Ne vidjeh te odonda, moj grade... što li je s tobom? Svijet proputovah, a jedino se pitam jesil' mi isti, jesi li ondje... I ne znam zašto večeras na tebe mislim, cvjetna ulico moga djetinjstva – o, da drvo mi je biti, koje umre ondje gdje i rodilo se jest! Ali, za povratak je kasno – nitko prepoznao me ne bi, večeri ove nedosanjivo sanjam: da drugi netko budem, ali ne... onaj sam, jedini koji sam... tako je (otprilike) pjevao Puljanin rođenjem, Talijan etničko-kulturnom pripadnošću, izbjeglica (esulo) sudbinom, znameniti skladatelj, pjesnik, interpretator... blistavim svojim talentima – Sergio Endrigo.
Pjesma, izvedena na festivalu u San Remu 1964. godine nosi naslov 1947, po onoj, kako reče drugi glasoviti Istranin Milan Rakovac, kada su se kolone bjegunaca, mahom Talijana, koji su napuštali zavičaj, mimoilazile s onima, uglavnom Hrvata, koji su iz sela u unutrašnjosti poluotoka, poharanih u strašnoj nacističkoj odmazdi 1944., silazili u gradove na obali, u potrazi za krovom nad glavom, kruhom i budućnošću svojoj djeci.
Sergio Endrigo, plemeniti umjetnik koji je odbio mržnju kao religiju prognanih, vraćao se kasnijih godina u zemlju iz koje nikada ni otišao nije, koja ga se nikada nije odrekla. Stekao prijatelje, bio prihvaćen kao našijenac usudom, mudrošću, ljubavlju prema „cvjetnoj ulici svoga djetinjstva" kakva traje u milijunima iskorijenjenih, samljevenih gusjenicama velikodržavnih projekata, nasiljem i prokletstvom što ga zločinci oduvijek bacaju na glave nevinih.A ti začetnici i provoditelji pogroma – na bilo kojoj strani – nalaze braću u strasti za nanošenjem boli upravo u onima koji odbacuju Endriga, koji su mu bijesno zviždali u San Remu, „jer je oprostio titinima"! Već neko vrijeme internetom se šire „umivene" poruke talijanskog iredentizma, pod egidom „vratimo Istru i Dalmaciju kulturnom prostoru kojem su oduvijek pripadale".
Ne udara se više u antikomunističke talambase, jer crvena je neman mrtva: zapjenjeno se omalovažava inferiorna slavenska kultura, negira tisućljetna nazočnost hrvatskog etnosa na poluotoku, otocima i obali – jer Jadran, dio koga je uspješno odvaljen hrvatskim odustajanjem od ZERP-a, nikada nije bio, pa ne smije nikad ni biti slavensko more. „Essere italofoni", prijetvorna je maska nove iredente – koja osvaja mjesto odumrle profašističke, komedijaške s njenim izborima gradonačelnikā Rovinja, Pule, Rijeke, Zadra, Splita, Dubrovnika čak... u egzilu.
Nova iredenta nastupa korupcionaški, nalazeći uvijek spremne partnere koji će za bijedne mrve prodati i rođenu mater; njeni su suradnici profesionalni manjinci i Talijani-korenike s prezimenima na –ich, pače i na –ichich! Kolaboracioniste ne mora otkrivati, sami joj se javljaju, pod zastavama građanskih udruga i stranaka koje zagovaraju manjinska prava – koja nitko ne osporava, ali, eto, oni ih raskošnije dizajniraju, da se što glatkije ufurguze iredentističkom sponzoru. O skarednoj činjenici da se manjinskim Talijanima samoproglašavaju istarski, otočki, zadarski Albanci, Srbi, Crnogorci... eda ne bi slučajno postali Hrvati, kao i o idiotskom provincijalizmu na valu koga 90 posto trgovina, butika, hotela, restorana... od Savudrije do Molunta nosi talijanska imena – šteta riječi.
Nažalost, hrvatski identitet – kakav se nameće kleronacionalističkom uzurpacijom, šundom i ljigom, od nakaradnih spomenika „prvom predsjedniku" do srozavanja modernog u hrvatskoj kulturi na coelhovski kič i ognjištarsku scenografiju i koreografiju – impresionira samo one koji ga takvim oblikuju. Hrvatska rapidno gubi ostatke nekadašnjeg ugleda, desničarski derneci poput nedavnog u Kninu i opća katotalibanizacija iščlanjuju je iz kruga malih zemalja „nesrazmjerno" značajna kulturnog otiska. A stijega se laćaju ksenofobi, oni koji bi zatvorili granice bjeguncima iz bliskoistočnog armagedona, koji se u nacional-autističkom bunilu bratime i s mađarskim somnambulima iz Jobbika, u čijem je programu „povratak Međimurja i Baranje matici zemlji"! Naroda bez dojmljive kulture, impozantne umjetnosti, snažne književnosti kao čuvara i kovača, promotora jezika – ne može biti.
Narod koji ne njeguje i ne razvija najbolje što je ikada stvorio, mrtvo je magare koje udara tko naiđe. Utoliko je klerofašistička agresija na hrvatski modernitet ključan faktor pogodovanja neoiredenti. Jer, da opet prizovem Sergia Endriga: bio je naš i time što nije omalovažio autentičnost Arsena Dedića, nego ga je smatrao bratom u istoj misiji. Jesu li poruke vrijednosno-krezubog iz Čavoglava, ikone hrvatstva kakvo klešu mračnjaci u mantijama i njihovi jataci, prizvale ijednog partnera u očuvanju sjećanja na cvjetnu ulicu djetinjstva?
