Dalekometna glupost dijela SAD/EU/NATO-ovih lidera opasno se poigrava ne samo mirom i sigurnošću Starog kontinenta nego i mogućim uništenjem Ukrajine.
Dalekometna glupost dijela SAD/EU/NATO-ovih lidera i vojnih analfabeta necijepljenih protiv kronične mržnje protiv Rusa opasno se poigrava ne samo mirom i sigurnošću Starog kontinenta nego i mogućim uništenjem Ukrajine budu li iz nje ispaljeni razorni zapadni projektili pogodili ciljeve i uistinu nanijeli veliku materijalnu i štetu među civilnim stanovništvom, je li, duboko u Rusiji. Javna je tajna – u Rusiji uopće nije tajna – kako i već isporučenim sofisticiranima zapadnim balističkim sustavima na bojišnici upravljaju NATO-ovi vojni stručnjaci („savjetnici“, sic transit) na osnovi zapadnih obavještajnih/satelitskih podataka, jer Ukrajinci nisu sposobni za takvo ratovanje. Osobito dalekometno, za koje Ukrajina do sada nije imala odgovarajuće oružje. Bude li zapadna dalekometna lakomislenost uistinu gađala, npr. Moskvu (12,5 milijuna žitelja), Sankt Peterburg (5,5 milijuna), Njižni Novgorod (1,5), Jekaterinburga (1,5) ili bilo koje drugo mnogoljudnije mjesto na europskom ili azijskom tlu najveće zemlje na svijetu, civilne žrtve i materijalne će štete u Rusiji biti goleme.
Nijedan rat nikad nije u interesu naroda, jer narodi nisu neprijatelji jedni drugima, ali njihovi vođe su uvijek ti što mute vodu i izazivaju tragedijeU tom slučaju, Vladimir će Vladimirovič Putin – kako sada upozorava, a mnogi na proameričkom tzv. kolektivnom Zapadu naivno drže da blefira – zbrisati s lica zemlje i netom isporučene dalekometne sustave u Ukrajini i NATO-ove posade na njima. Bili Amerikanci, Britanci, Francuzi, Nijemci ili tko već. Uistinu ima čime. Ne isključujući uporabu nuklearnog ili još strašnijeg oružja iz iz svemira, iz tzv. zvjezdanih ratova, o kojem se malo ili još ništa ne znâ? Hoće li se tada SAD/NATO usuditi staviti na kantar s jedne strane famozni Alijansin članak 5. o tzv. kolektivnoj obrani, a s druge armagedon Trećega svjetskog rata u kojemu neće biti pobjednika?
„Ti predstavnici NATO-a, posebno u Europi i posebno u malim zemljama, trebali bi shvatiti čime se igraju“, komentirao je Putin na kraju državnog posjeta Taškentu zahtjev ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog SAD-u i NATO-u te spremnost nekih europskih zemalja te samog Jensa Stoltenberga da se opskrbi Ukrajinu preciznim dalekometnim projektilima za napad i na ciljeve duboko u Rusiji. „Rusija bi mogla poduzeti vojne protumjere, a te europske zemlje ne bi smjele zaboraviti da im teritoriji nisu veliki i da su gusto naseljeni. Zapad nastavlja eskalaciju u Ukrajini, pa dalekometno oružje Kijevu može imati ozbiljne posljedice za Europu. Modernim borbenim oružjima poput raketnog sustava ARACMS ne upravljaju ukrajinski vojnici, nego visokokvalificirani stručnjaci NATO-a na osnovi podataka satelitskog izviđanja.“
Ukrajinski rat nije europski rat, nego američko-ruski u koji je SAD uvukao Uniju kriminalnom neodgovornošću BruxellesaDo sada je to oružje uglavnom bilo usmjereno na ukrajinska područja pod ruskom kontrolom. Pogranična naselja u Rusiji, npr. Belgorod, što nije dalo gotovo nikakve rezultate, osim materijalne štete i nekoliko ubijenih/ranjenih civila, napadana su dronovima ukrajinske proizvodnje. Glavni pak tajnik NATO-a Stoltenberg na odlasku s više puta produljena mandata, bivši norveški ministar vanjskih poslova i protuputinovski hejter – neodgovoran zagovornik izravnog rata proameričkoga tzv. kolektivnog Zapada s Rusijom – gura Stari kontinent i cijeli svijet u katastrofu iz koje nema izlaza. Eskalirao je opasnost od izravnog sukoba dviju najvećih svjetskih nuklernih velesila, Rusije i SAD-a , obje s moćnim saveznicima, izjavom kako „Ukrajina ima pravo na samoobranu udarom projektilima i krstarećim raketama po vojnim ciljevima na ruskom teritoriju“.
