"Očita je činjenica da neoliberalni kapitalizam imigraciju koristi za stvaranje rezervne vojske nezaposlenih radnika, koja će ograničiti rast plaća i potkopati radnička prava, i to je jedina istina u cijeloj ovoj priči..."
Europa i Europljani, ili barem većina njih, potpuno su izgubili kompas. Liberali se predstavljaju kao militantni antifašisti, marksiste se proziva fašistima, nacizam i komunizam su isto, a jedina opcija koja neće biti na udaru medija je ljevica i desnica koja gravitira oko centra, tako da gotovo nema nikakve razlike.
Umjesto međunarodne borbe za radnička prava, ili militantne "klasne borbe protiv buržoazije", kako se nekada zvala, današnja lijevo-liberalna opcija se bori za zelenu energiju, smanjenje stakleničkih plinova, istospolne brakove, održava komemoracije za žrtve među imigrantima koje je Sredozemno more progutalo kod talijanskog otoka Lampeduse, 1. listopada je podržala "Globalni dan bijesa zbog Aleppa" i akcija "režimskih snaga", te podržava vojne intervencije ili druge opcije u svrgavanju "diktatorskih režima". Koji su to "režimi", zna se tko određuje. Ne samo to, nego isti ti koji tvrde da pripadaju lijevo-liberalnoj opciji podržavaju agendu preseljenja cijelih naroda u Europu, a da ne govorimo kako su zdušno podržavali "revolucije" koje su dovele do ratova koji se te egzoduse i uzrokovale.
Sve u svemu, prvaci lijeve političke misli s kraja 19. i početka 20. stoljeća se danas prevrću u grobu. Osim Karla Kautskog, Eduarda Bernsteina, te sličnih renegata i revizionista i njihovih sljedbenika, naravno. Nažalost, njihova ideja socijaldemokracije je prevagnula i te su se frakcije desetljećima koja su slijedila stopili s liberalima, a tijekom tog su procesa na margine potisnuli iskrene i neiskvarene marksiste, koji nisu mahali zastavama s duginim bojama i borili se i podržavali protjerivanje čitavih naroda iz njihovih domova. Kada je trebalo, doslovno su se borili i provodili revoluciju, a nisu se razbacivali pacifističkim sloganima, nego su se zaista težili boljem svijetu, a za njega su se često borili za današnju "demokraciju" neprihvatljivim metodama.
No, ostavimo ove "povjesnice" po strani, budući je metamorfoza ljevice i odmak od temeljnih načela znanstvenog socijalizma u manjoj ili većoj mjeri odavno elaborirana tema.
Naime, danas ista ta bulumenta organizira "Dana u spomena na mrtve migrante u Lampedusi" ili "Dan bijesa zbog Aleppa", ili "protiv opsade Aleppa". Sve poprima humanitarnu aureolu, a emocije služe kako bi se izbjeglo govoriti o ključnoj temi – klasnoj borbi.
Očita je činjenica da neoliberalni kapitalizam imigraciju koristi za stvaranje rezervne vojske nezaposlenih radnika, koja će ograničiti rast plaća i potkopati radnička prava, i to je jedina istina u cijeloj ovoj priči.
Dobro, Saudijci, Katar i Turci možda i sanjaju "zelenu" Europsku uniju, ali je to još uvijek daleka i teško ostvariva budućnost.
Možda bi zaista bilo vrijeme da netko skine prašinu s dijela Marxa i Engelsa, ako ih dolaskom nove demokratske vlasti nisu bacili u kontejner za smeće, te da malo prouči što tamo piše. Većina naših ljevičara, koji su uspostavili neraskidivi savez s liberalima, previše su toga zaboravili.
Apsurdno, ali je ljudožderski duh neoliberalizma pronašao sve što mu treba u marksističkoj teoriji o višku vrijednosti, otuđenju i drugim temeljnim načelima znanstvenog socijalizma i historijskog materijalizma, što su stvari kojima bi se trebala baviti aktualna samozvana "ljevica".
