Ako je kalendar blagdana simbolički ustav zajednice, tad hrvatski izgleda kao ustav pisan rukom pobjednika koji se boji vlastitih prethodnika
„Danas je taj dan, e, zlatno nebo iznad grada
Danas je taj dan
Danas je parada
Niz ulice lete njena crna kola
Ova noć je spremna za nas, pali i vuci
Nestat ćemo brzo“
Darko Rundek
Hrvatski lipanj izgleda kao kalendar države koja ne zna što bi sama sa sobom. U ponedjeljak, prije no ovaj broj Nacionala dođe do čitatelja, Dan je antifašističke borbe, blagdan koji najviše smeta onima koji se u hrvatsku državnost najglasnije zaklinju. Premda je ta državnost, koliko god njima neugodno bilo, utemeljena i omogućena upravo tim antifašističkim državotvorstvom. Za koji dan stiže 25. lipnja, dan Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, nekad državni blagdan, danas spomendan nazvan Dan neovisnosti. A iznad sveg blista 30. svibnja, dan konstituiranja prvog demokratski izabranog višestranačkog Sabora, proglašen Danom državnosti kao da je država nastala onoga dana kada je jedna stranka prvi put zasjela u njene institucije. I uzela kasu. Pardon, žezlo.
Hrvatski državni kalendar nije samo popis datuma. Rendgenska je snimka političke posvađanosti. Nas s nama. Vidi se kako se antifašizam podnosi s nelagodom, neovisnost spušta u drugi red, a državnost pretvara u stranačku euharistiju. Imamo državu! Koja slavi vlastitu povijest tako da je najprije sasiječe, potom preimenuje pa slaže. Na kraju privatizira. Ako je kalendar blagdana simbolički ustav zajednice, tad hrvatski izgleda kao ustav napisan rukom pobjednika koji se još boji vlastitih prethodnika.
Dan antifašističke borbe nije jugoslavenski višak u hrvatskom kalendaru. Makar ga se upravo tako pokušava „raskrinkati“. U prvoj hrvatskoj blagdanskoj arhitekturi, pod Tuđmanom, stajali su i 30. svibnja i 22. lipnja. Nije to bila omaška, već politička poruka. Hrvatska država neće biti ni nastavak Jugoslavije ni rehabilitacija NDH. Ona će svoje uporište tražiti u hrvatskoj državnoj tradiciji, demokratskoj volji, antifašističkom otklonu od NDH i kasnijoj obrani u Domovinskom ratu.
Današnja desnica s time ne zna što bi. Antifašizam joj je previše tuđ jer joj kvari koketiranje s poraženim simbolima. Tuđman joj je svet, ali samo dok se iz njega može učiniti korisna relikvija, besmrtnik, a ne ustavna konstrukcija države. ZAVNOH joj smeta, ali joj ne smeta govoriti o tisućljetnoj državnosti. NDH kao ne želi, ali se – koji podsvjesni libido – redovito spotiče o njene pozdrave, pjesme, sjene i stilizirane migove. Tako nastaje politička akrobacija, zaklinjati se u državu čiji se ustavni temelj istodobno potkopava.
Potom 25. lipnja. Ako bi neka ozbiljna država morala imati dan koji se zove Dan neovisnosti, čovjek bi pomislio da će ga držati blizu središta vlastite simboličke kuće. U nas je obratno. Dan na koji je Sabor donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, dan u kojem je državna volja dobila pravni oblik, spušten je u spomendane. Na razinu Dana osnivanja Narodne zaštite, slava joj. Teško je zamisliti ozbiljnu državu koja bi vlastiti „Independence Day“ tako dobro sakrila u memorijalne ladice. Evo, recimo, Slovenija s istim datumom nema tih problema, 25. lipnja ondje je Dan državnosti. A u nas je taj datum valjda prepravni, presaborski. Previše lišen estrade. Nema dovoljno pozornice, mitološke topline ni stranačkog vlasništva. Samo odluka. A odluke su nezgodne za politike koje žive od slika. Jer slika se može prisvojiti. Odluka traži odgovornost.
Taj 30. svibnja je prikladniji. Ne zato što nije važan. Naprotiv, mogao je biti odličan dan demokracije, dan Sabora, dan pluralizma, dan izlaska iz jednopartijskog sistema. No kad se imenuje kao Dan državnosti, prestaje biti dan demokracije i postaje dan stranačkog prisvajanja republike. Dan koji vrijeđa sve stvarne žrtve pale za tu državnost. Žrtve koje su zakasnile za državnost.
To je tema. Hrvatska desnica nije problematična zato što je previše državotvorna, već zato što državotvornost razumije kao vlasnički odnos. Zato joj smeta i 22. i 25. lipnja. Jer država joj nije zajednica građana, već „posjed“. Nije republika, već imovina. Ne kontinuitet, no stranačka ostavština. Klijentelizam tu prestaje biti devijacija i postaje „stil“ koji javno dobro efikasno pretvara u privatnu korist, a državu u plijen izbornog pobjednika. Kad se država tako shvati i blagdan prestaje biti zajedničko sjećanje, a postaje oznaka vlasništva. Ograda. Pod naponom.