Već više od sedam mjeseci u Palestini i više od dvije godine u Ukrajini – da se ne ide dalje – cijela Kugla dnevno gleda jezive prizore razaranja „vojnih ciljeva“. Masovno ginu i ostaju trajnim invalidima stotine tisuća nedužnih civila svih dobi i obaju spolova, najviše žene i djeca. Nema tog visokokvalificirana vojnog stručnja za najsoficitiranija oružja i te umjetne inteligencije na nišanskim sustavima koji su kadri učinkovito uništiti vojni cilj, a izbjeći civilne žrtve. Dapače, u prljavim strategijama i taktikama, a sve su takve na neki način, upravo se računa i s civilnim žrtvama kao psihološki snažnim učinkom na protivnika. Tomu, npr. služe snajperisti.
Putin je upozorio SAD na Stoltenbergove i još neke europske pozive na eskalaciju rata u Ukrajini, iako je jako relativno to da netko iz NATO-a smije makar samo i pisnuti bez da pita Bijelu kuću i Pentagon, pa… „Ako se ozbiljne posljedice za Europu materijaliziraju“, kazao je Putin, „kako će se SAD ponašati s obzirom na naš paritet u strateškom naoružanju?“ To nitko ne znâ unaprijed, pa ni sâma Bijela kuća tako da nije igrati se ruskog ruleta. Ako ćemo po onoj da je bog najprije sebi napravio bradu, a Amerima je uvijek najprije stalo do svoje, ne tuđe brade, opreznost je majka mudrosti i osiguranje od iznenađenja, pa… Teško je reći da su Stoltenberg, ali i francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Olaf Scholz za svoga neki dan višednevna susreta osobito oprezni glede&unatoč činjenice da isporukom preciznoga dalekometnog oružja Ukrajini NATO kreće u rat s Rusijom.
Grubo su podbacile sve zapadne procjene o tomu da će tzv. sankcije Moskvi i isključenje Rusije iz proameričkog dijela svijeta brzo iscrpiti i baciti Putina na gubitnička koljena„Međutim, ne smijemo dopustiti da Ukrajina napada druge ciljeve na području Rusije, osobito ne civilne“, pametovao je Macron, koji je među prvima u NATO-u izrazio spremnost za poslati francusku vojsku (Legiju stranaca, sic transit?) boriti se protiv Rusa u Ukrajini, a slijedile bi ga i baltičke zemlje. Macronova logika – tipa pazi, tako da ostanem nevina – ni u teoriji ne drži vodu. To je napoleonski kompleks, koji nema šanse kao što je nije imao ni prepotentni Bonaparte 24. lipnja 1812. sa svojih 691.500 vojnika. Kao što ni arogantni Führer nije imao šanse operacijom Barbarossa 22. lipnja 1941., pa bi sada njegov kasniji nasljednik Scholz liječio teške njemačke komplekse zbog crne sudbine u Staljingradu, kod Kurska, zbog pada Berlina u ruke Crvene armije…?
Tko je to na proameričkomu tzv. kolektivnom Zapadu kadar „ne dopustiti da Ukrajina napada druge ciljeve na području Rusije, osobito ne civilne“ dobije li precizno dalekometno oružje velike razorne snage? Nitko. Ako je suditi po tomu kako SAD „uspijeva“ držati Izrael na uzdi da američkim oružjem masovno ne ubija civilno palestinsko stanovništvo (cca 100.000 ubijenih i doživotnih invalida, najviše žena i djece u dobi do 12 godina!) i ne koristi ga za genocid nad Palestincima, to što govori Macron, prdež je u vjetar. Dapače, trajna je i američka strategija što više i na svaki način nauditi upravo civilnomu ruskom stanovništvu ne bi li ga se motiviralo da provalom nezadovoljstva svojim životom pod Putinom sruše njegovu vlast. Nema tu nikakvih dvojbi, kao što ih nije bilo ni za vrijeme Hladnog rata od 1946. do pada tzv. željeze zavjese, i kasnije.
