Putin je više puta u posljednje vrijeme izjavio kako je NATO izigrao obećanje da se neće nakon raspada SSSR-a širiti na Istok. Realno, nema nikakvih izgleda da će Moskva ikad više vratiti Ukrajini Krim.
Komentirajući neki dan dvodnevni posjet hrvatskog premijera Andreja Plenkovića Ukrajini, koji je posjet pak predsjednik RH Zoran Milanović ismijao kao karikaturalni primjer nezbrojene CRO vanjske politike u času kada je Ruska Federacija koncentrirala cca 100.000 vojnika i svu silu ratne tehnike uz rusko-ukrajinsku istočnu granicu, a Kijev cca 120.000 vojnika i uz pomoć NATO-a također ratnu tehniku na liniji razdvajanja s proruskim separatističkim snagama u regijama Donjecka i Luganska, režimski je pristrani novinar tzv. javne kuće HRT-a Branimir Farkaš pobrzao u svojoj stalnoj podrubrici HTV-ovoga Dobrog jutra, Hrvatska petkom još podboltati Plenkovićevu samohvalu o tomu kako je njegov posjet vanjskopolitički uspjeh par excellence, a on, je li, iznimno važan čimbenik eurounijske, ma što eurounijske – cijele zapadne diplomacije. Pa je tako najkompetentniji za prenijeti Ukrajincima hrvatska iskustva o mirnoj reintegraciji privremeno okupiranih područja svoje zemlje, govoriti im na katoličkom sveučilištu u Lavovu o budućnosti EU-a (kao da je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena ikakav ozbiljniji čimbenik u kreiranju te budućnosti, sic transit), jer domaćini o tomu „nemaju pojma“.
Ratovi, megakorporativna kapitalistička pljačka tuđih prirodnih resursa, sofisticirani neokolonijalizam i biblijska bijeda temelj su zapadnih tzv. demokratskih vrijednosti i „našeg načina života“Mora da je ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskiju, bivšem tv-zabavljaču na državnomu mediju, srce osobito zaigralo kada je čuo od Plenkovića – ne pitajući ikoga, govori u ime svih svojih sugrađana – kako je zapadnobalkanski kiflić, uz SAD, EU i NATO, granitna stijena „na prvoj crti obrane ukrajinske teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta od prijeteće ruske agresije“. I Farkaš prisnažuje tomu. Podsjeća kako su američki predsjednik Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen prethodno upozorili ruskog lidera Putina kako mu Zapad neće oprostiti na najmanji novi ratni korak protiv Ukrajine i da će Ruska Federacija u tom slučaju snositi posljedice kakve dosad još nije iskusila. Ako ne recipročnim vojnim odgovorom, jer unilateralan takav potez jamačno podrazumijeva početak najstrašnije kataklizme što je ikad pogodila čovječanstvo, onda sankcijama na entu koje isključuju Rusku Federaciju iz međunarodnoga platnog prometa. Je li to razlog Bidenovoj „hrabrosti“ kad je u dvosatnom online razgovoru s Vladimirom Vladimirovičem samo dan prije Plenkovićevog leta u Kijev arogantno bio kazao da ne priznaje „nikakvu rusku crvenu liniju u Ukrajini“.
Naime, Putin je više puta u posljednje vrijeme, sinkrono s intenziviranjem napetosti na istočnoj rusko-ukrajinskoj granici poručio urbi et orbi kako je SAD/NATO izigrao obećanje prvom demokratski izabranom predsjedniku Ruske Federacije Borisu Nikolajeviču Jeljcinu da se ta zapadna vojna alijansa neće nakon raspada komunističkog SSSR-a (Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika) i njegove udarne vojne šake Varšavskog pakta širiti na Istok. Budući da je NATO, protivno obećanju i ugrožavajući mir i sigurnost u svijetu, ipak bio zapasao gotovo sve bivše zemlje istočnog bloka i navukao silno balističko i ino naoružanje uza samu rusku granicu, u međuvremenu je Zapad pod kojekakvim izgovorima o „ugroženosti demokracije i ljudski prava“ uveo brojne sankcije Rusiji i izravno se upleo u unutarnje stvari Ukrajine, Putin je vrlo odlučno poručio kako se Ruska Federacija osjeća ugroženom takvom agresivnom politikom SAD/NATO-a i eurounijskih im ratobornih „partnera“ te povlači crvenu liniju u Ukrajini. Svako zapadno nepoštivanje smatrat će ugrozom nacionalne sigurnosti i ratnim činom protiv svoje zemlje. Putin također optužuje i službeni Kijev, jer da krši odredbe mirovnog sporazuma iz Kijeva, „gleda i sluša samo SAD“ te priprema vojno rješenje za pobunjene regije Donbas i Lugansk (većinski nastanjene ruskom manjinom) i anektirani poluotok Krim.
