U tekstu objavljenom u magazinu za kulturu i polemiku Jacobin, Cyrus Lewis kritizira prikaze kapitalizma koji zanemaruju njegov strukturni sastav. "Problem je sistemski, a ne posljedica „trulih jabuka“. Sustav koji nagrađuje gramzljivost, problematičan je zato što se radi o sustavu koji nagrađuje gramzljivost, ne zbog toga što dozvoljava snalažljivim luđacima „vožnju u zavjetrini“."


Na svakih sto osoba dolazi jedan psihopat. Razmjerno globalnom stanovništvu koje se približava brojci od 7 milijardi, ukupan broj psihopata kreće se oko sedamdeset milijuna.

 
Sedamdeset milijuna psihopata! Zamislite: otprilike dvostruko više od stanovnika Kanade. Nemali je to broj psihopata s kojima se valja suočiti. A kao što nam je poznato iz Američkog psiha, problem s gornjim ešalonima biznisa i financija jest da se prokleti luđaci suviše lako uspinju do vrha.

 
To je u osnovi tvrdnja članka objavljenog ranije ovoga ljeta na stranicama Truthout-a. U tekstu naslovljenom Kako će se 99% nositi sa 70 milijuna psihopata? (How Will the 99% Deal With 70 Million Psychopats?), Joe Brewer poziva da se u obzir uzmu štetni učinci poslovne kulture koja potiče gramzljivost i bešćutnost, osiguravajući na taj način plodno tlo za razvitak psihopatskih ličnosti.

 
No, tim nas se lažnim sjajem odvraća od mnogo ozbiljnijih problema koji proizlaze iz strukturnog sastava kapitalizma. Štoviše, na taj se način perpetuira specifičan argument, endemičan za liberalnu ljevicu: kako je problem suvremenog svijeta – „nesputani kapitalizam“. Naravno, rješenje je tek u tome da ga se malo zauzda – ili možda, u masovnom progonu psihopata.

 
I to je mjesto na kojem se lijevo-liberalna kritika kapitalizma urušava.

 
Kapitalizam počiva na beskrajnoj kompetitivnoj akumulaciji. Ovaj proces neumoran je koliko je i nemilosrdan. Cilj mu nije napredak čovječanstva.

 
Akumulirani kapital koristi se u svrhu akumuliranja novog kapitala. Njegova ekspanzija je eksponencijalna; ona ne usporava ako su psihopati na vodećim pozicijama ukoreni. Naime, poštenije bi bilo reći da, unatoč navodnoj rasprostranjenosti psihopata na pozicijama s kojih se kontroliraju politike, zasigurno puno više ne-psihopata nego li psihopata djeluje kao spreman dužnosnik oligarhijske klase.

 
Brewer tvrdi kako postoji premoć psihopatskih industrijskih magnata i državnih dužnosnika koja proizlazi iz njihova umijeća da se postave „na pozicije moći kao burzovni mešetari, direktori korporacija i podmitljivi političari.“ Nisam matematičar, no ukoliko na svakih sto osoba dolazi jedna psihopatska ličnost, što je s preostalih 99? Unatoč navodno premoćnoj brojnosti psihopata, koridorima moći zasigurno korača i nemali broj ne-psihopata.

 
A ukoliko je zastrašujuća mogućnost da hrpa psihopata nameće štetne socijalne i ekonomske politike svima ostalima, konkretan narativ koji se ovdje potencira – ne zvuči li zavjera mnogobrojnih „zdravih“ suučesnika daleko grozomornije?

 
Statistike koje kvantificiraju nejednakost često su sablažnjive, i kao da zazivaju zdravorazumsko objašnjenje koje utjehu pronalazi u pripisivanju krivnje „psihopatskoj“ hotimičnosti. Na taj se način odgovornost prebacuje na korporacijske obmane, bogatune s Wall Street-a, i/ili psihopate, dok se prozaičniju stvarnost dosljedno izbjegava. Sveobuhvatna i ekstremna nejednakost, neraskidivo je povezana s logikom kapitalizma, odnosno njegovom fundamentalnom predanošću generiranju privatno akumuliranog kapitala. Obrazloženja koja izostavljaju navedenu činjenicu, ponavljaju ispunjenje želje gologa cara.

 
Namjera nije osporiti kulturne, političke i društvene faktore pomoću kojih se određuje stopa eksploatacije u određenom vremenu i prostoru. Teorije regulatorne zarobljenosti[1], primjerice, nisu fikcija.

 
No, znakovito je da čak i apologeti naših „psihopatskih gospodara“, oni koje bi se mirne savjesti moglo optužiti da u ime produktivnosti gaje simpatije prema nesrazmjerima u bogatstvu, zamišljaju da stanje stvari nije toliko loše kao što uistinu jest, te bi priželjkivali daleko veću jednakost, unatoč svojoj klasi i političkom uvjerenju.

 
Studija, objavljena u The Atlantic-u, otkriva da, iako najsiromašnijih 20% stanovnika SAD-a u stvarnosti posjeduje tek 0,3% bogatstva (a najbogatijih 20% raspolaže s 84% bogatstva), reprezentativna grupa Amerikanaca vjeruje kako najniži kvintil dobiva 9%, dok najviši kvintil uživa u 59%. Ovakva pogrešna predstava, koja oslikava tek nešto ružičastiju sliku realno postojećih razina nejednakosti, ne iznenađuje previše.

