Jeste li znali da je broj zaposlenih u turizmu, jedinoj navodno propulzivnoj grani gospodarstva, u neprestanom opadanju? Znate li zbog čega poslodavci radnicima u turizmu daju na potpis menadžerske ugovore? Znate li koliko traje prosječan radni dan zaposlenih u turizmu? Jeste li razmišljali koliko koristi država ima od gradnje novih hotela? Znate li koji su najveći problemi rada u turizmu? Jeste li upoznati s načinom na koji su privatizirani hrvatski hoteli? Odgovore na ova pitanja potražite u razgovoru s Marinom Cvitić, predsjednicom Odbora za turizam Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije.



 

Marina Cvitić (FOTO: sindikat-istre-kvarnera.hr)


U Vladinoj Strategiji za razvoj turizma do 2020. god. navodi se da djelatnost ugostiteljstva bilježi rast zaposlenosti veći od hrvatskog prosjeka. Od 2000. do 2010. generirano je 16 tisuća novih radnih mjesta od čega je najviše zaposleno u hotelima i sličnim smještajnim objektima. Radi li se zaista o povećanju zaposlenosti u sektoru turizma te o kojoj vrsti zapošljavanja je riječ? Također, strategija navodi kako je jedno od glavnih ograničenja razvoja hrvatskog turizma neusklađeni program u turističkim školama i na fakultetima te neobrazovani kadar koji iz njih dolazi. Možete li to komentirati?

Broj zaposlenih u turizmu je, kao što statistike pokazuju, u stalnom opadanju. Povećano zapošljavanje odnosi se isključivo na sezonske radnike u periodu od lipnja do sredine rujna, dakle u vrhuncu sezone. Što se tiče obrazovanosti kadrova, najčešće se govori  o nedovoljno obrazovanim radnicima u segmentu menadžerstva ili  možda nedovoljnom broju kvalitetnih kuhara. Međutim pitanje je tko želi svoju djecu upisivati u škole za kuhare i konobare kada im nitko ne jamči ne samo stalni radni odnos, nego niti radni odnos od nekoliko mjeseci koji bi osigurao minimalnu egzistenciju u ostatku godine. Kao što sam ranije rekla, rad u turizmu svodi se na rad 3-4 mjeseca u uvjetima koji su veoma teški, jer ovo je radno intenzivna djelatnost u kojoj tri mjeseca ljudi rade duže od punog radnog vremena. Povrh toga, često se zloupotrebljava zakonska odredba od maksimalnih 60 radnih sati tjedno, pa ljudi rade i više. Ako radiš u takvim uvjetima 3 mjeseca, a poslije si 9 mjeseci doma bez ikakve naknade jer moraš imati najmanje 9 mjeseci rada da bi ostvario pravo na naknadu plaće onda se postavlja pitanje što bi motiviralo tu djecu za obrazovanje u tom sektoru? Mislim da treba ići prvenstveno od toga da se proširi sezona, treba ljudima omogućiti rad barem 9 mjeseci, kroz preraspodjelu i godišnji odmor to proširiti na nekih 11 mjeseci, a onda će tih mjesec dana lakše podnijeti na Zavodu za zapošljavanje, posebno ako znaju da ih sigurno čeka drugo radno mjesto.

Turizam se najčešće spominje u kontekstu uspješne privredne djelatnosti, međutim sindikati upozoravaju na teške uvjete rada u tom sektoru, nepoštivanje prava radnika i često kršenje zakona (zabrana odlaska na bolovanje i godišnje odmore, prekovremeni rad, mobbing). Možete li nam reći nešto više o uvjetima rada u turizmu?