Naime, danas je, jednako kao i u vrijeme Karla Marxa, istina da kapitalizam, kako bi preživio i stvarao dobit, treba veliku rezervnu vojsku nezaposlenih radnika, kako bi mogao smanjivati plaće i razbijati bilo koji pokušaj kolektivnog organiziranja radnika.
Nikad prije, na globalnoj i lokalnoj razini, nismo vidjeli više ponude, a manje potražnje za radom, što se događa zbog krize sustava proizvodnje na temelju dogme neoklasične ekonomije koja više ne funkcionira.
Kako je to bilo moguće? Jednostavno. Sve veći i nekontrolirani migracijski tokovi su stvorili potrebni višak vojske radnika.
Time su uglavnom pogođeni radništvo i proizvodni sektor, koji zbog sve veće i raširenije automatizacije globalnog gospodarstva zahtjeva sve manje radnika. Na kraju imamo i globalnu krizu, a sve zajedno stvara višak radnika u vrijeme kada je stopa nezaposlenosti ionako previsoka.
U ovim okolnostima radnici prihvaćaju bilo koju ponudu, a spremni su na niže plaće. Ako je potrebno, odrekli bi se i radničkih prava i svih vrsta zaštite koju su ranije imali. Kada se to dogodi, onda se aktivira začarani krug koja nastoji radništvo odvući prema dolje, radnici postupno gube svoju snagu, te u ekonomskom sustavu svoja prava predaju u ruke čuvarima monopola takozvanog "tržišta rada".
Iskreno govoreći, ružniju i odbojniju riječ, kada se govori o ekonomiji ili proizvodnji, od ponižavajućeg termina "tržište rada" bilo je teško izmisliti. To je zapravo "tržište radnika", ljudskih bića koji su pretvoreni u suvremene robove u neoliberalnom kapitalizmu. No, tu smo gdje smo.
Migracijski tokovi, tamo gdje prelaze razinu da bi ih se mogli nazvati funkcionalnima, odnosno gdje optimalno mogu zadovoljiti potrebe rada, zapravo potkopavaju potencijalni monopol moći lokalne radne snage, povećavaju konkurenciju i radnike u guraju u međusobni konkurentski odnos, što je isti mehanizam koji se koristi i za proizvodnju dobara, a posljedice su snižavanje s jedne strane cijene rada, a s druge - tržišne cijene proizvedenih roba.
Ako ove ekonomske okolnosti tumačimo marksističkom teorijom, situacija se drastično mijenja i naši vrli "humanisti" gube svoje "valjane" argumente.
Svi oni koji su pomagali u ovom socio-ekonomskom eksperimentu, čini se vrlo uspješnom, bili su, često nesvjesno, samo mali kotačić velike i nemilosrdne neoliberalne mašinerije, kojoj niti je stalo da ratovi završe, niti kako će proći milijuni i stotine tisuća ljudi koje zagušuje europsko "tržište rada", ali ne zato što nema Europljana koji bi radili, nego iz razloga što rezervna vojska nezaposlenih ima u svoje razloge postojanja - ostvarenje sigurnog profita i zbog toga uvijek mora biti u pričuvi.
Nikada prije kao u novije vrijeme u modi nije opet nije bila riječ "rasist" i "fašist", terminologija koja se koristi za ušutkati sve one koji ukažu na korijen i razlog u poticanja migracijskog vala.
U javnosti se konsolidirao tabu rasizma, što sprječava da se progovori o pitanjima rastuće nezaposlenosti, gubitku radničkih prava i potrebi da se iz korijena revidira ili čak sruši globalni kapitalistički sustav.
Ovakvo se razmišljanje istovremeno nastavlja koristiti za iskorištavanje manje razvijenih zemalja novom vrstom kolonijalizma. Skrivajući se pod krinkom dobročinitelja i humanista, provodi se suptilna agenda kojoj je cilj uspostava modernog ropstva.