 
Međutim, neočekivano jest to da 92% intervjuiranog uzorka daje prednost modelu raspodjele bogatstva koji je bliži švedskom nego li američkom. Poželjniji model omogućio bi gornjem kvintilu 18% bogatstva, dok bi donjem kvintilu osigurao 11%. Sklonost ovome modelu posebno je iznenađujuća ako uzmemo u obzir sveprožimajući narativ, koji tvrdi kako je određena mjera nejednakosti nužna za poticanje visokih razina produktivnosti (odnosno, uvjerenje na kojem počivaju bajke o uzlaznoj mobilnosti).

 
Pravičnijem modelu u studiji nadjenuto je ime „Equalden“, umjesto da ga se nazove „švedskim modelom“, dok američki model nije bio imenovan. Pitanje je kakve bi rezultate dobili da je bilo evocirano ime skandinavske države. Unatoč tomu, rezultati pokazuju kako ne postoji značajnija razlika u odnosu na poželjnost equaldenskog modela, neovisno o političkoj pripadnosti, spolu i visini prihoda.

 
Ovo ukazuje manje na postojanje tajnog društva psihopata koje bezobzirno ruši snove dobrih građana o egalitarnoj raspodjeli bogatstva, nego li na postojanje sistemskih operativnih problema.

 
Dobre ljude koji se zalažu za raspodjelu bogatstva po Equalden modelu na njihovu putu ne sputava skupina luđaka, već privrženost u osnovi liberalnim kritikama, koje ne idu dalje od oponiranja „ekonomiji kapanja“[2] ili zastrašujućem „nepotističkom kapitalizmu“.

 
Razmislite o ovome na sljedeći način: Izvršenje bilo kojeg genocida vjerojatno je potpomognuto i podržano suradnjom i/ili početnom mobilizacijom psihopata. Međutim, barem koliko je meni poznato, ne postoje studije koje navode broj psihopata, koji su sudjelovali u nekom genocidu. Sumnjam da se itko zamarao takvim podvigom, iz jednostavnog razloga što to ne bi igralo nikakvu ulogu.

 
Ne vjerujem kako se može tvrditi da je psihopatija ikada bila pokretačka sila za genocid ili etničko čišćenje. Doista, užas s kojim uzimamo u obzir takve događaje u našoj povijesti, proizlazi upravo iz činjenice da broj sudionika pokazuje kako su obrazloženja koja se oslanjaju na psihopatologiju u svrhu monokauzalnog razjašnjenja pogrešna.

 
Genocid nije naprosto orkestriran od strane tajnog društva luđaka ustrojenog od-vrha-prema-dolje. Radi se prije o tome da uvjeti na terenu i aktivno sudjelovanje nebrojeno mnogo ne-psihopata osiguravaju izvršenje takvih strahovitih aktivnosti. Jednostavnije rečeno: Genocidi, poput „eksternalija“ kapitalizma, sami su po sebi oprimjerenja „psihopatije“, bez obzira na broj psihopatskih izvršitelja koji provode njihovu implementaciju. Problem je sistemski, a ne posljedica „trulih jabuka“. Sustav koji nagrađuje gramzljivost, problematičan je zato što se radi o sustavu koji nagrađuje gramzljivost, ne zbog toga što dozvoljava snalažljivim luđacima „vožnju u zavjetrini“.

 
Nedavna panika oko „psihopata“ za kormilom odražava potrebu za pripisivanjem krivnje znajućim agensima, koji ono što čine – čine hotimično. No, time dolazimo do čudnog scenarija kočije-ispred-konja/kokoši-i-jajeta: Kapitalizam potiče uspon „klase psihopata". A „klasa psihopata“ potiče svirepi uspjeh kapitalizma.

 
Štoviše, time se klasnu politiku lišava klasne politike, ostavljajući za sobom opojnu manihejsku društvenu podjelu: Klasa Psihopata vs. klasa Svih Ostalih. Izbacite psihopate i sve će biti u redu s kapitalizmom!

 
Cijela stvar se može iščitati kao elementarni zaplet lošeg filma znanstvene fantastike: U egalitarnom svijetu Sutrašnjice, neumorni i zapušteni Blade Runneri gonit će potencijalne psihopate, nad njima vršiti skeniranja mrežnice i Voight-Kampff ispitivanja, demontirajući preostale djeliće njihovog strašnog tajnog bratstva.

 
To je čista liberalna utopija. Kapitalizam će njome biti zauzdan: tumor izrezan iz njedara, a njegov daljnji razvoj potpomognut prirodnim lučenjem njegovih blagotvornih sokova.

S engleskog prevela: Karolina Hrga
Objavljeno u Jacobin-u 13. rujna 2012.

 
Bilješke:[1] Theories of regulatory capture - slučajevi u kojima regulatorna agencija postupa u interesu reguliranog subjekta umjesto u interesu javnosti (op. prev.)

[2] Trickle-down economics - teza da će od poreznih olakšica i drugih ekonomskih povlastica koje država osigurava poduzećima i bogatima, u konačnici koristi imati i siromašniji članovi društva - kroz poboljšanje gospodarstva u cjelini. Izraz je pripisan komičaru Willu Rogersu, koji je tijekom Velike depresije izjavio da je "sav novac prisvojen na vrhu, u nadi da će odozgo kapati potrebitima." (op.prev.)