Najveći problem rada u turizmu čine ugovori na određeno vrijeme. U mnogim se kompanijama ugovori sklapaju svakih mjesec dana, čime su radnici praktički primorani na šutnju jer im se u protivnom neće produžiti ugovor. Nažalost, situacija je takva da se radnika na određeno uvijek može zamijeniti drugim, tako da su ljudi prisiljeni prihvaćati bilo kakav posao kako bi mogli barem u tom periodu osigurati svoju egzistenciju. Problem je i što poslodavac radnika vidi isključivo kao trošak, i to kao trošak kojeg može smanjiti. Na primjer, prethodne dvije godine bile su rekordne turističke sezone, ostvareni su rekordni rezultati, ali kada poslodavci pričaju o budžetu, uvijek idu jednu stepenicu gore. Radnike tjeraju da rade sve više, i s istim brojem radnika se obavlja veći posao. To znači da radnik mora raditi produktivnije, pa se događa da stalni radnici odlaze u prijevremenu mirovinu kad ostvare uvjete jer ne mogu pratiti  dinamiku i tempo rada.


Radnici u turizmu - potplaćeni (FOTO: workcoverqld.com.au)


Prema državnom zavodu za statistiku, plaće visoko obrazovanih - kao i SSS, VKV, KV i PKV radnika - u sektoru su turizma i do 15% niže od prosjeka Hrvatske. S obzirom da se o tom sektoru govori kao o najperspektivnijoj gospodarskoj grani možete li komentirati koji su razlozi tolikom nesrazmjeru plaća u odnosu na ostatak radnika u Hrvatskoj?

Prosječna plaća u ovoj djelatnosti konstantno je oko 15% niža u odnosu na prosjek RH. Prošle godine prosjek za RH  u ovoj djelatnosti bio je 4800 kn. Uzmemo li u obzir da u prosjek ulaze i direktori, članovi uprava, posebni menadžerski ugovori koji razinu plaća dižu barem 20%, radi se o još manjem iznosu. Maknemo li tih 20% prosječne plaće su još i niže, otprilike 3800 kn. U tih 3800 kn uračunati su dodaci za rad nedjeljom, za rad blagdanom, za rad u smjenama, dvokratni rad, noćni rad što osnovicu opet spušta za nekih 20%. Uračunate li sve to možete zamisliti kolika je najniža osnovna plaća. Za jednu sobaricu, 2500-3000 kn, plus nešto za minuli rad po osnovi radnog staža. Rijetko koja sobarica dosegne plaću iznad 3500 kn, a to je jedno od najtežih zanimanja u turizmu.

Kakva je razlika u uvjetima rada, radničkim pravima i plaćama stalno zaposlenih i sezonskih radnika? 

Ako sezonski radnici rade na istim radnim mjestima onda dobivaju istu plaću kao i stalni radnici. Doduše, postoji stupnjevanje istih radnih mjesta unutar kompanije. Imate sobaricu 1, sobaricu 2, konobara 1, konobara 2 itd. Uglavnom su stupnjevi 2 predviđeni za sezonske radnike, gdje su plaće niže. Možda je i realno pretpostaviti da onaj koji se prvi put zaposlio ne može postići produktivnost koju ima onaj s više godina iskustva, ali mislim da bi nakon maksimalno dvije-tri sezone radnik trebao doći na istu razinu. Međutim sezonski radnici prihvaćaju takve uvjete jer je to jedini način da se zaposle. Ako uspoređujemo različite kompanije, plaće sezonskih radnika otprilike su iste. Možda se nešto razlikuju po ukupnim primanjima koje dobivaju preko godine s raznim stimulacijama, možda nešto prednjači Plava laguna, ali ove ostale kompanije  otprilike su iste.

Kakva je situacija po pitanju rada na ''crno'' u turizmu?

