Od početka takozvane korona krize, konstantno se od nas traži da prihvatimo službenu priču o smrtonosnoj pandemiji za koju je jedino riješenje cijepljenje i to da se pridržavamo arbitrarnih mjera. Nije dozvoljeno odstupanje jer to znači da ste anti-vaxxer, teoretičar zavjere, poricatelj znanosti i slično. Vlasti znaju što nam je svima činiti, a jedino što mi ostali trebamo napraviti je da se podredimo i reagiramo u skladu s onim što se traži od nas. U njihovom modelu nema mjesta za odmak, kontemplaciju i razmišljanje, treba odmah reagirati.
Bombardiranje ljudi ovom službenom pričom je dovelo do toga da smo uronjeni u određeni obrazac razmišljanja i ponašanja iz kojeg se teško izvući; kao da nema drugog načina, kao da nitko od nas nema drugih stvari u koje želi uložiti vlastiti energiju. Naš način života, osjećanja i razmišljanja tako postaje ograničen okvirom kojeg nameću autoriteti. Debata je postavljena na način da odgovara službenoj priči i sva ostala pitanju su odbačena kao proizvod devijantskih umova koji ne mare za dobrobit društva. Sve što se ne slaže s narativom je postalo opasno, pa tako i razmišljanje izvan okvira kojeg su postavili naši dobroćudni vođe. Znamo iz povijesti da tirani svoje nepravedne politike i odluke predstavljaju kao nešto što služi općem dobru, pa zar stvarno moramo ponovno prolaziti kroz tu lekciju?
Kako su odjednom bezumni komformizam i reagiranje bez promišljanja postali vrijednosti kojima svi trebamo težiti? Ako je znanost norma vodilja u ovim vremenima, zar se ne bi onda suprotno trebalo događati? To jest, zar ne bi istina trebala imati prioritet na našoj ljestvici vrijednosti?
Znamo da strah i konstantna uronjenost u probleme može negativno utjecati na kognitivne sposobnosti, a neprestani fokus medija na korona krizu služi kao vektor koji usmjerava naše razmišljanje i odluke u određenom pravcu. Da bismo uopće mogli početi razmišljati, potrebno je uzeti korak unatrag i stvoriti distancu, ne nužno socijalnu, nego psihološku. Tako barem struka kaže:
Pokazalo se da distanciranje poboljšava kognitivne performanse, od stvarnog rješavanja problema do sposobnosti samokontrole. Djeca koja koriste tehnike psihološkog distanciranja (na primjer, vizualiziraju sljezove kolačiće kao napuhane oblačiće) bolje su sposobna odgoditi zadovoljstvo i čekati veću kasniju nagradu. Odrasli kojima se govori da se odmaknu i zamisle situaciju iz općenitije perspektive donose bolje prosudbe i procjene, te imaju bolju samoprocjenu i nižu emocionalnu reaktivnost. Pojedinci koji primjenjuju distanciranje u tipičnim scenarijima rješavanja problema bolje prolaze od svojih kolega koji su uronjeni u problem. A oni koji uzimaju distanciran pogled na politička pitanja obično dobiju procjene koje su sposobnije izdržati test vremena.
Mediji, političari i oni koji donose odluke vezano za korona situaciju se očito ne slažu s tim, jer treba navodno spašavati živote. Traže da odmah reagiramo. Kome treba razmišljanje i kontemplacija u ovakvoj situaciji? Pa dovoljno je izvoditi određene rituale poput konstantnog pranja ruku, dezinficiranja i primanja sve više doza cjepiva. Ali se onda postavlja pitanje; da li traže racionalne pojedince, ili preferijaju automatone koji bez pitanja slijede odredbe? Jer ako se stvarno radi o situaciju u kojoj su životi na liniji, zašto ne bismo napravili nešto što nam pomaže u boljem razmišljanju i donošenju ispravnije odluke?
U pričama Arthura Conana Doylea o Sherlocku Holmesu, poznati detektiv tu distancu ostvaruje kroz pušenje lule, meditaciju ili sviranje violine prije
© Alterego
donošenja zaključka, a istraživanja pokazuju da jednostavne stvari poput šetnje prirodom imaju isti učinak.
Suočen s problemom, Holmes često preferira rješenje s tri lule: umjesto da krene odmah u akciju, on sjedi sa svojom lulom i daje svom umu vrijeme i prostor za obradu slučaja na kojem radi. Takva svjesna koncentracija, pokazuju nova istraživanja, može dovesti do povećane povezanosti u mreži mozga, vezama koje su aktivne kada je naš mozak u takozvanom stanju mirovanja, između otvorene, usmjerene aktivnosti. A ta povezanost? To nam zauzvrat može omogućiti da budemo kreativniji.
Kognitivna distanca je nešto što je teško za održavati, posebno jer smo u našem modernom svijetu konstantno izloženi informacijama. I dok se same informacije neprestano šire, mi nismo u stanju sve to pratiti i obraditi, što često dovodi do toga da jednostavno reagiramo bez previše ili imalo promišljanja i pauze. Sam medijski prostor radi na principu u kojem istina nije stvar kojoj je dana prednost, nego onome što je senzacionalističko i što izaziva snažne emocije, i time donosi klikove i posjećenost raznim portalima, što im u konačnici donosi prihode.
Ali zašto bi smo točno trebali pristati na nerazumne mjere i ostale cirkusantske odrebe bez da prethodno razmotrimo od kakvih pojedinaca dolaze i koja im je svrha? U svoj buci oko korone, vodeći mediji nisu zastali da nas obavijeste da oni koje sad nude takozvana rješenja, poput velikih farmaceutskih tvrtki, zapravo već dug niz godina profitiraju na ljudskoj patnji. Zašto samo reagirati i biti poslušan bez da uključimo naše racionalne sposobnosti? Ne moramo se otvoreno boriti protiv korona mjera oko nas i u svijetu, ali nema razloga zašto da te mjere prihvatimo iznutra, i da ih smatramo pozitivnim stvarima koje spašavaju živote.
Ne moramo reagirati automatski i emocionalno, jer imamo mogućnost da pauziramo. U toj pauzi se nalazi mogućnost slobodnog izbora, a to je nešto što onima na vlasti ne odgovara, i zato se ulažu napori u to da se ljude preplavi strahom, ali i unatoč tome izbor uvijek ostaje naš.
"Ako stroj zviždi, neka samo zviždi dok ne promukne od muke. Ako zvono zvoni, zašto da trčimo? Vidjet ćemo kakva je glazba u pitanju. Smjestimo se, prihvatimo se posla i zagazimo kroz mulj i blato mnijenja, predrasude, tradicije, obmane i privida, tih naplavina što prekrivaju globus, kroz Pariz i London, kroz New York i Boston i Concord, kroz crkvu i državu, kroz poeziju i filozofiju i religiju, dok ne dospijemo do čvrstoga dna i nepomičnog stijenja, koje možemo nazvati zbiljom, i kažimo: to je to, i nema greške".
- Henry David Thoreau
Krajnje je vrijeme da stanemo na loptu i da iskoristimo sposobnosti koje su nam dane s razlogom; nismo ovdje da slijepo slušamo odredbe bez da pauziramo i razmislimo. Osim ako želimo ponavljati greške prethodnih perioda povijesti, gdje je poslušnost i podanost autoritetima vodila do katastrofa, sad je vrijeme da prestanemo ulagati životnu energiju u san da vlasti imaju naše najbolje interese na umu.
sott
