Kraj svake kalendarske godine prilika je da sagledamo što smo sve učinili i što su nam sve učinili u toj godini, ali je, ujedno, kao svojevrsni zaštitni mehanizam od naše nemoći da se susretnemo s onim što stvarno jesmo – nedostatna, ograničena, ranjiva, samoobmanjujuća i dobrim dijelom poslušna i otuđena bića, prilika da u sljedećoj godini planiramo biti ono što sada nismo.
Na koncu svake godine suočavamo se s onim što smo realizirali, kao i s onim što nismo realizirali. Vrijeme je rast, ali i destrukcija. U vremenu rastemo, razvijamo se i usavršavamo. Imamo prigodu biti sve bolji i bolji. No vrijeme je također i destrukcija, u vremenu nestajemo.
Obično se za svakoga nakon smrti kaže da je ostavio trag. To je neistina. Čovjek ne ostavlja trag. Onaj tko je ostavio trag, sveden je na zaborav. Ovo je paradoks – ostaviti trag i biti zaboravljen u tragu, jedno je te isto. Trag je zapravo ono što mi mislimo da je netko bio.
Tko u ljudima vidi tragove, kolonizator je tuđih života, a tuđi životi su mistični, nama nedostupni. Druge nikada u potpunosti ne poznajemo, a ako smatramo da ih poznajemo, sveli smo ih na beživotnu stvar s kojom manipuliramo.
Manipulacija je svođenje drugog ljudskog bića na aktera u priči koju mu pričamo. Onoga tko ne razumije snagu apsurda i manipulacije, dovoljno je da pogleda što, primjerice, politika čini s ljudskim životima koje promatra kao beživotne tragove.
Ovih dana obilježili smo prvu obljetnicu potresa na Baniji. Potres je gotovo potpuno dematerijalizirao Baniju – mnoge kuće su u potpunosti nestale.
Potres je, kako bi rekli kolonizatori i umišljeni poznavatelji ljudskih života, ostavio rušilački trag. Političari su također ostavili trag – obnovu Banije sveli su na nematerijalnu kulturnu baštinu. I to je tragedija.
Umjesto da se Banija obnavlja, neprestano se priča o obnovi koja ne nastupa. Razvili smo kulturu priče o životu, umjesto prakse življenja.
Naše javne politike desetljećima njeguju kulturu promatranja ljudskih života kao beživotnih tragova. Zato smo bili izloženi privatizacijskoj pljački, zato se ne obnavljaju Zagreb i Banija, zato se politički manipulira s ljudskim životima u pandemiji.
Dok su nas pljačkali, pričali su nam o državi koju smo sanjali. Zašto nam onda ne bi pričali o obnovi dok nas ostavljaju u ruševinama?
Zašto oni koji negiraju ljudske slobode ne bi iskoristili pandemiju koja, na biološkoj razini, ugrožava ljudske živote, za pričanje priča o slobodi, a sve kako bi sebe promovirali u branitelje ljudske slobode i tako omogućili nastavak politika negiranja ljudskih sloboda?
Našim političarima ljudski život je ionako samo jedan beživotni trag koji ih u političkom i moralnom smislu ničim ne obvezuje. Trag naprosto ne obvezuje. Ono što obvezuje je da mi koji živimo ne budemo drugima beživotni tragovi.
To su shvatili prosvjednici u Petrinji koji su glasno negodovali protiv priča o obnovi koja ne dolazi. Uzvici prosvjednika upućeni premijeru Plenkoviću o tome kako žele živjeti u Petrinji, ali, zbog njega i njegovih politika pretvaranja ljudskih života u beživotne tragove, to ne mogu jer nemaju gdje živjeti, istinski su uzvici života koji ne želi biti ničiji trag.
Živima se ne pričaju priče, sa živima se razgovara. Razgovarati znači nekoga prihvatiti kao ravnopravnog. Dobro politički skučen Plenković nije ravnopravan sa stradalnicima u kontejnerima.
Antički filozofi smatrali su da je misao kretanje duše. Najbitnije kretanje je kretanje naše duše, a to je mišljenje.
Duša koja ne misli, ne kreće se. Takva duša je beživotna i uzaludna. Takvoj duši se mogu pričati priče o kretanju. Onaj tko misli, ujedno otkriva sebe, ali i sebe nadilazi.
Mišljenje je proces upoznavanja i napuštanja sebe. Razgovarati mogu samo oni koji misle, oni koji su sebe spoznali i u spoznaji su sebe sami nadišli.
Razgovor je susret s drugim. Taj susret nije susret pokoravanja niti odmjeravanja snaga. U istinskom razgovoru nema poraženih, ali ima promijenjenih. U razgovoru su svi promijenjeni.
Da se o Baniji razgovaralo, Banija bi se promijenila. Ona sada ne bi bila u ruševinama. No o Baniji se pričalo. Zato je svedena na beživotni trag.
