Ksenija Nović, mlada je fotografkinja s kojom sam surađivala još na početku moje modne karijere. To što smo i dandanas, nakon toliko godina, ostale u odličnim odnosima, govori o tome da je Ksenija dobro odradila svoj posao. Mlada majka s nama će podjelit kako je biti iza objektiva.

Predstavi nam se Ksenija.

Bok Dajana... Pa vidi, prijatelji me zovu Ksenija, a neprijatelji me ne zovu uopće, što je dobro valjda. Imam 30 godina, već, iako u zadnje vrijeme znam slagat da je pet manje (pa to sve žene rade.) Odrasla sam i živim u nalijepšem Gradcu, mjestu odmah do Pleternice. Bavim se fotografiranjem petnaest godina, od srednje škole, točnije.

Kako je biti fotograf?

Znaš kako, ponekad je jako dobro, a ponekad pomislim zašto to radim. Kao u svakom poslu, mane i vrline... Sa ljudima je teško, uglavnom budu zadovoljni, a ponekad iskorištavaju moju dobrotu (čitaj- naivnost), pa znaju za sve na svadbi imat novaca, a onda meni zaplakat na neki način da ne mogu platit, tako sam dosad dala sav materijal, fotke, bookove, videa iako ne plate. Obećaju dati brzo, ali to brzo kod nekih traje već godinama. Tako da se tu pokušavam dovest u red i ne dam više da me se zezne na taj način. Ali kako sam rekla, uglavnom bude sve u redu. Ponekad se kući vratim s kolačima, a znalo se desit da me mladenci dovuku i da plešem s njima (što ne volim baš dok radim.)

Što je neophodno od kvaliteta da ima jedna dobar fotograf?

Mislim da je najveća kvaliteta, ako izuzmemo dobre fotke naravno, strpljenje. I kad ti je dan loš, dođeš na svadbu loše volje, moraš se jednostavno resetirati i odraditi to kako god da se osjećaš.

Što najviše voliš fotografirati?

Iskreno, najviše fotkam svadbe, ali najviše volim nogometne utakmice. Pa čak i koncerte koje dugo nisam radila zbog ove situacije sa virusom koji nam ne da mira nikako. Volim fotografirati i djecu, s kojo također treba vremena i strpljenja.

Ispričaj nam neku anegdotu.

Mogla bih ti sad pričati puno toga, ali definitivno prvo čega ću se uvijek sjetiti:  Došli smo na svadbu, dva kolege kamermana i ja, ulazimo u dvorište, a mladenkin otac nas zaustavlja i daje mi papir na kojemu piše cijeli raspored toga dana, uz to vrijeme u minute doslovno kada fotkamo i što. Primjer, u 13:00 ručak, u 13:30 šetnja oko stolova i pozdravljanje gosti, a onda i kad su mladenci prepušteni fotografima i tako do jutarnjih sati sve smo napismeno dobili i morali se toga pridržavati. Neki su ljudi baš detaljni i vole sve imat pod kontrolom, iako taj dan mislim da sve mora ići svojim tokom i onako kako ti vrijeme dozvoli. Polako i smireno. Znalo je biti svega stvarno, najviše onog lijepoga. A od ružnog mi se desilo da sam baš u Slavonskom Brodu, kako bolujem od migrene, dogodilo se to da sam trpila bol cijeli dan i noć, išla sam svakih pola sata povraćati, skrivajući se, jer bi ljudi vjerovatno pomislili da sam pila. Sve dok nije krenulo rezanje torte i tu sam usred te ceremonije pala u nesvjest, direktno na pod, konobari su me iznjeli, sve je stalo zbog mene (zamisli osjećaj krivnje), malo sam nadošla i objasnila mladencima koji su na sreću shvatili i rekla im da je moj otac na putu da odradi sve umjesto mene do kraja, sačekali su ga sa svim procedurama i čim je došao mene su "spremili" spavati. Samo onaj tko pati od migrene zna što znači biti u salama gdje je glazba, a tebe boli. Sreća pa mi se nije dešavalo to da me uhvati baš dok radim, osim tada.

Nedavno si postala majka. Uspijevaš li uskladiti posao sa majčinstvom?

Bez problema uspijevam odradit što moram, ako se radi tu su svi da uskoče, najviše baka servis bez koje ne znam što bi, ako oboje radimo, ili ponekad za sebe vrijeme izdvojimo, ona je tu da ga čuva. On je šest mjeseci, nije toliko teško s njim. Nije kao većina beba da se mogu pohvalit da samo jede i spava odmalena, jer dosta traži pažnju da ga se nosi pa tu znamo biti svi umorni. Onda mi ponekad otići odradit nešto dođe kao odmor malo :)

Koliko si već dugo u ovom poslu?

Imam osjećaj da sam cijeli život u ovome. Počelo je u 1. srednje kad mi je pokojni otac od kojeg je sve krenulo jer se on time bavio, predložio da mu pomognem jednu subotu snimiti vjenčanje, on bi fotkao, kolega snimao, a ja da budem na stativu kao druga kamera. Kao samo taj put sam im trebala, a taj put traje evo petnaest godina (u tim prvim svatovima sam odmah kolegi pokidala stativ, nisam ga znala sklopiti tako da ih dobro pamtim) Kad sam počela zarađivat ljepljenjem fotki u albume i tako njima kao nekakva pomoć, svidjelo mi se, kao srednjoškolka, kad imaš više novaca od onog što ti roditelji daju za školu osjećaš se super. I tako i danas radim, iako sam već dosta puta odustajala, najviše sam htjela odustati nakon smrti tate, jer snjim sam krenula, s njim radila, bili smo na poslu prijatelji, doma radili skupa. Kad je umro prije 2 i pol godine, nisam dugo otišla fotkat svadbu. Sreća pa imam odlične kolege koji su to odradili umjesto mene i pomogli sve u vezi onog što je on inače radio. Stvarno želim iskoristiti ovo da kažem hvala Mariu, Slavici, Sadiku, Darku i Davoru bez kojih ne znam kako bi dalje radila. Uvijek kažem da sam dobro prošla u nasljedstvu, a nasljedila sam dobre ljude sa kojima i dalje radim i koji su imali strpljenja odradit dosta toga kad ja nisam imala snage. Jako teško je bilo prvi put otići radit bez njega, nisam se snašla sama sa sobom. Sad moram bez njega sve, svaki put je u mislima, često se zezamo kako bi on i što sad rekao na sve...

Što bi poručila mladim fotografima?

Samo neka ne daju na sebe i svoj rad.Meni, iako kažu da radim jeftinije nego inače, većinom pokušavaju još nešto dodatno tražiti, besplatno. Naoružati se strpljenjem i kad se radi zaboraviti na sve svoje privatne probleme uz osmijeh na lice.

Gdje možemo vidjeti tvoje radove?

Kao većina, fotke imam na facebook profilu i instagramu. Neka kratka videa i na youtube kanalu. Ali za sve upite sam uvijek dostupna naravno.

Gdje se mogu javiti ljudi zainteresirani za slike, tvoji budući klijenti?

Facebook, instagram, što bi danas svi bez toga :)