U uzrnjenom vremenu ljudskih brodskih samoća žive kuće grada. Gledaju jedne u druge i od tog gledanja postaju razroke. U njima spava vrijeme. Na njih se svjetlost teško hvata. One su priče o ljudima. Onima koji su otisci jednog vremena. One su stare od starosti. I znaju kako se samo vremenom vrijeme pobjeđuje. Na ivicama njihovih snoviđenja raste paučina. Samoća i daljina prijete jedna drugoj.
U mom gradu živjeli su ljudi. Različiti u istosti Calvinovih Nevidljivih gradova. I kad progovara o njima on kaže kako u svakom od njih žive tri grada: grad mrtvih, grad živih i grad nerođenih. I nikada, nikada se ne mogu sresti jer esencija svakog je očuvati svoju postojanost u ovom triptihu.
A ljudi, željni biti neuhvaćeni u spregu potrošenog vremena, ne htijući prihvatiti kako ništa nije stalno osim nestalnosti, ne znaju kako je lakše ako ne mrve to vrijeme na komadiće. Komadići se lako gube. I kako da pamte onda oni koji ne znaju čega da se sjećaju? Kako da žele oni koji ne znaju vole li ono što imaju ili čežnju onoga što nemaju?
Brod je takav kakav je. Zadan u svojoj danosti ili dan u svojoj zadanosti. I nad njim se plavet prelijeva i ide do rubova nekih svemira. I u njemu zna biti stisnut mrak. I u njemu kiše ispiru godine. I ponekad se nad njim zvijezde same gase. I rastu praznine u naoko bezazlenu mirovanju. I u njemu u napuštene kuće i njihove osame ulazi se bez najave. I u njemu ponekad „čovjek je još tu, između sada i svega“. I u njemu ljudi i tajne ostaju zauvijek utisnuti u gomile cigala i ponekog osvjetljenog prozora. I u njemu jedna magnolija ne griješi u proljetnosti svoga cvjetanja.
Ruka uranja pod površinu zbilje. Škripa ulaznih vrata utače pogled u zvuk. Ulazna brodska vrata brodskih ulica. Na njima ljuske svjetla. Uokvirena pilastrima drže vrata pročelja bačena pogledima. Plitki zidni istaci čuvaju godine i polukružno zatvaraju sliku, unutar koje maskeroni, likovi mitoloških oblika, prkose osipanju. Njihovu putenost umiruje visina. Smješteni po rubnicima polutke kruga preživjeli su valjda zbog negledanja.
Lijepo, izgleda u ovim prostorima, ako nema svrhu, ostaje samo lijepo. A koja je uopće druga slika lijepog? Naznake secesije, elemenata i vremena i prostora i izvan ovog grada kao da same sebi zameću trag. Poneki niski reljef, kružni medaljon, ornament čudne ljepote u drvorezu, staklena ispuna, plitka profilacija kao graničnik polukružnog luka i ... niz raspucalih godina.
Ova vrata se uglavnom ne razmahuju svjetlošću. Možda zato što hrabrost često i nema pretjerane veze s mudrošću. A mudrost bi možda bila biti s druge strane i željeti otvoriti. Otvara se na zvuk kucanja. Logično. Netko treba i pokucati. Pozvoniti. Eho treba približiti korak. Treba se rasuti plavo ogledalo i susreti se dodirnuti. Ali odgođenih trenutaka je mnogo. Iz stopa tuđih čovjeka svijet ne veže. Riječi ostaju u rukama. Dodiri zgrčeni u nekucanjima. Samoće rastu jenjavanjem hoda.
U bojama krajobraza otapaju se boje ulaza. Netko krišom zatvara vrata. I plavo se rasplavljuje u sivo. U svakodnevnu bezrazložnu običnost. A vrata se trebaju otvarati kao krila spremna na uzlet.