U većim kompanijama se ne prakticira, jer su inspekcije jako stroge i ne pada im na pamet da si takvo što dozvole. Ono što se možda prakticira u pojedinim kompanijama jest dvojna evidencija radnog vremena. Postoje zakonska ograničenja u pogledu tjednog radnog vremena, tjednog odmora, pauze između dva radna dana itd. Zna se dogoditi, recimo, kada je u pitanju  pauza između dva radna dana gdje razmak mora biti 10 sati da radnik završi s radom u 10 navečer, a ujutro mora početi u 6.30. Razmak je manji od deset sati i  smatra se da je poslodavac u prekršaju pa se to evidentira na drugi način. Većinom se ne radi o tome da se radniku uskraćuju njegovi odrađeni sati, samo mu se to priznaje u nekom drugom periodu kada ne radi. Naravno, postoji zloupotreba i kada je dvojna evidencija u pitanju, ali većinom se ne radi o tome. Radnicima je u interesu da rade čim više, posebno onim sezonskim. Koliko god je zakon na strani zaštite njihovog zdravlja, na koje dugi i intenzivni rad sigurno ostavlja posljedice, oni rade da bi zaradili. Žele u tom periodu raditi čim duže i čim više. Za rad u pojedinim uvjetima, nedjeljom, praznikom, dvokratno i smjenski, dobivaju dodatak. Međutim ako rade duže od 60 sati tjedno dobivaju plaću za mjesečni fond sati, a za višak odrađenih sati im se produžuje radni odnos kroz preraspodjelu. Dakle u radnom odnosu su i mjesec ili dva nakon što sezona završi.

Sobarice - najteži posao i najniža plaća (FOTO: novosti.rs)


Možete li izdvojiti kritične točke unutar novog Zakona o radu, koje se tiču konkretno turizma i rada u turizmu?

Agencijski rad je potencijalno opasan. Iako u Istri nema pravog agencijskog rada u zadnje se vrijeme  iznajmljuju određeni servisi za čišćenje kampova ili turističkih naselja. Poslodavci će se sigurno sjetiti unajmljivati agencijske radnike radi ostvarivanja profita, posebno jer putem tih agencija više neće biti dužni pridržavati se KU-a. Osim toga, problem bi mogli predstavljati i programi zbrinjavanja viška radnika. U Istri nismo imali klasičnih programa zbrinjavanja viška radnika, sve do nedavno kad se to dogodilo u  Liburnia Riviera hotelima. Tamo je poslodavac napravio program zbrinjavanja viška radnika iako je dobit porasla 500% otkad je tvrtka privatizirana. Po novom zakonu značajno bi se skratila ta procedura, došlo bi do bržeg otpuštanja i samim time bi radnik brže završio na Zavodu za zapošljavanje.

Možete li procijeniti odnosno imate li stvarne podatke o migrantskom radu u turizmu. Otkuda su najčešće migranti te koji tip poslova obavljaju? Je li ulazak u EU što promijenio? Je li Sindikat Istre i Kvarnera imao suradnju s migrantskim radnicima? Bavi li se koji sindikat s migrantskim radnicima? 

Za sada još uvijek nema migrantskih radnika. Imamo pouzdanu informaciju da je jedna kompanija iz Istre zatražila uvoznu radnu snagu, međutim Zavod za zapošljavanje je to odbio, s obzirom na veliku nezaposlenost kod nas. Međutim unutar RH ima jako puno takvog rada. Konkretno u Istri, poslodavci su oglasili potrebu za 6000 sezonskih radnika. Od toga njih 2200 uspijevaju osigurati na istarskom području a sve ostalo dolazi iz drugih krajeva, većinom iz Slavonije. Ulazak u EU znači slobodan protok kapitala, robe i radnika što će sigurno povećati migracije, a povećan dolazak radnika iz drugih zemalja EU kao posljedicu će sigurno imati pad cijene rada i narušavanje uvjeta rada, što će naravno biti loše za sve uključene strane, osim za poslodavce koji će imati još jeftiniju radnu snagu.

Problem s kojim se sindikati sve više suočavaju su tzv. menadžerski ugovori? O čemu je točno riječ?

