Čuvari tradicije pred najvećim izazovom u svojoj bogatoj povijesti

Slijedi jaka borba u potpuno novim okolnostima koje će možda potaknuti kompanije na udruživanje, strateško povezivanje, zajedničku distribuciju...

Prije svega je bitno da se riješe u što većoj mjeri njihova potraživanja, ali i da se dobije vrijeme kako bi se napravilo repozicioniranje prema ostalim igračima na domaćem maloprodajnom tržištu te jačanja pozicija na inozemnima. Svi se nadamo najboljem rješenju za kompanije Agrokora, ali sigurno je da će se slika maloprodajnog i veleprodajnog tržišta u Hrvatskoj i regiji nakon ovoga bitno promijeniti. Kako će tvrtke iz sektora proizvodnje hrane i pića pronaći i druge, alternativne police za robu koju su dosad isporučivale Konzumu, Tisku, Velprou, Rotu odnosno Agrokorovoj maloprodaji i veleprodaji? Bit će to jaka borba u potpuno novim okolnostima koje će možda potaknuti kompanije na udruživanje, strateško povezivanje, zajedničku distribuciju – sve poteze koje je možda bilo bitno napraviti prije 10, 15 godina, prije ulaska u EU.

Hrvatska prehrambena industrija je tradicionalna. Većina kompanija stara je više od 50, a neke i 100 godina. Od 20 najvećih prehrambenih industrije gotovo su sve nastale na temeljima tradicionalnih socijalističkih poduzeća, a poneki su svoje brendove isporučivali i carskom dvoru za vrijeme Austrougarske. U brojnim kriznim vremenima te promjenama društveno ekonomskih sustava kroz koje je Hrvatska prolazila, prehrambena industrija pokazala je vrlo visok stupanj prilagodljivosti i preživljavanja.

U uvjetima gospodarske krize od kraja 2008., uspjela je zadržati stabilnost poslovanja pokazavši veću otpornost u odnosu na neke druge djelatnosti. Ona je jedna od najvažnijih gospodarskih grana u Hrvatskoj, a prema broju zaposlenih i prihodima najvažnija prerađivačka industrija. Prema podacima Ekonomskog instituta, sektor proizvodnje hrane i pića jedan je od najznačajnijih industrijskih sektora u Hrvatskoj. Proizvodnja hrane i pića, u odnosu na druge grane prerađivačke industrije, ostvaruje najveći udio u BDP-u i ukupnoj zaposlenosti. Udio u BDP-u Hrvatske u 2013. godini iznosio je četiri posto. Brojala je nešto više od 3200 poduzeća od kojih su 98% mala i srednja. Sektor u ukupnoj zaposlenosti prerađivačke industrije sudjeluje s 20% te zapošljava oko 60.000 ljudi. U njemu se realizira oko 24 posto ukupne proizvodnje prerađivačkog sektora. Industrija ima i posebnu ulogu u ravnomjernom razvoju zemlje jer je situirana u svim dijelovima države. Najviše je srednjih i malih tvrtki, što je također značajno za ukupni ekonomski razvoj jer srednja i mala poduzeća ostvaruju 32,2% ukupnih prihoda. No, vidljiva je i snažna koncentracija – 60 najvećih kompanija pridonosi ukupnim prihodima sektora s udjelom većim od 80%. Ukupno 99 poduzeća drži 80% aktive. Koncentracija je posebice izražena kod međunarodne trgovine jer 28 najvećih poduzeća čini 78% ukupnog izvoza, a 33 poduzeća ostvarilo je čak 79% ukupnog uvoza sektora.

Otporniji na krizu

Za razliku od cijele prerađivačke industrije, čija je proizvodnja u razdoblju od 2005. do 2012. smanjena za oko 8%, industrija prehrambenih proizvoda ostvarila je rast od 8,5% . Pozitivna odlika prehrambene industrije u Hrvatskoj je izvozna orijentacija s udjelom ostvarenih prihoda na stranom tržištu od 18,5%. Peta je najveća izvozna grana unutar prerađivačke industrije.

U 2016 izvoz poljoprivredno prehrambenih proizvoda je ponovo ostvario dvoznamenkaste stope rasta i to nakon dvije izuzetno uspješne godine u kojima je također značajno rastao. Tako je izvoz u 2014 rastao 10,9% odnosno za 130 milijuna eura, godinu kasnije 17,9% odnosno za 240 milijuna eura te u 2016 godini 13,2% tj. za 208 milijuna eura. Ukupno je dosegnuo 1,78 milijardi eura. U 2013 izvoz je bio samo 1,2 milijardu eura, što znači da je od 2013 do 2016 povećan za 579 milijuna eura. Svih ovih godina rastao je i uvoz, ali slabijom dinamikom od izvoza pa se deficit stalno smanjuje. Nažalost, uvoz hrane i pića je još jako velik i iznosi 2,65 milijardi eura. Hrvatska je i dalje jedna od rijetkih članica EU koja je prehrambeno ovisna zemlja te više od 30% potreba za hranom i pićem zadovoljava iz uvoza.

