U državi čija je većina prošla tranziciju iz komunista u nacionaliste, Marinko Čulić bez sustezanja prisjećao se dobrih strana samoupravljanja, bratstva i jedinstva, nesvrstanosti, socijalnih prava i drugih sablasti prošlosti koje danas služe kao strašila za malu djecu, a mogla bi služiti prije kao uzor nego kao opomena
Marinko Čulić bio je jedan od onih, rijetkih ljudi, koje čitaš kad ne znaš što bi mislio, pa ti treba orijentir. Onda nađeš njegov tekst, u Danasu, Feralu, na AIM-u, u Novom listu, Novostima, pa ti bude jasno kamo plove naši brodovi.
Takve su situacije, na žalost, u ovoj svjetskoj pomutnji sve češće, a ljudi poput njega je sve manje. Kako se snaći brodeći kroz oštre tjesnace hrvatske politike, u kojima vas zbunjuju lijevi i desni, Hrvati i Srbi, materijalisti i fanatici ove ili one ideje, kako gledati na bespuća regionalnih banana država, kako pomiriti prošlost, sadašnjost i budućnost?
On je to uvijek radio znalački. Marinko je bio Majstor. Trebao bih uložiti veliki trud da nađem neki Čulićev članak s kojim se nisam slagao, ili čiju temeljnu namjeru nisam mogao ocijeniti kao najpošteniju moguću.
Nije ni lavirao, bio je konzekventan. U državi čija je većina prošla tranziciju iz komunista u nacionaliste, bez sustezanja se prisjećao dobrih strana samoupravljanja, nesvrstanosti, socijalnih prava, detanta, miroljubive aktivne koegzistencije, bratstva i jedinstva i drugih sablasti prošlosti koje danas služe kao strašila za malu djecu, a mogla bi, u mnogim slučajevima, služiti prije kao uzor nego kao opomena.
I kad je idejno išao dalje i ljevije od srednjih struja, kojima sam najradije volim ploviti, znao sam da bi stvari koje zagovara, s ljudima poput njega, bile sjajne. Samo, takvih je malo a u politici jedva da ih ima. Imao je sjajan stil pisanja, elegantan, a nenametljiv. Njegovi su tekstovi bili u nježnom, toskanskom sfumatu, nije sjekao, niti koristio teške riječi, ali je njihova jasnoća bila kristalna.
I tu dolazimo do Marinka kao čovjeka. Izgledao je dojmljivo, s tim svojim čvrsto isklesanim licem, kao paradigmatski intelektualac, ljevičar spomeničke, čvrste, muške fizionomije. Marinko je bio topao, dobar, pošten, odgovoran i plemenit. Nije bilo raskoraka između njegovih ideja i njegovih postupaka.
Što sam stariji, to više cijenim ljude s tim osobinama, u vremenima koja su im sve manje sklona. Ovo je doba sebičnosti, nacionalne i individualne.
Sve češće pišem nekrologe. U pravilu su pokojnici kojima “zalijevam grančicu”, važni, bitni ljudi ove kulture, često puta i karijatide, kojima službena Hrvatska u najboljem slučaju posveti rečenicu dvije. Ali zato smo tu mi, koji ćemo ga zauvijek pamtiti, znajući s kim smo živjeli i radili. Više od toga on ne bi ni tražio, iako dobro znamo da je zasluživao. Bio je velikan, u dugim arkadama hrvatskog novinarstva, jedne od profesija zbog kojih je ovo društvo ipak bolje nego što bi, možda, zasluživalo. I to će zauvijek ostati.