Menadžerski ugovori su posebni ugovori za čije potpisnike ne vrijede prava izborena kolektivnim ugovorima, a poslodavci ih kao bolji izbor nude stalnim radnicima pod uvjetom da se iščlane iz sindikata ili da se ne uključe u sindikat. To je sigurno tako i u povjerenju nam tako kažu, međutim to ne možemo upotrijebiti kao dokaz s imenom i prezimenom jer bi takav radnik nastradao. Nažalost, danas te ugovore mogu potpisati gotovo svi radnici, primjerice voditelji službi, administratori i sva hotelijerska zanimanja. Takvim ugovorom radnik potpisuje da će 24 sata biti na raspolaganju poslodavcu bez evidencije radnog vremena, zbog čega ne može planirati privatni život. Moguće je da za 3 ili 4 godine tim radnicima plaća bude niža u odnosu na onu koju bi mogli imati da su pokriveni KU-om. Drugi problem kod tih posebnih ugovora je taj što omogućavaju vraćanje radnika na mjesto sukladno njegovoj stručnoj spremi u trenutku kad poslodavac procjeni da radnik više ne odgovara izazovima poslovanja tvrtke. U praksi to znači da se od voditelja sale vraća na konobara. Nerijetko se u nekim kompanijama takav ugovor potpisuje samo na 6 mjeseci ili godinu dana. Menadžerskih ugovora ima jako puno i na Socijalnom vijeću za turizam smo pokušali ograničiti njihov broj. Trenutno imamo samo preporuku da to bude 15% od broja zaposlenih. Međutim zna se dogoditi da ljudi imaju dva ugovora. Imaju posebni ugovor i imaju obični ugovor kojeg prilože kada dođe inspekcija pa nema dokaza da se radi protivno zakonu.

Derutne hotele staviti u funkciju (FOTO: Lupiga.Com)


Odmarališta i turistički objekti nekad su bili u društvenom vlasništvu, no tokom 90-tih su privatizirani. Privatizaciji i likvidaciji firmi u Hrvatskoj je bilo malo ili nimalo otpora. Kakva je situacija po tom pitanju u turizmu? Koja je bila uloga sindikata u privatizaciji turističkih objekata? 

Privatizacija se većinom radila u ratnim vremenima. Tada još nije bilo jasno što nosi promjena iz društvenog uređenja u privatno. Mislim da i danas mnogi ne shvaćaju što je to kapitalizam i što on nosi. To je bio jedan od razloga zašto nije bilo otpora spram privatizacija, a drugi je što je velik broj radnika bio u ratu. Turizam se sveo na zbrinjavanje prognanika i izbjeglica. Ja sam radila u turizmu kad je počeo rat i kada su nam nametnuli privatizaciju. Mali broj radnika je bio na poslu, oni koji jesu grčevito su se držali toga što su dobivali, a to su bile minimalne plaće od kojih smo dio dobivali kroz bonove. I tada se išlo u pretvorbu i privatizaciju a da ljudi pritom nisu razumjeli što to znači, niti je itko razumio zakon o privatizaciji pa su se događale razne nepravilnosti. Ako analizirate izvještaj Ureda za državnu reviziju možete primijetiti da je samo 2% svih privatizacija napravljeno u skladu sa zakonom. U turizmu je sve to pretežito išlo putem privatizacijskih investicijskih fondova . Kuponska privatizacija u drugoj polovici devedesetih bila je zamišljena kao projekt koji je trebao pomoći stradalnicima Domovinskog rata. Njima su dodjeljivane dionice kojima su upravljali PIF-ovi i društva koja su njima upravljala. Na kraju su od cijelog procesa najviše profitirale skupine koje su kontrolirale društva za upravljanje PIF-ovima.

Drugi dio privatizacija odrađen je preko banaka kojima se nisu vraćali krediti pa su banke ušle u vlasništvo tih kompanija. Kasnije su ti procesi iznjedrili privatne vlasnike. S jedne strane su to sljednici  PIF-ova, kao što su Valamar grupacija, ili SN holding Darka Ostoje, a s druge strane su to potpuno privatni vlasnici koji su to postali nakon kupnje od banaka, kao što su u Arenaturistu, gdje se vlasnici mijenjaju, ili u Plavoj laguni (grupacija Lukšić). Svima njima, neovisno o načinu stjecanja većinskog vlasništva, cilj je ostvarivati profit. Neki novac izvlače kroz dividende i uredno na to plaćaju poreze i sva potrebna davanja. Drugi imaju društva za upravljanje društvima, dakle posebno društvo kroz koje izvlače novac, sve legalno. Ne isplaćuju dividende, ali oplemenjuju svoju imovinu. Kada su dobili dionice, jer to je bilo više dobivanje nego kupovanje, toliko im je narasla vrijednost da sada njihova imovina vrijedi višestruko više.