Oni koji pomažu u provedbi ove licemjerne i podle agende sebe često drže za iskrene ljevičare i internacionaliste, dok kritiku ove vrste opisuju kao ispade rasizma i ksenofobije.
Naravno, isti ti "ljevičari" i liberali niti jednom riječju nisu zatražili da se zaustave ratovi i neoliberalne politike koje cijele narode iz njihovih domova tjeraju u neizvjestan put prema "bogatoj i prosperitetnoj Europi". Naprotiv, neki su proteklih dana sve glasniji u pozivima za još jednom NATO intervencijom, koja bi ovaj put trebala zaustaviti rat u Siriji.
Nevjerojatno je da, nakon svih propalih pokušaja da se bombarderima i krstarećim projektilima neka zemlja uvede u razdoblje mira, demokracije i prosperiteta, još uvijek ima onih koji bezobrazno pozivaju na još jednu sličnu intervenciju.
Paradoksalno, ali je tabu rasizma jedina tema prema kojoj možemo razlikovati još uvijek na aparatima živuću ljevicu, koja se odrekla marksizma, od populističkog raspoloženja koje karakterizira desnicu, koja nastoji popuniti ovu prazninu, često posežući za revanšizmom i nacionalizmom.
Podsjetimo još jednom da je neoliberalna elita odlučila stvoriti rezervnu vojsku nezaposlenih, koja će uzrokovati konkurenciju među radništvom, onemogućiti nastanak ozbiljnih i masovnijih sindikalnih i radničkih organizacija koje će zaista štititi prava radnika, te sniziti cijenu rada i dokinuti stečena radnička prava.
To su sredinom 2014. obznanili William Lacy Swing, generalni direktor Međunarodne organizacije za migracije (IOM), te Michael Diedring, glavni tajnik Europskog vijeća za izbjeglice i azilante (ECRE), koji su tada rekli:
"Ako se humano promiče, kroz sigurnost, red i dostojanstvo, migracija ima bezbroj prednosti. Ona pruža brojne mogućnosti, povećava prihode i životni standard i omogućava ljudima da se obrazuju i slijede svoje ambicije. Europska populacija u međuvremenu stari, a u EU se predviđa masovni manjak radnika, dok će radno sposobno stanovništvo u sljedećih 50 godina pasti za 45 milijuna. U mnogim zemljama su migracije usporile ili čak preokrenule trend starenja i zaustavile neodrživi omjer između radne i neradne populacije."
Kasnije je studija u šest europskih gradova - Barceloni, Dublinu, Hamburgu, Lilleu, Pragu i Torinu - pokazala koliko je migracija radne snage donijela koristi lokalnim zajednicama, ali ne radnicima, nego gradskim proračunima koji su malo ili ništa potrošili da se poboljšaju životni uvjeti lokalnog nezaposlenog stanovništva. U Torinu, na primjer, porezni prihodi od stranaca su donijeli neto dobit od 1,5 milijardi eura. Ista studija je također pokazala kako se pomoću migranata popunjavaju praznine na takozvanom "tržištu rada" i kako nove snage doprinose razvoju novih sektora gospodarstva", rekli su visoki dužnosnici međunarodne i europske organizacije koje se bave izbjeglicama i migrantima.
Nije jasno kako milijun i više novopridošlih radno sposobnih ljudi može "popuniti prazninu na tržištu rada", ako je nezaposlenost na razini EU, čak i u prosjeku, a da ne govorimo teško pogođene zemlje poput Grčke, Italije ili Španjolske, dosegla dosada neviđene razine.
No, Bože sačuvaj da se netko usudi spomenuti Marxa i jasno reći da je rezervna vojska nezaposlenih ključna za opstanak i ostvarivanje profita nekolicine koja uživa blagodati kapitalističkog društva. Isti će od strane samozvanih "ljevičara" i liberala biti etiketirani kao "rasisti" i "fašisti". Svim argumentima iz bogatog opusa oca lijeve političke misli usprkos.
Europa i američke zaklade pomažu unesrećenima ili imigrantskom krizom upravljaju još od prvog dana?