Unatoč zapadnim sankcijama, neupitni vođa najveće zemlje na svijetu – prirodnim resursima i najbogatije pa, je li, globalnom multikorporativnom kapitalizmu desetljećima tiha patnja i zato politički, geostrateški, vojno i na svaki ini način nedosanjani san – SAD/NATO-ovo širenje na Istok sve do plota ruskog dvorišta te nasilna promjena proruskog režima u Ukrajini doveli su toga da je ruska vojska u veljači i ožujku 2014. godine izvela invaziju na poluotok Krim koji je Moskva potom anektirala. U regijama Donbas i Lugansk ruska je separatistička manjina proglasila tzv. narodne republike, ne priznajući ukrajinsku vlast u Kijevu i od tada više nema mira na tom dijelu globusa, a hladnoratovsko nadigravanje Zapada i Rusije se intenzivira, prijeteći neredom širih razmjera. Realno, u takvom odnosu snaga, svakovrsnih interesa i inata, nema nikakvih izgleda da će Moskva ikad više vratiti Ukrajini poluotok Krim (među geostrateškim razlozima, tu je stacionirana i glavna ruska flota za tzv. topla mora), a što se tiče dviju pobunjenih ukrajinskih regija, pregovaračka bi pamet dviju neposredno zainteresiranih strana još i imala šanse da nije toliko nedobronamjernih suflera sa strane. Koji, po običaju, rado tuđim nježnikom gloginje mlate.
Kad Putin povlači tzv. crvenu crtu SAD/NATO/EU-u u Ukrajini – što jest deformitet predatorskoga svjetskog poretka koji više ne priznaje jaltanske postulate – samo diplomatsko-vojni daltonisti mogu misliti da se šaliStoga, za nasmijati se je analitička mudrost HRT-ova prozapadnog fana i režimskog privrženika – ne od jučer, i ne samo kad je Ruski medvjed na SAD/NATO/EU ciljniku – Farkaša kad u mutežu kvarnih međunarodnih odnosa kojima se ne zna konačan ishod tako bistro vidi/tumači „važnu“ Plenkovićevu ulogu u sinkroniziranoj akciji Zapada u ukrajinskoj krizi. Koja li je to osovina iz diplomatski prestižnih snova: Biden (Washington) – Von der Leyen (Bruxelles) – Plenković (Zagreb). Ima da se Putin smrzne kad mu tih troje ljutito priprijete kažiprstom, jer bi ovaj ćemeran svijet bio rajski vrt – dakako, bez pokvarenjaka Eve, Adama i Zmije – da nema toga bivšeg kagebeovca Vladimira Vladiiroviča Putina. Koji, je li, prijeti cijelom svijetu šireći svoj utjecaj, pa su, je li, SAD/NATO/EU i „partneri“ prisiljeni braniti „demokraciju, zapadne vrijednosti i naš način života“ (sic transit), sprema se „napasti Uniju“, ali i despotski drži u vražjem sužanjstvu blizu 150 milijuna krajnje „nezadovoljnih“ pripadnika nešto više od 160 naroda Ruske Federacije… I, da, truje novičokom (sic transit) i bez veze zatvara u robijašnicu predsjedničkog aspiranta s opozicijskih „događanja naroda“ Alekseja Anatoljeviča Navaljnog koji bi uz neupitnu pomoć Zapada pustio megakorporacijski kapitalizam SAD/NATO/EU-a i „partnera“ gospodariti praktično neiscrpnim ruskim prirodnim (i ljudskim) resursima.