Ne trebaju biti zaključana u jednu misao pod ovim nebom. Kucanja se događaju i bez najava. Koliko dolazaka i odlazaka. Otključavanja i zaključavanja... i nikako otet se u ovom trenu niti pročitanoj prije nekog vremena o Šimonu Pinti, onom koji kamo god se selio istu bravu i ključ je nosio. Nastanjen u Jergovićevoj rečenici prkosio je seljenju i čupanju „svojom bravom i svojim ključem“. Njegova vrata nisu se imala vremena otvarati sporo i dostojanstveno. Nisu imala vremena čak ni sačuvati godine sitrnih radosti i zanosa. Ni godina nije bilo. U njegovoj ključanici iskrili su se svjetovi gledani unazad. Omeđeni oblikom velikog starinskog ključa. Oblikom u kome sat nije tek šezdeset minuta, kako kaže Blanche Dubloise „već djelić vječnosti“. Djelić vječnosti života generacije. Zato ih je i nosio sa sobom. Bravu i ključ. Zidovi mogu biti novi, ili drugi, ali dodir koji otvara ili zatvara mora biti poznat. Prošlosti su zabilježene u dodirima. Šimon, a ima ih i još, samo je skupljač prošlosti. Ili čuvar sadašnjosti, i vremena orisanog toplinom dodira. Onih dodira od kojih su brave dobile sjaj. Izlizale se i gotovo utopile u istinama. Koliko li su samo puta svojim pomakom otvorile ulaske i izrodile radosne trenutke? Koliko li su samo puta svojim pomakom u nijemosti iščekivanja uskratile nadanja? Koliko li su samo puta u čežnji svojih pomaka i nečijih dodira ostale nedirnutima? Nije bilo trenutka ili nije bilo ljudi. Uostalom, tko zna tko živi trenutke?
Jedna takva sjajna, izlizana, s patinom zelenkastog, a nije zelene boje, među snovopričama mojih knjiga, drijema, a donešena je iz Lovinca, nakon vremena u kome su se sve zvijezde u isti mah utrnule, a „hladan katran mraka zalio cijelo selo“. Donio ju je moj otac, kao jedino preostalo iz nečega što je nekada bila kuća. Što je nekada bio dom. I tada, dok je riječima filigranio konture svemira u malom, i riječi kao da su se raskotrljale, i utopile se u pogledu u kome se prelomio sjaj, sjaj prema nijemo zazlaćenom svemiru. Dao mi ju je na čuvanje. Za jednom... zbog jednom... i zbog mnogo toga... danas u njoj čuvam i uspomenu na njega. I njome se otvara i zatvara i jedna uspomena, i jedno sjećanje, i jedna....
Možda je sjećanje i ponovljivo. Možda ga iz paučinaste ključanice izvuče stari ključ nekih novih dodira i neki novi stvaratelj sadašnje sadašnjosti ostavi prošlost u raspuklini brodskog traga i shvati kako je uzaludno krasti raskošno perje iz ptice ispraznosti. I ključevi, i brave, i vrata, i prozori, i kuće, i ulice su grad. A grad su ljudi. Ne osjećati sve to isto je što i znati kako je jedan grad zaboravio sebe. Rasključao se, raspustio prošlost i propustio budućnost. Neka se to ne dogodi nama. Jer voljeti ga, isto je što i činiti mu dobro... jer, ponekad je potrebno samo izaći na vrata i Grad će ti reći tajnu svoga življenja.
U mom gradu živjeli su ljudi. Različiti u istosti Calvinovih Nevidljivih gradova. I kad progovara o njima on kaže kako u svakom od njih žive tri grada: grad mrtvih, grad živih i grad nerođenih. I nikada, nikada se ne mogu sresti jer esencija svakog je očuvati svoju postojanost u ovom triptihu.
A ljudi, željni biti neuhvaćeni u spregu potrošenog vremena, ne htijući prihvatiti kako ništa nije stalno osim nestalnosti, ne znaju kako je lakše ako ne mrve to vrijeme na komadiće. Komadići se lako gube. I kako da pamte onda oni koji ne znaju čega da se sjećaju? Kako da žele oni koji ne znaju vole li ono što imaju ili čežnju onoga što nemaju?
Brod je takav kakav je. Zadan u svojoj danosti ili dan u svojoj zadanosti. I nad njim se plavet prelijeva i ide do rubova nekih svemira. I u njemu zna biti stisnut mrak. I u njemu kiše ispiru godine. I ponekad se nad njim zvijezde same gase. I rastu praznine u naoko bezazlenu mirovanju. I u njemu u napuštene kuće i njihove osame ulazi se bez najave. I u njemu ponekad „čovjek je još tu, između sada i svega“. I u njemu ljudi i tajne ostaju zauvijek utisnuti u gomile cigala i ponekog osvjetljenog prozora. I u njemu jedna magnolija ne griješi u proljetnosti svoga cvjetanja.
Ruka uranja pod površinu zbilje. Škripa ulaznih vrata utače pogled u zvuk. Ulazna brodska vrata brodskih ulica. Na njima ljuske svjetla. Uokvirena pilastrima drže vrata pročelja bačena pogledima. Plitki zidni istaci čuvaju godine i polukružno zatvaraju sliku, unutar koje maskeroni, likovi mitoloških oblika, prkose osipanju. Njihovu putenost umiruje visina. Smješteni po rubnicima polutke kruga preživjeli su valjda zbog negledanja.
