Grad Brod neprestano je pospan, on zijeva i drijema. Brod, od vremena do vremena, uranja u čvrsti san, bez svijesti što se događa s njim, i sa svijetom izvan njega. Brod skvrčen leži i samo sanja kako poput nekih drugih gradova trči za nedostižnim brzim vlakovima koji jure prema budućnosti. Brod se u snu trza i ispušta tihe, smrdljive političke vjetrove. Grad Brod svoje hrkanje na sjednicama gradske skupštine proglašava snažnim vizionarskim glasovima.
Umjesto da uspavani grad prodrmusaju, pomognu mu otvoriti oči, umiti ga, namjesto da pokušaju razbuditi kolosalnog spavača, lokalni mediji ga dosadnim imitacijama informiranja, na način svoj, uljuljkuju, čine mlitavim, sve dremljivijim, sve blesavijim, sporijim, beživotnijim. Umjesto da stalno, kroz svaki svoj prilog, viču „probudi se naš grade“, oni mu, kao namjenske internetske stranica za tehnike opuštanja, puštaju snimke beskrajnog dobovanja kiše, s grmljavinom, mediji grad okružuju relaksirajućim zvukovima cvrćaka, ptica i ostalih zvukova ljeta, zvukovima pucketanja vatre u kaminu, zvukovima vjetra, oni stvaraju zvučnu sliku seljačko-gradske idile uz pomoć ambijentalne glazbe i ritmičnih uzdaha parova koji se nježno troše u višesatnom klinču. Lokalni mediji boje se probuđenog grada, boje se i sebe i svojih reakcija na probuđeni grad. Zato vjestonosno i magazinski prde. Grad to čini inertno, u snu, a mediji svjesno, u svom najlucidnijem stanju.
Njihovoj inventivnosti nikada kraja. Tako se na jednom mjesnom portalu može pronaći ultrauspavljujući tekst naslova Na današnji dan prije 4 godine Mario Mandžukić se oprostio od reprezentacije. To je vrh angažiranosti. Inače, mediji grad uspavljuju još više, mlohave takvim pričama, prepunim banalne patetike, isticanjem nebitnoti, skretanjem pozornosti s problema većine mladih i starih ljudi. Navedeni portal parazitira na izljevima loptačevog predumišljajnog pobuđivanja kolektivnih, domoljubnih osjećaja, zanosa i zahvalnosti koji trebaju tronuti navijače. Takvo isticanje „okrugle“ godišnjice, ne nastupanja za reprezentaciju, nego nenastupanja, Brod uvaljuje u još intenzivniji drijemež. Sve je u redu, kao da kažu, nastavi knjavati i iritantno hroptati u snu, Brode! Bi li Brod bio baš toliko spavalo uz, primjerice, potresne priče o razlozima odlaska mladih Brođana u strane zemlje? Da li bi se grad okrenuo na drugu stranu i nastavio s isprekidanim upadanjem u san da mu se puste zvukovi tegobne starosti i patnje dotrajalih ljudi, priče gladnih penzionera? Bilo bi to buđenje grada neugodnim zvucima traženja odgovornosti i potrage za rješenjima.
Ali, lokalni mediji, objavljuju pjesme umilne, kao ovu o brodskosti našeg Mandže, bez milimetra odmaka od nostalgičnih zvukova oproštaja jedne loptače karijere, bez vrijednosnih kriterija o kategoriji događaja... četiri godine NEigranja. On je taj koji je proslavio Brod, a ne tamo neki inženjer, liječnik, majstor, student, učenik... A i, Brodski umjetnici (ima li ih uopće?) i intelektualci igraju u nižem rangu, ne u repki RH, pa ni svog grada Broda, šute kao zaliveni što grad spava, što lokalni mediji nisu barem poput limene glazbe koja budi građane na 1. maj, ne reagiraju na nasukanost brodske olupine, na zagađeni zrak, na 31-godišnjicu mučnog mučanja o samostalnosti, suverenosti, slobodi i životarenju itd, itd
Mediji publici nude društveni nedžaset (pitajte poštovanog imama Hasanovića, što znači taj pojam!) pod ekskluzivu i entertainment. Umjesto i direktnog i posredničkog rata protiv jalove, službene gradske kulture, oni ju prepisuju i snishodljivo interpretiraju; umjesto kritike postojećih oblika urbanosti, umjesto nuđenja alternativnog, mediji se stavljaju na raspolaganje (Na zapovijed!!!) svojim ulizivanjem, poniznošću, neutralnošću, i to (u) nepodnošljivo banalnim sadržajima i kičastim formama, koji, kod osviještene, malobrojne publike, izazivaju gastrointestinalne tegobe.
Barem da kažu sebi kao proračunato-patetični Mandžo: Nitko od nas nije savršen. Promašivao sam prilike, gubio lopte ili krivo dodavao. No, uvijek sam dao sve od sebe i ostavio srce na terenu. Ali, brodski mediji se ne trude, oni nisu igrači na terenu, oni nisu ni korner zastavice, oni su pred ulazom u stadion odakle slušaju huk navijačke strasti. Čekaju da im gradonačelnik pokloni kartu.
