirući ni od revizije nekih ustaljenih shvaćanja, ako dokumenti drukčije pričaju od mitomana, izloženi su poruzi vlasti i od velikog dijela prepariranog naroda. Tome je doprinjela i formalna, kapitalistička demokracija, kada se veliki dio puka osjetio pozvanim da – imajući priliku na društvenim mrežama – bez ikakvog relevantnog obrazovanja i poznavanja najočitijih činjenica, proturječi ekspertima na svim područjima znanja. Ako škola, sa programima u kojima antifašistička tradicija zauzima tek marginalno mjesto, istisnuta pričicama o „stoljeću sedmom“ o kojem se – čini se – više zna negoli o zbivanjima od prije sedamdesetak godina; ako od vlasti uzurpirani mainstream mediji jasno i javno zastupaju privatne interese izdavača i političkih pokrovitelja (od kojih su premnogi preko noći „preokrenuli kabanicu“); ako mnogi portali koji niču kao gljive poslije kiše zastupaju znanstveno irelevantne stavove, ne libeći se falsificiranja historijske građe; ako „Crkva u Hrvata“ (još uvijek ogromni autoritet u narodu) nema snage iskreno progovoriti o svojoj ulozi tijekom 2.svjetskog rata na ovim područjima, a njen se utjecaj provlači gotovo kao „vlast u sjeni“ koja upravlja mnogim odlukama vladajućih; ako se minoriziraju ustaški zločini u Jasenovcu, nastojeći ga prikazati maltene kao „sanatorij“ koji su tek partizani nakon rata pretvorili u klaonicu; ako se mitomanije Bleiburga i „križnog puta“ prije uspjela riješiti domovina najvećeg zločinca u povijesti ljudskog roda negoli narod koji se (skupa sa Saveznicima) odupro nacifašizmu; ako je dovoljno da si bio „mantijaš“ pa da te Crkva proglasi nevinom žrtvom, ne propitujući prave razloge pogibije; ako se pripadnici fašističkih formacija – ne samo pred javnošću već i zakonski – izjednačavaju s antifašistima i nazivaju „hrvatskom vojskom“ (ili, kao u Srbiji četnici, proglašavaju paralelnim antifašističkim pokretom) čak i od strane najviših dužnosnika; ako su se mnogi (za)branitelji borili u postrojbama nazvanima po ratnim zločincima, poslije inkorporiranima u HV a danas pak organiziraju javne proslave pod svojim fašitičkim imenom; ako su ulice mnogih gradova nazvane po istima; ako država koja se u Ustavu poziva na antifašističku tradiciju nije u stanju raskrstiti s ustaškim pozdravom; ako vlasti krše zakon o javnoj upotrebi ćirilice koji su same donijele; ako pravi branitelji šutke dozvoljavaju da njihove interese zastupaju najkonzervativniji elementi; ako vlast i društvo u cjelini nema snage progovoriti i o vlastitim ratnim zločincima u tzv. „domovinskom ratu“, …, ako tome dodamo i sve devastacije i uništavanja materijalne građe koja jasno govori o prošlosti, pa je upravo stoga u ime zaborava podvrgnuta uništavanju, može li se uopće očekivati rezultat drukčiji od postojećeg? Previše je tih ako, te iako ih – za sada – relativno veliki broj pobornika istine ne uspijeva istisnuti iz lažirane memorije društva, ipak ostaje konstatcija iz jedne studije Anete Vladimirov – „Sjećanje je otpor“. Upravo je to osnovni razlog zašto ga novoinstalirane elite nastoje skršiti, uništiti, zatrti i pokriti zaboravom da nikad više ne nikne u svijesti naroda. Cijela necivilizirana rabota devastacije tisuća primjeraka spomeničke baštine NOB i socijalističke revolucije, samo je dio kontrarevolucionarne revizije prošlosti, s namjerom da se poražene snage drugog svjetskog rata prikažu u pobjedničkom svjetlu, a stvarni pobjednici njegovi na tlu bivše Jugoslavije¸ krajnje zločinačkima, anacionalnima, čak i banditskim elementima.
Nemoguće je obujam gradiva skupljenog u Lešajinim knjigama, ukupno s više od 1200 stranica, obuhvatiti kratkim prikazom, pa ovaj tekst ni ne smatram takvim. Njegove knjige „Knjigocid : Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih“ i „O kontinuitetu zatiranja antifašističke i socijalističke memorije (2012.-2022.)“ su vječni spomenik na „slavu“ ljudi koji su dozvolili zaslijepljenost manipulacijama novonastalih elita, i upozorenje mladim generacijama koje će se – treba se nadati – uspjeti izboriti u borbi činjenica i mita, da jednom izvojevanu pobjedu ljudskosti treba znati čuvati i sačuvati. Ako je definicija istine, kako kažu Gandhi („Istina je bog“) i pjesnik u pjesmi „Istina“:
„Ono što jeste onakvo kakvo jeste,
i nikakvo drugčije ne može biti.
Ona je bog. K njoj bezbrojne, samotne ceste
vode. Sto ruku rašomon-Šive, ka jedinstvenoj biti.“
onda su Lešajine knjige istinski priručnik činjenica (istine) koje će jednog dana koristiti – i usvojiti – mnogo veći broj ljudi no danas. Kažu da je povijest učiteljica života, međutim, mnogi je shvaćaju naprosto kao Kairosa koji trkom prolazi pored njih, te ga treba uhvatiti za čuperak, klečali ili gmizali pritom, sasvim im je svejedno. Ante Lešaji, velikom čovjeku s relativno malog otoka, to očito nije. S takvim ljudima, otok se ne čini više tako mali! Završit ću motom kojim autor ustvari započinje poslijednju knjgu:
„Mȍto ove knjige neka budu dvije misli: „Sjećanje je otpor“ (Aneta Vladimirov 2021.) i „Djela su mjerilo ljudske vrijednosti“ (Dr. Miloš Vejnović 2008.)“