„Isporuka američkog naoružanja Ukrajini pomaže u stabilizaciji prvih crta bojišnice, a SAD radi i na slanju dodatne protuzračne obrane Kijevu“, kazao je neki dan američki državni tajnik Antony John Blinken za posjeta Moldaviji, ne spominjući da je njegova zemlja spremna podržati ideju o dalekometnom oružju kojim Ukrajina može dosegnuti bilo koji cilj u Rusiji. „Potpora Ukrajini poruka je Moskvi da u ratu ne može izdržati dulje od Kijeva.“ Moglo bi se zaključiti da SAD – zasad ili uopće, odnosno dok ne završe izbori u toj zemlji koncem godine? – nije pobornik produbljivanja krize koja bi mogla isprovocirati Putina da i on isprovocira validnost tzv. članka 5. zapadne Alijanse, spremnost za nuklearni obračun.
„Ovisno o SAD-u, Rusija bi mogla poduzeti dodatne korake u području nuklearnog odvraćanja, ako Sjedinjene Države rasporede projektile srednjeg i kratkog dometa u Europi i Aziji“, istaknuo je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Viktorovič Lavrov u intervjuu državnoj novinskoj agenciji RIA u povodu američke najave raspoređivanja projektila u indopacifičkoj regiji protiv Kine i Sjeverne Koreje. „Ne isključujemo dodatne korake u sferi nuklearnog odvraćanja, jer će u tom slučaju naši zapovjedni centri i lokacije naših nuklearnih snaga biti u dometu američkih projektila.“ Cijelu situaciju, međutim, komplicira činjenica da se SAD službeno povukao 2019. godine iz sporazuma s Rusijom iz 1987. godine (INF) o nuklearnim snagama, kojim je zabranjeno raspoređivanje spornih projektila. Washington je bio optužio Moskvu da krši sporazum, a Kremlj je odbacio optužbu.
I što sada? Hoće li Vladimir Putin ukinuti predloženi moratorij po isteku rečenog sporazuma ne odustane li SAD od raspoređivanja projektila u Europi i Aziji sposobnih ponijeti nuklearne glave? Istodobno, Francuska nije jedina NATO-ova zemlja koja drčno prijeti slanjem i svoje vojske u Ukrajinu, a Jens Stoltenberg izjavljuje kako se „NATO mora pripremiti za dugotrajan rat s Rusijom“, što sve zajedno vodi eskalaciji opasnosti za mir i sigurnost ne samo na Starom kontinentu nego i globalno. Njemački Der Spiegel ovih dana otvoreno postavlja pitanje: „Kreće li NATO u rat?“ Budući da ukrajinska vojska već dvije i pol godine ne može izaći nakraj s ruskom invazijom, gubi teritorij, moralno pada, brojčano kopni, jer nema odgovarajuću popunu u ljudstvu – uza svu zapadnu potporu u logistici i oružju, kešovini, obavještajnim podacima, agresivnoj propagandi i diplomaciji – SAD/EU/NATO su u škripcu.
Jer, grubo su podbacile sve zapadne procjene o tomu da će tzv. sankcije Moskvi i isključenje Rusije iz proameričkog dijela svijeta brzo iscrpiti i baciti Putina na gubitnička koljena. To se nije dogodilo i jamačno ni neće, pa nervoza raste i ratnohuškačkoj kasti svakakve bedastoće padaju na um, ako se stanje pogorša na štetu Kijeva: od dalekometnog napada na golemu Rusiju sve do Jakutska i čak Vladivostoka (!?) do slanja vojski NATO-ovih zemalja u Ukrajinu i demonstrativnog norveško-švedsko-finsko-poljsko-baltičkog spuštanja tzv. istočne zavjese. Sic transit. Neki silom hoće Treći svjetski rat!?
