Vjerojatno najbolji indikator općeg raspoloženja u kojem je dočekano Svjetsko prvenstvo u Kataru dao se uočiti na samom početku jučerašnje utakmice otvaranja u kojoj su se susreli domaćin i Ekvador. U trećoj minuti gol je postigao kapetan Ekvadora Enner Valencia i ništa se nije činilo spornim. Međutim, nakon dvije minute pomnog pregledavanja situacije oglasio se VAR i sudac Daniele Orsato je zbog zaleđa poništio pogodak. Čim je odluka obznanjena Twitter se preplavile reakcije čuđenja i manje ili više duhovite aluzije na potplaćivanje VAR sobe u izvedbi katarskih vlasti. U tome su sudjelovali i “obični” korisnici i renomirani svjetski nogometni novinari. Naknadno se pak ispostavilo da je zaleđe bizarno, ali opravdano dosuđeno. No, tako lako pobuđena sumnja u ispravnost odluke jasno sugerira da se ovo prvenstvo promatra u politički izoštrenijem svjetlu od vjerojatno svih do sada.
S obzirom na to svjetlo ne treba iznova ponavljati sve probleme i sporne momente katarskog domaćinstva koji su dobro poznati. Za ovu priliku ćemo samo uputiti na jednu od trezvenijih rekapitulacija iz pera povjesničara nogometa i publicista Davida Goldblatta. A pozabavit ćemo se zanimljivim fenomenom: kritikom kritičara katarskog domaćinstva i onih koji zagovaraju bojkot. Radi se o tipu kritike koji ne negira probleme i sporne momente već samim kritičarima spočitava manjak legitimiteta. I možemo ga motivacijski i izvedbeno podijeliti u dvije inačice. Motivacijske dvije inačice posrijedi su svakodnevno-komforna i politička. Prva se zasniva na banalnoj smetnji: ne zanimaju me trenutno političke kritike i vaše moralističke utjehe, želim samo uživati u nogometu. Druga pak, desno-libertarijanska, koristi priliku da još jednom prokaže zamišljenog “woke” neprijatelja. Nerijetko se te motivacije i poklapaju.
Što se tiče izvedbenog momenta, dvije su varijante zastupljene. Prva i zastupljenija, kritiku kritičara temelji na licemjerju. I to uglavnom ne na licemjerju pojedinih kritičara ili institucija već na licemjerju Zapada kao takvog. Nema spora da brojne institucije, političke opcije i istaknuti pojedinci nisu konzistentni u kritiziranju Katara i da mu ne praštaju ono što drugima, uključujući i same zapadne zemlje, itekako praštaju. O činjenici da je Katar ekonomski i geopolitički integriran u ono što nazivamo Zapadom da i ne govorimo. Međutim, diskreditirati kritike koje dolaze sa Zapada samo zato što su sa Zapada prilično je problematično u svojim krajnjim konzekvencama. Ako nitko sa Zapada ne smije kritizirati Katar jer postoje licemjerne institucije i pojedinci i jer je Zapad sudjelovao ili još sudjeluje u spornim političkim rabotama, onda se taj Zapad politički sterilizira i pretvara u ne-demokratski entitet kojim smiju vladati upravo samo oni licemjeri jer su svi drugi lažna alternativa. Druga konzekvenca je još problematičnija: ako kritika sa Zapada nije autentična zbog licemjerja onda je funkcija takvog stava, između ostalog, i naknadno opravdanje za sve radničke pogibije i gušenja ljudskih prava u Kataru. Riječ je zapravo o argumentacijskoj pozi iz standardnog repertoara desnice kojom se brani vlastiti društveni komfor tako da se prokazuje legitimitet onih koji ukazuju na, da se poslužimo eufemizmom, manjak komfora za određene društvene skupine.
Druga izvedbena varijanta kritike kritičara se zasniva na kašnjenju s kritikom: a gdje ste bili prije 12 godina kada je Katar dobio domaćinstvo? Kao i s prijašnjom inačicom problem je i s ovom što sve kritičare trpa u isti koš, uglavnom pod oznakom Zapad, i tako svaku kritiku čini nelegitimnom jer postoji određen broj onih koje su pomodne ili slabo artikulirane. Zamislite kako bi danas svijet izgledao da je kritika poput ove bila općevažeće pravilo. Nisi bio među prvima koji su se pobunili protiv ropstva? Ništa od oslobođenja, ima ovdje onih koji su zakasnili. Nisi odmah pristupila borbi za žensko pravo glasa? Ništa od prava glasa, ima onih koje su upale naknadno. Tako možemo nabrajati unedogled. Argument je, dakle, sporan kao takav, a posebno sporan postaje kad ga iznose sportski funkcioneri ili sportski novinari. Pa na vama je bilo da prvi potegnete kritiku i pokušate potaknuti ili organizirati protivljenje takvom prvenstvu. Sigurno neće to učiniti ostali kojima su prioriteti u borbi protiv nepravdi na nekom drugom mjestu i naprosto nije moguće da svi u svemu sudjeluju i da to postane kriterij za validnost kritika ili zahtjeva. Činjenica da će oni gledati Svjetsko prvenstvo i da ih ono zanima tek neposredno pred početak i da ih u tom kontekstu zanimaju i kritike domaćinstva ne čini te kritike manje valjanim jer nisu bile izrečene prije 12 godina.
U lokalnoj su varijanti kritičari kritičara dočekali svoj trenutak dodatnog naslađivanja u odluci ministra obrazovanja Radovana Fuchsa koji je dopustio školama da organiziraju gledanje utakmica hrvatske reprezentacije koje se događaju u vrijeme odvijanja nastave. Ta odluka nije sporna po sebi, sporni su tehnički i odgojno-obrazovni uvjeti realizacije: što s odgođenom nastavom? Što s djecom koja ne žele gledati utakmice? Inspirirani blesavim izljevima zabrinutosti za školstvo i budućnost kao takvu zbog odluke ministra, kritičari su se na društvenim mrežama naslađivali nad onima koji “ne vole Hrvatsku” i nad onim štreberima (čitaj liberalima) koji ne prate nogomet i samim tim su valjda retardirani. Naravno, ova priča nema izravne veze s kritikom domaćinstva, ali teško se oteti dojmu da bi ovdašnja desnica oprostila domaćinu i još stotine mrtvih samo da “jugoslavenima”, štreberima i pederima mogu zadati još jedan institucionalni udarac.