Primjer Sirije i kako je George Soros čak i među ljevicom nametnuo svoj stav o međunarodnim sukobima
AMSI
Europa i Europljani, ili barem većina njih, potpuno su izgubili kompas. Liberali se predstavljaju kao militantni antifašisti, marksiste se proziva fašistima, nacizam i komunizam su isto, a jedina opcija koja neće biti na udaru medija je ljevica i desnica koja gravitira oko centra, tako da gotovo nema nikakve razlike.
Umjesto međunarodne borbe za radnička prava, ili militantne "klasne borbe protiv buržoazije", kako se nekada zvala, današnja lijevo-liberalna opcija se bori za zelenu energiju, smanjenje stakleničkih plinova, istospolne brakove, održava komemoracije za žrtve među imigrantima koje je Sredozemno more progutalo kod talijanskog otoka Lampeduse, 1. listopada je podržala "Globalni dan bijesa zbog Aleppa" i akcija "režimskih snaga", te podržava vojne intervencije ili druge opcije u svrgavanju "diktatorskih režima". Koji su to "režimi", zna se tko određuje. Ne samo to, nego isti ti koji tvrde da pripadaju lijevo-liberalnoj opciji podržavaju agendu preseljenja cijelih naroda u Europu, a da ne govorimo kako su zdušno podržavali "revolucije" koje su dovele do ratova koji se te egzoduse i uzrokovale.
Sve u svemu, prvaci lijeve političke misli s kraja 19. i početka 20. stoljeća se danas prevrću u grobu. Osim Karla Kautskog, Eduarda Bernsteina, te sličnih renegata i revizionista i njihovih sljedbenika, naravno. Nažalost, njihova ideja socijaldemokracije je prevagnula i te su se frakcije desetljećima koja su slijedila stopili s liberalima, a tijekom tog su procesa na margine potisnuli iskrene i neiskvarene marksiste, koji nisu mahali zastavama s duginim bojama i borili se i podržavali protjerivanje čitavih naroda iz njihovih domova. Kada je trebalo, doslovno su se borili i provodili revoluciju, a nisu se razbacivali pacifističkim sloganima, nego su se zaista težili boljem svijetu, a za njega su se često borili za današnju "demokraciju" neprihvatljivim metodama.
No, ostavimo ove "povjesnice" po strani, budući je metamorfoza ljevice i odmak od temeljnih načela znanstvenog socijalizma u manjoj ili većoj mjeri odavno elaborirana tema.
Naime, danas ista ta bulumenta organizira "Dana u spomena na mrtve migrante u Lampedusi" ili "Dan bijesa zbog Aleppa", ili "protiv opsade Aleppa". Sve poprima humanitarnu aureolu, a emocije služe kako bi se izbjeglo govoriti o ključnoj temi – klasnoj borbi.
Očita je činjenica da neoliberalni kapitalizam imigraciju koristi za stvaranje rezervne vojske nezaposlenih radnika, koja će ograničiti rast plaća i potkopati radnička prava, i to je jedina istina u cijeloj ovoj priči.
Dobro, Saudijci, Katar i Turci možda i sanjaju "zelenu" Europsku uniju, ali je to još uvijek daleka i teško ostvariva budućnost.
Možda bi zaista bilo vrijeme da netko skine prašinu s dijela Marxa i Engelsa, ako ih dolaskom nove demokratske vlasti nisu bacili u kontejner za smeće, te da malo prouči što tamo piše. Većina naših ljevičara, koji su uspostavili neraskidivi savez s liberalima, previše su toga zaboravili.
Apsurdno, ali je ljudožderski duh neoliberalizma pronašao sve što mu treba u marksističkoj teoriji o višku vrijednosti, otuđenju i drugim temeljnim načelima znanstvenog socijalizma i historijskog materijalizma, što su stvari kojima bi se trebala baviti aktualna samozvana "ljevica".