Koliki je danas postotak turističkih objekata  u privatnom,  a koliki u državnom vlasništvu na području Istre? Kakve su, ukoliko postoje, razlike u poslovanju, generiranju prihoda, dobiti i razini radničkih prava te uvjeta rada između privatnih i državnih turističkih tvrtki?

U državnom su vlasništvu još ove kompanije koje su u gubicima, više u Dalmaciji. Mislim da ovdje u Istri više uopće nema državnog vlasništva. Samo bivša vojna imovina i Club Adriatic, međutim koliko sam upoznata i što smo čuli na razgovorima s ministrom, u roku od par godina sve će se privatizirati.

Četiri hotela na Muzilu, to nema veze s razumom (FOTO: d-a-z.hr)


U Hrvatskoj vlada generalno mišljenje kako turizam donosi znatne zarade. Naglašavaju se ekonomski učinci turizma, a zanemaruju društveni i ekološki (upravljanje prostorom i prirodnim resursima podliježe kratkoročnim ekonomskim interesima). U tom se kontekstu naručuju mnogobrojne studije za projekte koji dugoročno ne generiraju pozitivne učinke za zajednicu i okoliš. Jedan od takvih projekata je i projekt Brijuni rivijera (privatizacija 50 km pulske obale, koncesioniranje hotela Nacionalnog parka Brijuni). Kakav je stav sindikata spram tog projekta?

Sve ove derutne hotele i zgrade koje nisu u funkciji trebalo bi staviti u funkciju. Međutim bilo koji daljnji zahvat u prostor, ako to nije potreba domicilnog stanovništva, nema smisla. Od nešto više od 6000 oglašenih potreba za sezonskim radnicima u Istri možemo servisirati oko 3000. Postavlja se pitanje  – za koga mi to gradimo hotele ako od toga koristi neće imatilokalno stanovništvo? Strategija razvoja turizma predviđa zahvat u prostoru za izgradnju novih hotela, time će se dati prostor nekome, najvjerojatnije strancu, koji će stvarati profit na radnicima koji neće biti niti građani Hrvatske. Kao što sam već navela, već postoje zahtjevi velikih turističkih kompanija da se uveze radna snaga iz drugih država. Moje pitanje je tko ima koristi od toga?

Jedan od projekata u sklopu Brijuni rivijera je i Muzil, bivši prostor vojarne koji zauzima 1/4 površine čitavog grada Pule. Na njemu se planira izgradnja turističkog resorta zatvorenog tipa.

Navodno se planira izgradnja 4 hotela, međutim, onih 2000 mjesta što se tamo spominje nema nikakve veze s razumom. Mi smo radili analizu na bazi jednog hotela s 5 zvjezdica, otprilike smještajnih kapaciteta koji su tamo najavljeni, a to je hotel Lone u Rovinju. Taj hotel, koji ima sve popratne sadržaje zapošljava 26 radnika na neodređeno vrijeme. U sezoni još nekih 120. Dovoljno je pomnožiti sve skupa s 4 hotela, ako bi bili iste kategorije. Ako bi bili niže kategorije, onda bi to bilo manje, i imate najviše 500 radnih mjesta. Okej, neka se napravi, ali neka ne lažu ljude. Neka kažu koliko radnih mjesta će to generirati, koliko stalnih. Da se zna o čemu pričamo, a ne da lažemo ljude i izmišljamo brojke. Inzistirati na projektima golfa na kraškom terenu, s problemom suše i nužnosti navodnjavanja gdje nema dovoljno vode ni za piće mogu samo luđaci ili oni kojima golf  služi tek kao paravan za apartmanizaciju za bogate.

Izvor: lupiga