dan za kakvim čeznem
od buđenja do počinka
biti ušuškan u ugodu trajanja,
bez osvrtanja i pokazivanja pažnje
za nailazak nepoznatog,
biti zadovoljan siromaštvom
opažanja, biti pomiren s odsustvom
bilo kakvih ciljeva,
ne pomišljati na razgovor s ljudima
za koje ne osjećaš sklonost,
s ljudima koji ne mare za tebe,
odgoditi sve odlaske po nalogu dužnosti,
požuriti polaske po nalogu prava na
ostvarivanja sebe bez zgrtanja i rasipanja,
čitati, besciljno šetati, razumjeti boje i mirise,
tragove podudaranja snova i života,
ne željeti pamtiti, zaboraviti, zaboraviti...
za takvim danom čeznem.
Vijest o smrti
Vijest o vijesti dolazi nam u trenutku,
i doživimo ju ponekad kao probadajuću bol
koju su prvo osjetili pogođeni viješću.
Tako je i mene pogodila vijest o vijesti o smrti.
Saznajem da je moja prijateljica jučer saznala
kako je umrla njena prijateljica.
Imala je rak dojke još od početka rata,
koji se povukao; poslije toga dugo je bila dobro.
Najednom, rak joj se vratio. Nije se javljala,
a moja prijateljica nije ustrajala održavati vezu.
Nekako je vjerovala da će njena prijateljica
uspjeti živjeti s probuđenim rakom u sebi.
Jučer je naletjela na njenu osmrtnicu.
Kao da ju je netko udario šakom u grudi.
Kaže mi da smo svi tako nebitni, prolazni.
ali tužna je, jer umrla joj jako nedostaje.
Možda ćemo daleki H i ja tako
kad jedno umre, a možda drugo neće ni znati,
kaže mi uznemirena od nadolazećeg.
za koga i u ime čega
toliko si pjesama već napisao,
neumoljivo budeći usnula sjećanja,
otkrivajući zagonetke o svrsi onoga što jest.
toliko si već lirskih definicija i formula predočio
kao tajne za statiku tvojih potpornih stupova,
pišući ih tajnopisom, svojom istinom od mašte,
čuvajući ravnotežu svoje građevine koju zoveš ja.
toliko puta si želio ostati svoj, stijena
vlastitosti, ukopana u planinu izvornosti.
toliko puta nisi priznao gospodare nove i stare,
opirući se utjecaju nametnutih autoriteta.
a za koga i u ime čega sve to?
u svijetu lažnog prikazivanja vrlina, prijeti ti
obredno izgnanstvo, protjerivanje na
brodu luđaka. ne treba ti putni trošak,
jer imaš dovoljno melankolije, tjeskobe i straha.
plin za smijanje
teško mu je proniknuti kako je podnio
sve ove duge godine dosade koju je grad
ispuštao silom kao plin za omamljujuće smijanje.
smijeh je bio fiziološki, bez vedrih i radosnih
povoda, grčevit i bolan. osjećaj praznine i
glupavo ponavljanje rituala provincijskog
samouzdizanja, nikada nisu bili pomućeni
vrijednim stvaranjem, novim planom djelovanja.
opsjenarstvo koje je slijepe ulice zbilje
pretvaralo u bulevare željnog iščekivanja,
podsjetilo ga je na michele bennett, suprugu
jean-claudea duvaliera, haićanskog diktatora.
vozeći se punim ulicama port-au-princea,
iz auta je sirotinji dijelila novac. ona je
izbacivala plin za smijanje koji jadnike tjera,
na isprazni zaborav, zahvalnost i opraštanje.
sad zna kako je podnio dosadu. trčao je
za kolima michele vjerujući da se smije iskreno.