Naime, danas je, jednako kao i u vrijeme Karla Marxa, istina da kapitalizam, kako bi preživio i stvarao dobit, treba veliku rezervnu vojsku nezaposlenih radnika, kako bi mogao smanjivati plaće i razbijati bilo koji pokušaj kolektivnog organiziranja radnika.
Nikad prije, na globalnoj i lokalnoj razini, nismo vidjeli više ponude, a manje potražnje za radom, što se događa zbog krize sustava proizvodnje na temelju dogme neoklasične ekonomije koja više ne funkcionira.
Kako je to bilo moguće? Jednostavno. Sve veći i nekontrolirani migracijski tokovi su stvorili potrebni višak vojske radnika.
Time su uglavnom pogođeni radništvo i proizvodni sektor, koji zbog sve veće i raširenije automatizacije globalnog gospodarstva zahtjeva sve manje radnika. Na kraju imamo i globalnu krizu, a sve zajedno stvara višak radnika u vrijeme kada je stopa nezaposlenosti ionako previsoka.
U ovim okolnostima radnici prihvaćaju bilo koju ponudu, a spremni su na niže plaće. Ako je potrebno, odrekli bi se i radničkih prava i svih vrsta zaštite koju su ranije imali. Kada se to dogodi, onda se aktivira začarani krug koja nastoji radništvo odvući prema dolje, radnici postupno gube svoju snagu, te u ekonomskom sustavu svoja prava predaju u ruke čuvarima monopola takozvanog "tržišta rada".
Iskreno govoreći, ružniju i odbojniju riječ, kada se govori o ekonomiji ili proizvodnji, od ponižavajućeg termina "tržište rada" bilo je teško izmisliti. To je zapravo "tržište radnika", ljudskih bića koji su pretvoreni u suvremene robove u neoliberalnom kapitalizmu. No, tu smo gdje smo.
Migracijski tokovi, tamo gdje prelaze razinu da bi ih se mogli nazvati funkcionalnima, odnosno gdje optimalno mogu zadovoljiti potrebe rada, zapravo potkopavaju potencijalni monopol moći lokalne radne snage, povećavaju konkurenciju i radnike u guraju u međusobni konkurentski odnos, što je isti mehanizam koji se koristi i za proizvodnju dobara, a posljedice su snižavanje s jedne strane cijene rada, a s druge - tržišne cijene proizvedenih roba.
Ako ove ekonomske okolnosti tumačimo marksističkom teorijom, situacija se drastično mijenja i naši vrli "humanisti" gube svoje "valjane" argumente.
Svi oni koji su pomagali u ovom socio-ekonomskom eksperimentu, čini se vrlo uspješnom, bili su, često nesvjesno, samo mali kotačić velike i nemilosrdne neoliberalne mašinerije, kojoj niti je stalo da ratovi završe, niti kako će proći milijuni i stotine tisuća ljudi koje zagušuje europsko "tržište rada", ali ne zato što nema Europljana koji bi radili, nego iz razloga što rezervna vojska nezaposlenih ima u svoje razloge postojanja - ostvarenje sigurnog profita i zbog toga uvijek mora biti u pričuvi.
Nikada prije kao u novije vrijeme u modi nije opet nije bila riječ "rasist" i "fašist", terminologija koja se koristi za ušutkati sve one koji ukažu na korijen i razlog u poticanja migracijskog vala.
U javnosti se konsolidirao tabu rasizma, što sprječava da se progovori o pitanjima rastuće nezaposlenosti, gubitku radničkih prava i potrebi da se iz korijena revidira ili čak sruši globalni kapitalistički sustav.
Ovakvo se razmišljanje istovremeno nastavlja koristiti za iskorištavanje manje razvijenih zemalja novom vrstom kolonijalizma. Skrivajući se pod krinkom dobročinitelja i humanista, provodi se suptilna agenda kojoj je cilj uspostava modernog ropstva.
Oni koji pomažu u provedbi ove licemjerne i podle agende sebe često drže za iskrene ljevičare i internacionaliste, dok kritiku ove vrste opisuju kao ispade rasizma i ksenofobije.