Zato je danas toliko neugodno aktualan moj prezimenjak Vlado. Još je 1994. s prijezirom govorio o onima koji se „hvale da su osnovali našu državu“ pa traže zahvalnost zbog toga. Naplaćuju se. Pitao ih je zašto to nisu učinili ranije, kada se zbog spominjanja hrvatske države išlo u zatvor te hladno dodao da trenutak nisu ni birali. Povijest ih je zatekla ondje gdje se moglo vikati „Hrvatska“ bez rizika. I tad su, kao što to obično biva, nastale gužve. Državnici, utemeljitelji, vlasnici sjećanja i ovlašteni tumači Domovine.
Vrijedi se sjetiti i ozbiljne hrvatske državotvorne misli. U krugu Hrvatskog tjednika 1971. moglo se pročitati da rad za modernu Hrvatsku nije „permanentna zdravica“ niti „uzbuđeno kliktanje“. Tadašnja državotvorna misao danas zvuči kao optužnica protiv suvremenog „državotvorenja“ jer pola stoljeća kasnije velik dio naše službene državotvornosti nije stigao ni do te razine. Bruno Bušić, kojega današnja desnica rado pretvara u ikonu, hrvatsko pitanje nije mislio jeftino. Pisao je o ljudima koji odlaze, zemlji koja se otuđuje, žrtvama čijim se brojevima manipulira, arhivima, zatvorima. I slobodi koja bez solidarnosti ostaje prazna riječ. Sve nam se to ostvarilo. U „vlastitoj“ državi. U usporedbi s tim današnje desničarenje izgleda kao provincijski sajam simbola. Zastava, pozdrav, pjesma, grob, misa, kamera. Pa javna nabava. I sve na političkom popustu. Nije to državotvornost. Samo folklorna ambalaža.
Antifašizam, jasno, nije sveta voda kojom se peru zločini komunizma. Partizanska pobjeda ne briše poratne likvidacije, političke zatvore, sramotu šutnje o žrtvama. No iz tog ne slijedi da je antikomunizam dovoljan kao državna ideja. Još manje da se antikomunizam smije pretvoriti u alibi za ustašku sjenu. Ozbiljna država mora moći reći oboje. I da antifašizam jest njen ustavni temelj i da komunističko nasilje predstavlja moralnu ranu. Tu je hrvatska desnica najtanja. Ne zna što bi s antifašizmom. Radije bi imala povijest bez ZAVNOH-a. Ne zna što bi s neovisnošću jer voli imati 30. svibnja kao dan vlastite političke genealogije. Ne zna što bi s Tuđmanom, od njega želi mit, no ne i ustavnu disciplinu. Ne zna što bi s Domovinskim ratom jer ga stalno slavi, a istodobno mu oduzima smisao ako državnost proglašava dovršenom već 1990. godine. Ako je država rođena 30. svibnja 1990., što je onda 25. lipnja 1991.? Što je 8. listopada? Što je međunarodno priznanje? Rat? A mrtvi? Dekor oko već preuzete zgrade?
Logički je to i moralni kaos. Državnost ne može istodobno biti tisućljetna, a započeta 30. svibnja, proglašena 25. lipnja, razriješena 8. listopada, priznata 15. siječnja i obranjena u ratu. Koji ahistorijski tijek. Svaka od tih činjenica koristi se samo kad odgovara stranačkoj potrebi. A država nije album sličica iz kojega se biraju prigodni profili. Ona je cjelina. Povijesna, pravna, demokratska. Antifašistička, ratna, međunarodna i građanska. Tko iz nje izbacuje neugodne datume, ne brani državu, već uređuje „izlog“.
Hrvatskoj zato ne treba još jedan blagdan, koncert, svečana akademija. I zakletva u državnost. Treba manje kalendarske mitologije, više ozbiljnosti. Antifašizam bez partijskog tereta. Kritika mračnog poraća bez ustaške sjene. Neovisnost koja se ne skriva u spomendane. Dan Sabora koji se ne preodijeva u stranački Dan državnosti. Domoljublje koje se ne mjeri brojem zastava, već time jesu li institucije slobodne, mrtvi imenovani, živi solidarni, a država oslobođena od onih koji je tretiraju kao svoj najuspješniji privatizacijski projekt.
Croatia rediviva? Oživjela? Možda. Ali samo ako se prestane obnavljati kao kulisa. Uskrsnuće nije u kalendaru, već u ozbiljnosti kojom se prema vlastitim datumima odnosi. A Hrvatska koja vlastiti Dan neovisnosti drži u drugom redu, antifašizam podnosi s figom u džepu, a državnost slavi kao obljetnicu stranačkog ulaska u posjed, ne izgleda kao obnovljena država. Više izgleda kao republika razapeta između vlastitih blagdana i onih koji su ih pretvorili u vlasnički list države.
Sretan Vam Dan antifašističke borbe, najpraviji dan hrvatske državnosti i neovisnosti!