I bog te veseli. Svi namireni i „zadovoljni“ kao u tzv. postkomunističkim zemljama, uključivo Bijednu Našu, gdje socijalne i ine razlike probijaju sve granice podnošljivosti, a strani kapital grubo gazi temeljne kriterije državne samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, pa… Time i stečena ljudska prava i slobode, a o demokraciji i tzv. zapadnim vrijednostima dovoljno svjedoče masovni prosvjedi širom svijeta, pa i ključni razlozi zbog kojih je trenutno na nogama cca 80 milijuna izbjeglica i migranata. Ratovi, megakorporativna kapitalistička pljačka tuđih prirodnih resursa, sofisticirani neokolonijalizam i biblijska bijeda temelj su zapadnih tzv. demokratskih vrijednosti i „našeg načina života“ (sic transit). Pandemija bolesti SARS-CoV-2 i mutanata učinila je te prosvjede još vidljivijima. I u državama razvojne tzv. prve brzine. I kad Putin povlači tzv. crvenu crtu SAD/NATO/EU-u u Ukrajini – što jest deformitet predatorskoga svjetskog poretka koji više ne priznaje jaltanske postulate – samo diplomatsko-vojni daltonisti mogu misliti da se šali.
Biden i Putin, doduše, nisu ništa riješili u online razgovoru u četiri oka neki dan, ali teško je vjerovati da je diplomatski svim mastima premazani i nacionalno odgovoran 46. američki predsjednik – daltonist. Ili da je, još iskusniji na globalnoj sceni tzv. mainstream politike, njegov ruski parnjak daltonist i nacionalno neodgovoran kad mu proizvođači sankcija ozbiljno stanu na žulj. Jer, u frontalnom sudaru velikih i moćnih u Ukrajini uopće se ne radi ili najmanje se radi o tomu da Zapad uistinu smije nekažnjeno prekoračiti preko Putinove crvene linije, da nije svjestan kako i zašto time uistinu na najopasniji način ugrožava nacionalnu sigurnost moćne Ruske Federacije, odnosno hoće li se Rusi uplašiti i najsnažnijih sankcija, pa će dopustiti SAD/NATO-u i neodgovornom Zelenskiju vojno oslobađati Krim i pobunjene regije te Ukrajinom razmještati špijunske radare i balističke projektile s nuklearnim glavama. Na svega par minuta leta do Moskve.
À propos, SAD je 1962. godine (tzv. kubanska kriza), je li, već držao prst na crvenu gumbu smaka svijeta kad su mu špijunski avioni snimili kako Sovjeti grade na Kubi baze za nuklearne projektile srednjeg dometa SS-4 – također na samo par minuta leta do strateških ciljeva Uncle Samova teritorija – te su samo politička mudrost, nacionalna zrelost i diplomatska odgovornost američkog predsjednika Johna F. Kennedyja i sovjetskog vođe Nikite Sergejeviča Hruščova spasili globus od armagedona. I 35. je američki predsjednik tada povukao crvenu crtu sovjetskom rivalu nasred morske pučine nadomak blokiranoj Kubi, čiji bi prestup značio – važeća je ocjena svjetskih povjesničara – potpuno uništenje ljudske civilizacije nuklearnom ludošću. Sovjetski brodovi s nuklearnim projektilima za Kubu stali su pred tom crvenom crtom, okrenuli se i vratili kući. Dvojica lidera moćnih država najodgovornijih za svjetski mir i sigurnost, doduše, nisu obustavili utrku u naoružanju, ali razgovor tzv. crvenm telefonom itekako je omogućio komotnije razdoblje tzv. ravnoteže straha u bitnim odnosima svjetskih ekonomskih i vojnih velesila.
Paralelno s aktualnim stanjem u Ukrajini, širenjem SAD/NATO-a na Istok sa svih strana ruskog dvorišta (najvećim dijelom bivšega sovjetskog do pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a), neposredno prije tzv. kubanske krize – najopasnije, 38-dnevne vojno-političke napetosti u povijesti – SAD je 1959. godine instalirao u Italiji 30 i u Turskoj 15 atomskih raketa te ih uperio prema SSSR-u, a toj su svrsi služile i brojne strateške podmornice opremljene atomskim projektilima tipa Plaris, s mogućnošću lansiranja iz morskih dubina. U toj igri živaca i pokazivanja mišića, Sovjeti su opskrbili komunističku Kubu karizmatičnoga revolucionarnog vođe Fidela Castra raketama tipa SA-2 radi protuzračne obrane u slučaju prijeteće američke invazije. Danas, nakon što su SAD/NATO i „partneri“ kukavički bili izigrali obećanje postkomunističkoj Ruskoj Federaciji o neproširivanju na Istok, zapadni je nuklearno-balistički tzv. obrambeni štit („branimo Uniju od agresije iz Sjeverne Koreje“, sic transit, koji bi projektili unakrsno morali prelijetati upravo – Rusiju!?) zapasao široki proturuski pojas od Baltika do Rumunjske i Crnog mora.