Lijepo, izgleda u ovim prostorima, ako nema svrhu, ostaje samo lijepo. A koja je uopće druga slika lijepog? Naznake secesije, elemenata i vremena i prostora i izvan ovog grada kao da same sebi zameću trag. Poneki niski reljef, kružni medaljon, ornament čudne ljepote u drvorezu, staklena ispuna, plitka profilacija kao graničnik polukružnog luka i ... niz raspucalih godina.
Ova vrata se uglavnom ne razmahuju svjetlošću. Možda zato što hrabrost često i nema pretjerane veze s mudrošću. A mudrost bi možda bila biti s druge strane i željeti otvoriti. Otvara se na zvuk kucanja. Logično. Netko treba i pokucati. Pozvoniti. Eho treba približiti korak. Treba se rasuti plavo ogledalo i susreti se dodirnuti. Ali odgođenih trenutaka je mnogo. Iz stopa tuđih čovjeka svijet ne veže. Riječi ostaju u rukama. Dodiri zgrčeni u nekucanjima. Samoće rastu jenjavanjem hoda.
U bojama krajobraza otapaju se boje ulaza. Netko krišom zatvara vrata. I plavo se rasplavljuje u sivo. U svakodnevnu bezrazložnu običnost. A vrata se trebaju otvarati kao krila spremna na uzlet.
Ne trebaju biti zaključana u jednu misao pod ovim nebom. Kucanja se događaju i bez najava. Koliko dolazaka i odlazaka. Otključavanja i zaključavanja... i nikako otet se u ovom trenu niti pročitanoj prije nekog vremena o Šimonu Pinti, onom koji kamo god se selio istu bravu i ključ je nosio. Nastanjen u Jergovićevoj rečenici prkosio je seljenju i čupanju „svojom bravom i svojim ključem“. Njegova vrata nisu se imala vremena otvarati sporo i dostojanstveno. Nisu imala vremena čak ni sačuvati godine sitrnih radosti i zanosa. Ni godina nije bilo. U njegovoj ključanici iskrili su se svjetovi gledani unazad. Omeđeni oblikom velikog starinskog ključa. Oblikom u kome sat nije tek šezdeset minuta, kako kaže Blanche Dubloise „već djelić vječnosti“. Djelić vječnosti života generacije. Zato ih je i nosio sa sobom. Bravu i ključ. Zidovi mogu biti novi, ili drugi, ali dodir koji otvara ili zatvara mora biti poznat. Prošlosti su zabilježene u dodirima. Šimon, a ima ih i još, samo je skupljač prošlosti. Ili čuvar sadašnjosti, i vremena orisanog toplinom dodira. Onih dodira od kojih su brave dobile sjaj. Izlizale se i gotovo utopile u istinama. Koliko li su samo puta svojim pomakom otvorile ulaske i izrodile radosne trenutke? Koliko li su samo puta svojim pomakom u nijemosti iščekivanja uskratile nadanja? Koliko li su samo puta u čežnji svojih pomaka i nečijih dodira ostale nedirnutima? Nije bilo trenutka ili nije bilo ljudi. Uostalom, tko zna tko živi trenutke?
Jedna takva sjajna, izlizana, s patinom zelenkastog, a nije zelene boje, među snovopričama mojih knjiga, drijema, a donešena je iz Lovinca, nakon vremena u kome su se sve zvijezde u isti mah utrnule, a „hladan katran mraka zalio cijelo selo“. Donio ju je moj otac, kao jedino preostalo iz nečega što je nekada bila kuća. Što je nekada bio dom. I tada, dok je riječima filigranio konture svemira u malom, i riječi kao da su se raskotrljale, i utopile se u pogledu u kome se prelomio sjaj, sjaj prema nijemo zazlaćenom svemiru. Dao mi ju je na čuvanje. Za jednom... zbog jednom... i zbog mnogo toga... danas u njoj čuvam i uspomenu na njega. I njome se otvara i zatvara i jedna uspomena, i jedno sjećanje, i jedna....
Možda je sjećanje i ponovljivo. Možda ga iz paučinaste ključanice izvuče stari ključ nekih novih dodira i neki novi stvaratelj sadašnje sadašnjosti ostavi prošlost u raspuklini brodskog traga i shvati kako je uzaludno krasti raskošno perje iz ptice ispraznosti. I ključevi, i brave, i vrata, i prozori, i kuće, i ulice su grad. A grad su ljudi. Ne osjećati sve to isto je što i znati kako je jedan grad zaboravio sebe. Rasključao se, raspustio prošlost i propustio budućnost. Neka se to ne dogodi nama. Jer voljeti ga, isto je što i činiti mu dobro... jer, ponekad je potrebno samo izaći na vrata i Grad će ti reći tajnu svoga življenja.