Naravno, isti ti "ljevičari" i liberali niti jednom riječju nisu zatražili da se zaustave ratovi i neoliberalne politike koje cijele narode iz njihovih domova tjeraju u neizvjestan put prema "bogatoj i prosperitetnoj Europi". Naprotiv, neki su proteklih dana sve glasniji u pozivima za još jednom NATO intervencijom, koja bi ovaj put trebala zaustaviti rat u Siriji.
Nevjerojatno je da, nakon svih propalih pokušaja da se bombarderima i krstarećim projektilima neka zemlja uvede u razdoblje mira, demokracije i prosperiteta, još uvijek ima onih koji bezobrazno pozivaju na još jednu sličnu intervenciju.
Paradoksalno, ali je tabu rasizma jedina tema prema kojoj možemo razlikovati još uvijek na aparatima živuću ljevicu, koja se odrekla marksizma, od populističkog raspoloženja koje karakterizira desnicu, koja nastoji popuniti ovu prazninu, često posežući za revanšizmom i nacionalizmom.
Podsjetimo još jednom da je neoliberalna elita odlučila stvoriti rezervnu vojsku nezaposlenih, koja će uzrokovati konkurenciju među radništvom, onemogućiti nastanak ozbiljnih i masovnijih sindikalnih i radničkih organizacija koje će zaista štititi prava radnika, te sniziti cijenu rada i dokinuti stečena radnička prava.
To su sredinom 2014. obznanili William Lacy Swing, generalni direktor Međunarodne organizacije za migracije (IOM), te Michael Diedring, glavni tajnik Europskog vijeća za izbjeglice i azilante (ECRE), koji su tada rekli:
"Ako se humano promiče, kroz sigurnost, red i dostojanstvo, migracija ima bezbroj prednosti. Ona pruža brojne mogućnosti, povećava prihode i životni standard i omogućava ljudima da se obrazuju i slijede svoje ambicije. Europska populacija u međuvremenu stari, a u EU se predviđa masovni manjak radnika, dok će radno sposobno stanovništvo u sljedećih 50 godina pasti za 45 milijuna. U mnogim zemljama su migracije usporile ili čak preokrenule trend starenja i zaustavile neodrživi omjer između radne i neradne populacije."
Kasnije je studija u šest europskih gradova - Barceloni, Dublinu, Hamburgu, Lilleu, Pragu i Torinu - pokazala koliko je migracija radne snage donijela koristi lokalnim zajednicama, ali ne radnicima, nego gradskim proračunima koji su malo ili ništa potrošili da se poboljšaju životni uvjeti lokalnog nezaposlenog stanovništva. U Torinu, na primjer, porezni prihodi od stranaca su donijeli neto dobit od 1,5 milijardi eura. Ista studija je također pokazala kako se pomoću migranata popunjavaju praznine na takozvanom "tržištu rada" i kako nove snage doprinose razvoju novih sektora gospodarstva", rekli su visoki dužnosnici međunarodne i europske organizacije koje se bave izbjeglicama i migrantima.
Nije jasno kako milijun i više novopridošlih radno sposobnih ljudi može "popuniti prazninu na tržištu rada", ako je nezaposlenost na razini EU, čak i u prosjeku, a da ne govorimo teško pogođene zemlje poput Grčke, Italije ili Španjolske, dosegla dosada neviđene razine.
No, Bože sačuvaj da se netko usudi spomenuti Marxa i jasno reći da je rezervna vojska nezaposlenih ključna za opstanak i ostvarivanje profita nekolicine koja uživa blagodati kapitalističkog društva. Isti će od strane samozvanih "ljevičara" i liberala biti etiketirani kao "rasisti" i "fašisti". Svim argumentima iz bogatog opusa oca lijeve političke misli usprkos.
Europa i američke zaklade pomažu unesrećenima ili imigrantskom krizom upravljaju još od prvog dana?
Primjer Sirije i kako je George Soros čak i među ljevicom nametnuo svoj stav o međunarodnim sukobima
AMSI