„Njemački kancelar Olaf Scholz, poput američkog predsjednika Joea Bidena“, piše Der Spiegel, a prenose Index.hr i Nacional, „tvrdi da se ponaša razborito. On vjeruje da bi Putin mogao uzvratiti, ako zemlja poput Njemačke isporuči sustave oružja koji su previše dalekosežni. Zato blokira isporuku krstarećih raketa Taurus. I zato odbacuje zaštitu ukrajinskog zračnog prostora s teritorija NATO-a ili obuku ukrajinskih vojnika od osoblja NATO-a u Ukrajini. No, Scholz upozorava na eskalaciju rata i hvali njemačku i američku suzdržanost. NATO-ove istočnoeuropke države strahuju da bi upravo ta politika mogla izazvati daljnju eskalaciju.“ Ali, ne hvali ju Stoltenberg, nego na brifingu u Pragu, gdje je okupio ministre NATO-ove 32 zemlje, nastavlja vući mačka za rep, drukajući za dalekometno, pa i strašnije oružje Kijevu: „Ukrajina ima pravo na samoobranu uključivo i napade na ciljeve izvan svojih granica, odnosno vojne ciljeve u Rusiji“. A što je u tom slučaju s ruskim pravom na samoobranu od američkog/NATO-ovog oružja iz Ukrajine?
Glavni tajnik Alijanse, doduše, glumata „puno razumijevanje“ za SAD-ovo i osobno Bidenovo stajalište da se Ukrajini šalje samo taktičko, ne i strateško naoružanje i ne dovodi u pitanje mogući sukob SAD/NATO-a s Rusijom, a s druge strane neodgovorno gura Ukrajinu i njezine žitelje u još strašniju pogibelj nastavljanjem ratnih operacija. Badava sve oružje ovog svijeta, ako je država u dvije godine rata izgubila cca pola milijuna ljudi (što mrtvih, što doživotnih invalida), desetak milijuna je raseljeno po svijetu (većina se više nikad neće vratiti), a zemlja je temeljito razorena i dugoročno zatrovana ratnim djelovanjima. Zašto Stoltenberg i njegovi istomišljenici – uključivo mecene i tutore iz Bijele kuće i Pentagona te 31 ministra obrane (osim mađarskoga, koji ne dijeli proturuska stajališta) – sami ne dograbe puške i navale na Ruse s prve crte bojišnice umjesto da ukrajinsku djecu, muževe, braću… guraju u smrt!?
Ne samo jučer i danas, nego i ubuduće „koliko god treba“, sic transit. Za čije babe zdravlje! Budi frajer, pa svojim primjerom pokaži kako se umire za Ukrajinu! Odvratno je biti alter ego Stephena Nikole Bartulice, koji u povodu CRO Dana državnosti – pardon HDZ-ova dolaska na vlast i na čelo tzv. Visokoga doma – bljutavo patetizira pred tv-okom o braniteljskoj žrtvi „za našu slobodu“ u Domovinskom ratu. A osobno je doseljenjem iz SAD-a 1992. godine u RH u najpotentnijoj vojničkoj dobi (22 godine) kukavički izbjegao bojišnicu i začinovničio se u Ministarstvu vanjskih poslova. Junačina, „domoljub“ i „veliki Hrvat/katilik“ što se itekako bio potkožio javnim novcem za koji je poginulo cca 15.000 hrvatskih žitelja. I taj Stoltenberg, zagovornik masovnih tuđih smrti i možebitno globalne katastrofe aktivirane u Ukrajini, dokazano nesposoban politikant i ancila američke volje što gospodari NATO-om, najavljuje i čvršće veze Alijanse s „partnerima na Indopacifiku“. Jer, Kina, je li…, Sjeverna Koreja, je li…, Tajvan, je li… Ludosti i kretenizmu nema lijeka?
Na brifingu u Washingtonu srpnje 2024. godine bi, navodno, ministri obrane NATO-ovih zemalja imali odlučiti o Stoltenbergovim morskim idejama sada iz Praga za povećanjem broja mrtvih, ranjenih i uništenih domova u Ukrajini ne bi li se preduhitrilo izglednog pobjednika američkih predsjedničkih izbora Donalda Johna Trumpa, koji najavljuje obustavu pomoći i prekid rata u Ukrajini, ali i resetiranje strukture i uloge NATO-a. Zato bi Stoltenberg, javlja Reuters, „vojnu pomoć Kijevu i financijska jamstva zemalja članica Alijanse ugovorio na dugoročnoj osnovi“. Bez utjecaja politike. No, kad je Trump u pitanju, pa i sâm Joe Biden, to je morska ideja, a u odnosu na Rusiju i njezin mogući vojni odgovor pak – račun bez krčmara. Što se babi snilo, to se babi zbilo!? Na kraju praškog brifinga ministara vanjskih poslova NATO-ovih zemalja ipak stiže vijest da je „SAD odobrio uporabu američkog oružja na tlu Ruske Federacije“ i sada su sve karte na stolu.