Budući da je čovjek zasigurno biće koje se odnosi prema vremenu, prigoda je da shvatimo kako nas naš povlašteni status, da smo u stanju misliti vlastitu prolaznost, obvezuje na to da u vremenu nužno moramo djelovati. Vrijeme se misli, ali se vrijeme komunicira i realizira.
Razgovor je susret različitih egzistencijalnih vremena. Svaki čovjek je zapravo njegovo vrijeme. Razgovarati s drugim znači susresti vlastito vrijeme s vremenom nekog drugog.
Sve što činimo, činimo u vremenu. Naše odluke su stoga bitne jer one biraju gdje ćemo potrošiti naše vrijeme.
Ovo je razlog zašto neke poslove radim, a druge odbijam raditi. Pažljivo biram što ću i gdje ću vremenovati jer sam svjestan toga da je vrijeme rast, ali i destrukcija. Što me duže ima, to su moje mogućnosti da u preostalom vremenu nešto napravim sve manje.
Ljudi su bića koja se često samozavaravaju pa ne misle o tome da su bića vremena koje nestaje.
Takvi će dočekati Novu godinu kao puki propušteni događaj sveden na ostavljanje tragova. Oni su ostavili trag u prošlom dočeku, ostavit će ga u ovom, baš kao što će ga ostaviti i u svakom budućem.
Takvi će pričati priče o dočeku novih godina, baš kao što Plenković priča priče o obnovi. To je priča o propuštenoj događajnosti. Nešto se moglo dogoditi, ali se nije dogodilo.
Gdje je priča, nastaje kriza događajnosti. Kriza događajnosti odvija se na Baniji, u snovima o državi i slobodi u pandemiji.
Pitanje koje moramo postaviti je sljedeće: Hoćemo li dopustiti da naš osobni život bude obilježen krizom događajnosti i da, u konačnici, bude sveden na priču o tome kako smo ostavili trag?
Ako to dopustimo, nitko drugi nam nije kriv, krivi smo sami. Tada zaslužujemo da naš život bude život privatizacijske pljačke, izigrane države, razrušenih domova i sadističkih branitelja ljudskih prava i sloboda.
Svaka godina prigoda je da se usavršavamo, ali i da se dodatno urušavamo, da razgovaramo ili da slušamo priče, da živimo ili da ostavljamo tragove o kojima će drugi pričati kolonizatorske priče.
autograf
Na koncu svake godine suočavamo se s onim što smo realizirali, kao i s onim što nismo realizirali. Vrijeme je rast, ali i destrukcija. U vremenu rastemo, razvijamo se i usavršavamo. Imamo prigodu biti sve bolji i bolji. No vrijeme je također i destrukcija, u vremenu nestajemo.
Obično se za svakoga nakon smrti kaže da je ostavio trag. To je neistina. Čovjek ne ostavlja trag. Onaj tko je ostavio trag, sveden je na zaborav. Ovo je paradoks – ostaviti trag i biti zaboravljen u tragu, jedno je te isto. Trag je zapravo ono što mi mislimo da je netko bio.
Tko u ljudima vidi tragove, kolonizator je tuđih života, a tuđi životi su mistični, nama nedostupni. Druge nikada u potpunosti ne poznajemo, a ako smatramo da ih poznajemo, sveli smo ih na beživotnu stvar s kojom manipuliramo.
Manipulacija je svođenje drugog ljudskog bića na aktera u priči koju mu pričamo. Onoga tko ne razumije snagu apsurda i manipulacije, dovoljno je da pogleda što, primjerice, politika čini s ljudskim životima koje promatra kao beživotne tragove.
Potres je, kako bi rekli kolonizatori i umišljeni poznavatelji ljudskih života, ostavio rušilački trag. Političari su također ostavili trag – obnovu Banije sveli su na nematerijalnu kulturnu baštinu. I to je tragedija. Umjesto da se Banija obnavlja, neprestano se priča o obnovi koja ne nastupa. Razvili smo kulturu priče o životu, umjesto prakse življenja
Ovih dana obilježili smo prvu obljetnicu potresa na Baniji. Potres je gotovo potpuno dematerijalizirao Baniju – mnoge kuće su u potpunosti nestale.
Potres je, kako bi rekli kolonizatori i umišljeni poznavatelji ljudskih života, ostavio rušilački trag. Političari su također ostavili trag – obnovu Banije sveli su na nematerijalnu kulturnu baštinu. I to je tragedija.
Umjesto da se Banija obnavlja, neprestano se priča o obnovi koja ne nastupa. Razvili smo kulturu priče o životu, umjesto prakse življenja.
Naše javne politike desetljećima njeguju kulturu promatranja ljudskih života kao beživotnih tragova. Zato smo bili izloženi privatizacijskoj pljački, zato se ne obnavljaju Zagreb i Banija, zato se politički manipulira s ljudskim životima u pandemiji.
Dok su nas pljačkali, pričali su nam o državi koju smo sanjali. Zašto nam onda ne bi pričali o obnovi dok nas ostavljaju u ruševinama?