Uvoz prehrambenih proizvoda je u 2016. rastao 4% pa se deficit smanjio na 866 milijuna eura, a pokrivenost uvoza izvozom iznosi 67% dok je, primjerice, 2013. bila 56 posto.

Svi ovi pokazatelji mogu ohrabriti kako naša proizvodnja hrane ima izvozni potencijal te da je rast izvoza kontinuiran. Posebno je važno da je prošle godine u gotovo svim vrstama proizvodnje ostvaren rast izvoza; od proizvodnje mesa i mesnih prerađevina, mlijeka i mliječnih proizvoda, prerađene ribe, jaja, meda, povrća svježeg, sušenog i zamrznutog, gotovo svog voće osim jabuka, zatim kava, hmelj, slad i gotovo sve žitarice, sve vrste ulja, kobasice, šećer, čokolada, tjestenine, juhe, sladoledi, umaci itd. Analiziramo li strukturu izvoza u posljednjih nekoliko godina, mogli bismo zaključiti kako određene skupine proizvoda u proizvodnji hrane kontinuirano rastu u izvozu i sve više dokazuju međunarodnu konkurentnost.

Posljednjih godina to je izvoz proizvoda ribarstva, svježe i zaleđene ribe, te pripremljene i konzervirane ribe. Tu se mora istaknuti značajan rast izvoza tune u Japan te svježih brancina i orada u Italiju. U akvakulturu i marikulturu, kapacitete u ribarstvu i preradi ribe uloženi su znatni iznosi u nove tehnologije, najsuvremeniju opremu, znanje, stalne inovacije, istraživanje i razvoj. A profesionalni pristup i investicije donose rezultate.

Raste i izvoz kukuruza, soje i pšenice, uglavnom usmjeren u zemlje EU. Tako da su čak 38% svih izvezenih roba u EU “commodities” robe. U 2016 od proizvoda koji ostvaruju najveću vrijednost u izvozu ističu se šećer sa oko 150 milijuna eura, čokolada i ostali proizvodi s kakaom sa 100 milijuna eura, ribe svježe i rashlađene s 90 milijuna eura, proizvodi pekarske industrije sa 61 milijun eura, isto toliko i začini, umaci, pripravci za umake, pivo skoro 50 milijuna eura...

S druge strane, uvozimo najviše mesa u EU i to svih vrsta, prvenstveno svinjetine, ali i govedine te piletine. Za uvoz mesa trošimo više od 320 milijuna eura. Uvozimo i mlijeko, vrhnje, sireve, voće i povrće. Kako znamo da imamo snažnu mesnu industriju, industriju mlijeka, te prerade voća i povrća, nije teško zaključiti da se njihova proizvodnja bazira na uvoznim sirovinama. Česte su teme stručnih i raznih popularnih razmatranja u medijima kako mi tako puno hrane uvozimo i zašto nam to treba? Često se rasprave svode na teorije urote, pohlepe zločestih poduzetnika željnih brze zarade, ali kada se pogledaju podaci o industrijskim indikatorima i indikatorima u poljoprivredi kojima se mjeri uspješnost proizvodnje, postane kristalno jasno gdje su naši problemi.

Tamna strana

Navedemo li samo neke pokazatelje, vidjet ćemo da je prihod po zaposlenom u industriji hrane 2,8 puta manji od EU prosjeka. Hrvatski radnik ostvaruje prihod od 79.500 eura na godišnjoj razini, a prosjek u EU je 228.000 eura po zaposlenom. Kod najuspješnijih europskih zemalja i pet puta više. Kada promatramo podatke o produktivnosti u poljoprivredi dolazimo do još poražavajućih podataka – Hrvatska je među četiri najlošije EU zemlje članice i 10 puta je lošija od Nizozemske i Danske koje imaju najbolje pokazatelje. Rješavanje problema niske produktivnosti primarnog sektora važno je kako bi se osigurao stabilan rast prehrambenog sektora. Sve dok naši proizvođači ne budu mogli konkurirati svojim kolegama iz EU na zajedničkom tržištu, pa i domaćem, kvalitetom i količinama, te pouzdanošću i redovnim isporukama proizvoda koje tržište traži, i dalje ćemo biti velik uvoznik hrane. Unatoč tome što sve više izvozimo u zemlje EU i izvoz nam najviše raste na tržišta Italije, Slovenije, Austrije i Mađarske, ipak se vidi kako imamo premalo proizvoda koje se izvoze na više tržišta, premalo gospodarskih subjekata koji sudjeluju u izvozu te relativno usku izvoznu strukturu. Pritom nikako nije dobro da nam snažno pada izvoz na susjedna tradicionalne tržišta kao što su Srbija i BiH gdje nam je izvoz u 2016. pao za više od 70 milijuna eura.

Prehrambena industrija konkurentniji je dio hrvatskog gospodarstva, ostvaruje relativno dobre rezultate, ali ima pred sobom snažnije izazove, možda i jače nego ikad prije. Oni i od administracije, ali prije svega od samih poduzetnika, zahtijevaju velike napore, nove ideja, drukčije poslovne modele, restrukturiranje, kvalitetnije korporativno upravljanje i prilagodbu svjetskim trendovima kako bi osnažili još nedovoljnu konkurentnost za snažnije izvozne iskorake.

poslovni