Ta činjenica napadno mijenja geostrateško stanje na štetu Rusije, serije pak ekonomskih i inih sankcija ciljaju na proračunske poremećaje i time na nezadovoljstvo žitelja Putinovim upravljanjem zemljom, pa je tzv. crvenocrtni refleks Moskve tim indikativniji. Izazovniji za pamet à la tzv. kubanska kriza? Ili je nekom ipak stalo do iznimno rizične reprize Kube u tzv. ukrajinskoj krizi, pa kud pukne – nek’ pukne? Ipak, teško je vjerovati da su – za razliku od Kennedyja i Hruščova 1962. godine – Biden i Putin daltonisti, pa ne vide ili ne znaju procijeniti što jest, a što nije crvena crta. Tim više, jer u kasnijih 59 godina razvoja oružja sudnjeg dana samo tih dviju velesila – da se ne govori o snazi/mogućnostima njihovih „partnera“ u najkritičnijem trenutku – čini armagedon takvim da ovog puta ni aromi zemaljskih štakora ne bi bili prepoznatljivi u oblačiću nuklearne prašine negdje u svemirskom beskonačju. Sudeći po „analitičkom“ pametovanju, je li, dobro plaćenih režimskih novinara, hrvatski je premijer Plenković na sinkroniziranoj zapadnoj dvodnevnoj misiji u Ukrajini – unatoč Putinovoj tzv. crvenoj crti koju Biden „ne vidi“ – urbi et orbi „pokazao diplomatsku zrelost“ i upozorio tko u opasnoj hladnoratovskoj igri (ni)je ili baren (ne) bi smio biti daltonist. Ako se u ovom slučaju uopće radi o daltonizmu?
Naime, nije ovo prva niti će biti posljednja kriza – od koje se podrhtavanja tektonski šire u ostatak svijeta – gdje će samodopadni jastrebovi svjetskih velesila svako malo halabučiti javnim prostorom. Nije, je li, ni prvi niti će biti posljednji put kako se pokaže – kada dođe stani-pa’ni – da je to više radi dojma u diplomatskom prostoru kako su globalni strah i trepet, nego zato što uistinu jedni o drugima ne znaju kakvi su im mišići, za što (ni)su sposobni i kako bi uistinu završio meč da se najjači u svijetu ozbiljno – pošaketaju. Najtragičnije je i najneizvjesnije, zapravo, što ti jastrebovi raspolažu oružjem sudnjega dana, što o njihovoj (zlo)volji ključno ovisi pritisak na crveni gumb armagedona i što je dovoljna neka sitna/slučajna tehnička pogreška u „nepogrešivim“ sustavima međusobnog nadzora nafutranog umjetnom inteligencijom, ofrlje pročitana strogo pov. depeša o nacionalnoj ugrozi, bljesak psihičke nestabilnosti, straha ili stresa, itsl., pa da Plavi planet učas nestane iz svoje orbite.
A to je itekako moguće. I što onda? Više nema natrag, nismo znali, više se nećemo tako igrati. Nitko se nikomu neće ni moći žaliti, jer više nikoga i ničega neće biti, pa… Ni matematički potvrđene Male Zelene neće biti briga za nekakve crvene crte i daltoniste na planetu koji više ne postoji, jer ga je nekakva ljudska maloumnost izbrisala sa svemirske karte. „Rusija će platiti vrlo visoku cijenu upotrijebi li opet silu protiv ukrajinske neovisnosti“, hrusti se iz Litve bivši norveški ministar vanjskih poslova na poziciji glavnog tajnika NATO-a Jens Stoltenberg, a ruski lider Vladimir Vladimirovič Putin ni njemu ostao dužan: „Ako NATO prijeđe crvenu crtu prema Ukrajini, pojavi li se na teritoriju Ukrajine neki napadački sustav, smjesta ćemo poduzeti slično protiv onih koji nam prijete. Mi to možemo učiniti već sada, jer je NATO obećao da se neće širiti na Istok i ugroziti sigurnost Ruske Federacije, ali nije održao obećanje“.
Daltonisti, je li, uporno žele trčati počasni krug, a ne samo što nisu prvi protrčali kroz cilj nego ga još ni nemaju na vidiku, pa…
h-alter
