Nakon što u ritmu rotacije Zemlje, ispod obzora siđe Sunce – najveća nebeska lampa – nastupi vrijeme tame. Noć je samo privremeni poraz blještave, besplatne svjetlosti i topline. Ljudska naselja i povezujući putevi, koje prekriva tmina, postaju hladniji, tajanstveniji, deformiraniji. Suprotstavljanje distorzijama mraka, sve do svitanja – ponovnog izlaska Sunca – savladava se tisućama malih električnih sunaca. Količina, snaga i raspored umjetnih sunaca protiv nevidljivosti koju donosi mrklina proizlaze iz potrebe i zarade. Sve je posao, pa i mrak; sve je mrak, pa i posao.
Prolazim Brodom noću. Osvjetljenje ulica, trgova u njegovom središu neštedmice se rasipa. Kaže mi suputnik da se tu grad najviše kurči. Ima i s čim, rekli bi neizlječeni lokalpatrioti. U maloj gradskoj jezgri smještena je njegova povijest složena od arhitekture. Tu je i gušći promet, pretežno za lovce na kotačima na zabludjele glave koje trebaju prijevoz za doma. Gradske vlasti oduvijek ulažu u sjajni sjaj centra. Količinski, svjetlosti ne nedostaje, ili, ne manjka, kako bi rekli reporteri nacionalnih dalekovidnica. Ali ona je u Brodu dosadna, neuzbudljiva, stereotipna. Ima samo funkciju nadoknade dana. Nema reflektora, nema ni reklama, nema fontana svjetlosti, nema igre svjetlosti. Nema predstava od svjetlosnih nahrupa koje se čeka dok se nekoga čeka.
Prema periferiji javna rasvjeta omogućava vidljivost i uočavanje pojave sumnjivih tipova koji dolaze ususret radnicima koji se vraćaju iz druge smjene iz fabrika bivšeg industrijskog grada. Ima li još takvih?! Škrta je za razliku od štedre svjetlosti u tzv. širem centru. Ponegdje bi dobro došla baterija. Na periferiji se grad plaši samog sebe i tu se čekaju izbavljujuća jutra kada se Sunce pali kao svjetiljka u šupi. Nije tako strašno, ali razlika je očita.
Vraćajući se kući iz grada noću, uporno mi se nameće misao da je Brod, stvarno i simbolično, poput vrućeg pepela. Svijetli još pomalo, grije, ali trebalo bi na njega brižnom rukom nabaciti drva planova koja će ponovo rasplamsati vatru njegove nekadašnje moći i ugleda. U Brodu treba upaliti luč perspektive, a ne samo kandelabere u centru. Brod je zamračen, a vidljivost ne osigurava samo javna rasvjeta, nego i kupanje u svjetlosti nade i rada za sve Brođane.
Prolazim Brodom noću. Osvjetljenje ulica, trgova u njegovom središu neštedmice se rasipa. Kaže mi suputnik da se tu grad najviše kurči. Ima i s čim, rekli bi neizlječeni lokalpatrioti. U maloj gradskoj jezgri smještena je njegova povijest složena od arhitekture. Tu je i gušći promet, pretežno za lovce na kotačima na zabludjele glave koje trebaju prijevoz za doma. Gradske vlasti oduvijek ulažu u sjajni sjaj centra. Količinski, svjetlosti ne nedostaje, ili, ne manjka, kako bi rekli reporteri nacionalnih dalekovidnica. Ali ona je u Brodu dosadna, neuzbudljiva, stereotipna. Ima samo funkciju nadoknade dana. Nema reflektora, nema ni reklama, nema fontana svjetlosti, nema igre svjetlosti. Nema predstava od svjetlosnih nahrupa koje se čeka dok se nekoga čeka.
Prema periferiji javna rasvjeta omogućava vidljivost i uočavanje pojave sumnjivih tipova koji dolaze ususret radnicima koji se vraćaju iz druge smjene iz fabrika bivšeg industrijskog grada. Ima li još takvih?! Škrta je za razliku od štedre svjetlosti u tzv. širem centru. Ponegdje bi dobro došla baterija. Na periferiji se grad plaši samog sebe i tu se čekaju izbavljujuća jutra kada se Sunce pali kao svjetiljka u šupi. Nije tako strašno, ali razlika je očita.
Vraćajući se kući iz grada noću, uporno mi se nameće misao da je Brod, stvarno i simbolično, poput vrućeg pepela. Svijetli još pomalo, grije, ali trebalo bi na njega brižnom rukom nabaciti drva planova koja će ponovo rasplamsati vatru njegove nekadašnje moći i ugleda. U Brodu treba upaliti luč perspektive, a ne samo kandelabere u centru. Brod je zamračen, a vidljivost ne osigurava samo javna rasvjeta, nego i kupanje u svjetlosti nade i rada za sve Brođane.