Ukrajinci i SAD/NATO-ovi „savjetnici“ za nišanskim spravama američkog oružja neće oklijevati, ali ni Rusi uzvratiti kako drže najučinkovitijim, pa… Do izravnog sukoba NATO-a i Rusije još je samo mali korak. Alijansa će najvjerojatnije preuzeti koordinaciju međunarodne vojne pomoći od tzv. Ramstein grupe (Ukrajinska obrambena kontaktna skupina koju vodi SAD), obuku ukrajinske vojske i neke proturuske aktivnosti EU-a i Velike Britanije. No, pojedine su članice NATO-a i EU-a sumnjičave prema toj inicijativi. Drugo, mađarski se premijer Viktor Orbán protivi proturuskoj eskalaciji proameričkoga tzv. kolektivnog Zapada. Treće, dođe li Trump na vlast u SAD-u, ništa od Stoltenbergove „misije“. Četvrto, Njemačka drži spornim i sâm naziv „misija“ nove NATO-ove uloge u ukrajinskom ratu; strahuje da će to ostaviti dojam o NATO-ovu ulasku u rat s Rusijom. Peto, Ukrajina se plaši da će stavljanje koordinacije pod Alijansu uplašiti zemlje izvan NATO-a, koje ne žele biti povezane s njim. Etc., etc.
À propos, SAD i Njemačka još drže pod ručnom kočnicom ukrajinski, ali i zahtjeve istočnoeuropskih zemalja da se Ukrajinu pod hitno i bez obzira na uvjete primi u članstvo Sjevernoatlantskaog saveza eda bi se i na nju odnosio famozni članak 5. o kolektivnoj obrani po mušketirskom obrascu jedan za sve svi za jednoga. Kada je Zelenski shvatio lani na summitu u Vilniusu da njegova zemlja neće dobiti službeni poziv za pristup NATO-u, „jer je Ukrajina u ratu“, bijesno je istupio na društvenim mrežama. Sada sudioici praškog skupa, iako Stoltenberg nije izrijekom spomenuo svotu, računaju na cca 100 milijardâ eura pomoći Ukrajini u oružju u sljedećih pet godina. Poruka je to Kijevu i Moskvi da je Zapad spreman djelovati na duge staze. Na kratke ili duge staze, Kijev i proamerički tzv. kolektivni Zapad ne mogu i neće u Ukrajini pobijediti Rusiju, ali će itekako povećati broj ubijenih i teško ozlijeđenih Ukrajinaca te razaranja njihovih domova, gospodarstva i cjelokupne komunalne i ine infrastrukture u toj zemlji.
Da je bivši osrednji tv-komedijaš Volodimir Zelenski imao pameti kao što nije, pa uopće ne ulazio u rat sa znatno moćnijim susjedom – jer su to od tražili SAD/EU/NATO s tzv. saveznicima/partnerima u svomu sebičnom ekonomskomu i vojnom interesu – ili da je u neko razumno vrijeme pregovarao s Moskvom o mirnom rješenju prihvatljivom za obje strane, toliki bi ljudi ostali živi i zdravi s obiju strana, sela, gradovi, tvornice, komunalna infrastruktura pošteđeni razaranja, a zemlja cjelovita… Da je bilo pameti kao što nije i prije no što je zagrmjelo ili pak neposredno nakon što su počele sijevati munje i udarati gromovi. I da je bilo pameti kao što nije u Washingtonu i na proameričkomu tzv. kolektivnom Zapadu i ne manipulirati kijevskom marionetom na način da – prijetnjom Rusiji NATO-ovim nuklearnim oružjem s ukrajinske granice – neodgovorno gurne svoju zemlju u najveću pogibelj nakon Drugoga svjetskog rata, a time i svijet u armagedonsku ugrozu.
