Uskrs nam je pred vratima, a s njim započinje i period pričesti, krizmi , vjenčanja..... i ostalih slavlja koja pravom, istinskom vjerniku nisu dozvoljena za vrijeme 40-dnevnog tugovanja, žalovanja i odricanja u svojoj najdubioznijoj nijansi.
Nisam vjernik. Moderno bi bilo reći kako sam agnostik, ali bih se prije deklarirala kao ateist. Moj muž je vjernik, praktični vjernik, kao i njegovi roditelji. Moj otac, nesuđeni svećenik, odavno je raskrstio sa crkvom i vrlo rano mi dao na izbor uz vrlo jasno, konkretno i potrkrepljeno razmišljanje o vjeri i crkvi. Po svim točkama sam suglasna i tako, eto, jednostavno nisam vjernik. Kako ne bi bilo zabune Božić i Uskrs slavim, jer što je život bez šarenih kuglica i jajčeka. Prodavati vam priču o želji za pomaganjem onima u potrebi neću, jer se nadam kako se svakodnevno trudim to činiti, a, opet, to nema veze sa vjerom već s mojom konstelacijom kao osobe.
Bibliju sam pročitala od prve do posljednje stranice. Vrlo zanimljivo štivo s puno životnih pouka, mudrosti, jedna lijepa metaforička avantura. No, nitko nikada me nije mogao čak ni na kratko uvjeriti kako ima "ono nešto", nešto izvan vremena što upravlja našim životima, sudbinama, koji nas određuje i kojem se treba pokloniti i zahvaliti svaki dan, ili jednaput tjedno, ili o blagdanima. I pri tome ubaciti koju kunu u škrabicu. I odpjevati koju pjesmicu. I saslušati misao dana čovjeka, običnog ovozemaljskog čovjeka koji baš i nema iskustvenog i realnog znanja o životu običnog puka.
Zlobnici će, naravno, sada reći kako, eto, pljucam po crkvi i crkvenim veledostojnicima, a i sama ponekad bivam viđena u njihovom društvu i/ ili u prostorijama u kojima obitava ono nešto nadnaravno, duhovno u kojima slavim blagdane, sudjelujem obredno.... Živa je to istina i nije mi namjera takvo činjenično stanje osporavati. Prvo, među svećenicima ima naprosto izuzetno finog, pristojnog i, nadasve, što bi moja majka rekla, načitanog svijeta s kojima možete ulaziti u različite filozofske rasprave i pri tome se dobro osjećati. Nisam ih, doduše, upoznala u nekom velikom broju, ali je neosporna činjenica da ih ima. Osim toga, ne bih voljela da pomislite kako sam ja apriori protiv vjere. A ne, nipošto! Vjera, bez obzira koja, ljudima daje snagu da se nose s mnogim životnim vjetrovima koji kadkada znaju biti poprilično nemilosrdni.Tako da se ja u svakom slučaju zalažem za vjeru s posebnim mjestom u društvu.
U sakralne hramove zalazim sporadično. Onda kada se radi o povijesnoj znamenitosti ili jednostavno prigodno o Božiću, Uskrsu i sakramentnim ceremonijama. Ovo prvo mislim da ne moram detaljno obrazlagati, a ovo drugo...e, pa tu su, recimo to tako, stvari kompliciranije. Na taj način pokušavam iskazati svoje poštovanje spram želja i htijenja drugih i pokušavam im život učiniti jednostavnijim tj. ne komplicirati ga dodatno. Ako ste mislili kako ću zaključiti kako sam ja jedan pomirljivi ateist u svijetu vjernika, koji pušta da ga voda nosi ili vjetar savija po tuđim želji, malo ste se uranili sa zaključkom.
Što se tiče sakramentnih ceremonija imam svoj jasan kritički stav. I pričesti i krizme, a tako i vjenčanja, dio su jedne uvriježene navade u našem društvu. Kao takve, ja ih u potpunosti prihavćam, medjutim.... Nekada u ona grozna vremena samo neki (držim da su to bili ljudi koji su istinski vjerovali i držali "do svoga") pričešćivali su se i potvrđivali bez velike pompe i bez razglasa. Ali su također morali postati i pioniri, i uredno su pomirili te dvije krajnosti, bez velike pompe i razglasa.
U obiteljskom albumu mojih roditelja svega su dvije ili tri sličice kao uspomena na dan kada sam postala pionir. Jedna s mamom i tatom, druga s bakom i, naravno, ja u plavoj suknjici, bijeloj košulji, kapa, marama i sve što slijedi. Kako smo tada pristupali pionirima, tako danas djeca pristupaju pričesti. Sada će neki od vas odmah graknuti i reći da se u pionire moralo, a na pričest se ne mora. Slažem se. Danas je vrijeme demokracije kako u društvu tako i u crkvi i vlada, rekla bih, demokratska prisila, ništa se ne mora točno, ali .... Zaključak izvedite sami nakon što zamislite djevojčicu (ili dječaka; naravno, svejedno je) koja (i) zbog religijskih uvjerenja svojih roditelja neće ići na prvu pričest (ili krizmu) u ovako maloj sredini? Iskreno, ja ne mogu zamisliti tu prikrivenu osudu i izopćenje, a mislim da ga niti jedno dijete ne zaslužuje. S vjenčanjima je vrlo slično, jer građanski brak sklapaju samo izopćenici i grešnici, n'est-ce pas?
Nisam protivnik niti jednog sakramentnog obreda. Ne želim reći kako je to sve nepotrebno i bezveze. Svako vrijeme nosi svoje običaje. O tempora o mores, zaključio je Ciceron još davno prije nas. Ali ono protiv čega jesam, što mi užasno smeta i stvara grč u želucu, jeste užasno pretjerivanje i natjecanje u proslavama navedenih događanja. Jer, ne može se obući bilo kakva haljina, hlače i košulja, a ne...Za malog slavljenika samo najskuplje, najbolje....a, tek žderancija i pijančevanje (oprostiće te mi, ovo govori hipoglikemija uslijed još jednog pokušaja borbe s viškom kilograma) i to ne na bilo kakvom mjestu. Pa i po cijenu dužničkog ropstva, valja izabrati glamurozan meni uz probrana vina, a mjesto mora biti dostojno brunejskog sultana. Naravno, šta bi to sve bilo bez dobrog benda koji će zabavljati mnoštvo rodbine i prijatelja. Ruku na srce, mladi pričesnik ili krizmenik vjerojatno u svima vidi hodajuće euriće smotane u bunt, jer i onako i ovako, malo koga od njih uopće poznaje. Sami uzvanici se već s prvim danima Korizme počnu lagano vrpoljiti u nedoumici što kupiti, što pokloniti današnjoj djeci koja imaju sve. I na koliko se rata cijela priča može pružiti, a da ne ispadnete cicije koji se ne žele pokazati u tako važnom, domalo ključnom životnom trenutku.
Nisam crveni nostalgičar, nisam, ali se sa sjetom sjećam naših egalitarnih tamnoplavih kuta. Sjećam se i dana prijema u pionire koji nije bio euforičan, nismo dobili nikakav poklon, naši roditelji nisu ispisivali čekove i čekove kako bi platili cehove u mondenim restoranima. Mi smo stajali, ponosno u prosječnim dvoranama, obučeni jednako, rame uz rame, recitirajući napamet naučenu zakletvu: "Danas kad postajem....."