Zašto oni koji negiraju ljudske slobode ne bi iskoristili pandemiju koja, na biološkoj razini, ugrožava ljudske živote, za pričanje priča o slobodi, a sve kako bi sebe promovirali u branitelje ljudske slobode i tako omogućili nastavak politika negiranja ljudskih sloboda?
Našim političarima ljudski život je ionako samo jedan beživotni trag koji ih u političkom i moralnom smislu ničim ne obvezuje. Trag naprosto ne obvezuje. Ono što obvezuje je da mi koji živimo ne budemo drugima beživotni tragovi.
To su shvatili prosvjednici u Petrinji koji su glasno negodovali protiv priča o obnovi koja ne dolazi. Uzvici prosvjednika upućeni premijeru Plenkoviću o tome kako žele živjeti u Petrinji, ali, zbog njega i njegovih politika pretvaranja ljudskih života u beživotne tragove, to ne mogu jer nemaju gdje živjeti, istinski su uzvici života koji ne želi biti ničiji trag.
Živima se ne pričaju priče, sa živima se razgovara. Razgovarati znači nekoga prihvatiti kao ravnopravnog. Dobro politički skučen Plenković nije ravnopravan sa stradalnicima u kontejnerima.
Antički filozofi smatrali su da je misao kretanje duše. Najbitnije kretanje je kretanje naše duše, a to je mišljenje.
Duša koja ne misli, ne kreće se. Takva duša je beživotna i uzaludna. Takvoj duši se mogu pričati priče o kretanju. Onaj tko misli, ujedno otkriva sebe, ali i sebe nadilazi.
Mišljenje je proces upoznavanja i napuštanja sebe. Razgovarati mogu samo oni koji misle, oni koji su sebe spoznali i u spoznaji su sebe sami nadišli.
Razgovor je susret s drugim. Taj susret nije susret pokoravanja niti odmjeravanja snaga. U istinskom razgovoru nema poraženih, ali ima promijenjenih. U razgovoru su svi promijenjeni.
Da se o Baniji razgovaralo, Banija bi se promijenila. Ona sada ne bi bila u ruševinama. No o Baniji se pričalo. Zato je svedena na beživotni trag.
Budući da je čovjek zasigurno biće koje se odnosi prema vremenu, prigoda je da shvatimo kako nas naš povlašteni status, da smo u stanju misliti vlastitu prolaznost, obvezuje na to da u vremenu nužno moramo djelovati. Vrijeme se misli, ali se vrijeme komunicira i realizira.
Razgovor je susret različitih egzistencijalnih vremena. Svaki čovjek je zapravo njegovo vrijeme. Razgovarati s drugim znači susresti vlastito vrijeme s vremenom nekog drugog.
Na koncu svake godine suočavamo se s onim što smo realizirali, kao i s onim što nismo realizirali. Vrijeme je rast, ali i destrukcija. U vremenu rastemo, razvijamo se i usavršavamo. Imamo prigodu biti sve bolji i bolji. No vrijeme je također i destrukcija, u vremenu nestajemo
Sve što činimo, činimo u vremenu. Naše odluke su stoga bitne jer one biraju gdje ćemo potrošiti naše vrijeme.
Ovo je razlog zašto neke poslove radim, a druge odbijam raditi. Pažljivo biram što ću i gdje ću vremenovati jer sam svjestan toga da je vrijeme rast, ali i destrukcija. Što me duže ima, to su moje mogućnosti da u preostalom vremenu nešto napravim sve manje.
Ljudi su bića koja se često samozavaravaju pa ne misle o tome da su bića vremena koje nestaje.
Takvi će dočekati Novu godinu kao puki propušteni događaj sveden na ostavljanje tragova. Oni su ostavili trag u prošlom dočeku, ostavit će ga u ovom, baš kao što će ga ostaviti i u svakom budućem.
Takvi će pričati priče o dočeku novih godina, baš kao što Plenković priča priče o obnovi. To je priča o propuštenoj događajnosti. Nešto se moglo dogoditi, ali se nije dogodilo.
Gdje je priča, nastaje kriza događajnosti. Kriza događajnosti odvija se na Baniji, u snovima o državi i slobodi u pandemiji.
Pitanje koje moramo postaviti je sljedeće: Hoćemo li dopustiti da naš osobni život bude obilježen krizom događajnosti i da, u konačnici, bude sveden na priču o tome kako smo ostavili trag?
Ako to dopustimo, nitko drugi nam nije kriv, krivi smo sami. Tada zaslužujemo da naš život bude život privatizacijske pljačke, izigrane države, razrušenih domova i sadističkih branitelja ljudskih prava i sloboda.
Svaka godina prigoda je da se usavršavamo, ali i da se dodatno urušavamo, da razgovaramo ili da slušamo priče, da živimo ili da ostavljamo tragove o kojima će drugi pričati kolonizatorske priče.
autograf