Velika Britanija jamačno više nije sama među 32 članice NATO-a, koja javno odobrava Kijevu korištenje svojih dalekometnih sustava i na tlu Ruske Federacije, bez obzira na posljedice po tamošnje civilne žitelje. Time si je Otok nacrtao metu za ruske Iskandere, injsl. odgovor po istom zapadnom kriteriju o tzv. pravu na samoobranu, koji „vrijedi“ za izraelski genocid u Palestini, za Ukrajinu i za svaki režim na Kugli, gdje Ameri „brane“ tzv. zapadne demokratske vrijednosti i naš način života. Sic transit. Tko si još u Europi želi nacrtati metu na državnim prsima, neka izvoli i uvjeri se na vlastitom tlu blefira li Putin kad na vrijeme upozorava: „Ti predstavnici NATO-a, posebno u Europi i posebno u malim zemljama, trebali bi shvatiti čime se igraju“. Kao što spominje CRO predsjednik Zoran Milanović, mađarski premijer Viktor Orbán, nova slovačka vlast i još neki na Starom kontinentu: „Ukrajinski rat nije naš rat!“
Točno. To je SAD/NATO-ov rat s Ruskom Federacijom radi ekonomske i vojne dominacije u svijetu (America First!?) u koji je rat uvučeno vodstvo EU-a s većim dijelom lidera država članica radi ne samo sufinanciranja produbljivanja ukrajinske tragedije već i novačenja budućega topovskog mesa. Tko će i za čije babe zdravlje sutra biti poslan iz svoje domovine poginuti u Ukrajini ili čak u Rusiji, ostati doživotnim invalidom!? Ili čak u Aziji kad Uncle Sam rastrubi po proameričkomu tzv. kolektivnom Zapadu da je „naš i interes globalne demokracije“ (sic transit), odnosno da je kucnuo čas za SAD/NATO-ovim oružjem spriječiti Kinu da stavi pod svoj suverenitet kineski otok Tajvan (bivšu Formozu). „SAD može biti siguran samo ako je Azija sigurna“, drčno je kazao Bidenov ministar obrane Lloyd James Austin nakon razgovora neki dan s kineskim kolegom Dong Junom u Singapuru. „Unatoč sukobima u Europi i na Bliskom istoku, Indo-Pacifik ostaje SAD-u prioritetno područje.“ Znakovito? Itekako budući da je Kina upravo okončala velike vojne vježbe oko Tajvana.
A zašto bi se tzv. sigurnost SAD-a (sic transit), stanje na Indo-Pacifiku, Kina i kineski Tajvan, Sjeverna Koreja, etc. imali ticati NATO-a? Je li, kao sjevernoatlantske alijanse, europsko-američke. Ili neke europske članice. Rat u Aziji niti je europski niti rat za sigurnost bilo koje europske države da bi ona, po logici stvari, imala slati svoje građane poginuti negdje bogu iza nogu na Dalekom istoku eda bi poginulo manje američke mladeži. Ni ukrajinski rat nije europski rat, nego američko-ruski u koji je SAD uvukao Uniju kriminalnom neodgovornošću Bruxellesa. Građani zato već dvije godine i kusur trpe teške ekonomske i sigurnosne posljedice.
„Europa juri prema ratu kao vlak s ludim strojovođom“, kazao je prošlog vikenda mađarski premijer Viktor Orbán – bruxelleska bijela vrana i balvana u oba Bidenova oka – za budimpeštanskog „Marša mira“ neki dan više tisuća ljudi, čime je podboltao raniju svoju izjavu da „Bruxelles planira ulazak u rat u Ukrajini“. „Europu se mora spriječiti da srlja u rat, u svoju vlastitu propast, dnevnim najavama o predaji još jedne dionice ceste paklu. Retorika iz Francuske, Velike Britanije i Njemačke, očito je, želi rat, uz pomoć SAD-a. Mi smo najveći mirotvorci, najveća mirotvorna snaga u Europi. Moramo zaokrenuti EU udrugom smjeru i izbjeći rat.“
Nijedan rat nikad nije u interesu naroda, jer narodi nisu neprijatelji jedni drugima, ali njihovi vođe su uvijek ti što mute vodu i izazivaju tragedije. Samo su, je li, „alibiji“ svaki put – drukčiji.
