Čitati Ivanu Šojat bilo bi istoznačno sa čitati: Uterstadt, Ničije sinove, Jom Kipur, Ezem, Šamšiel, Mjesečare, Ruke Azazelove, Sama…; čitati o povijesnoj sudbini njemačke manjine u Jugoslaviji tijekom Drugog svjetskog rata; o intimnoj drami ljudi koji se pod bremenom okoline, ali i osobnih neostvarenih želja udaljavaju do potpunog nerazumijevanja; o traumama i demonima, zločinima i kaznama pojedinaca i hrvatskog društva; o sjećanjima kojima sravnjujemo život u smiraj jednog postojanja i jedne turske Slavonije prve polovine 16. stoljeća; o ljubavi, mržnji, prijateljstvu, nekom novom danku u krvi; o posrnulim životima, naličju zaista sretnih i prividnih sreća; o traumama potiskivanima ali i nepotisnutima i nesavladivim i mračnim kutovima sebe koje i sami tek vidimo kad u sebi svjetlo upalimo; o nasljeđu patrijarhata začudno udomaćenog i u 21. stoljeću. Velike teme svedene na intimnu priču pojedinca. Čitati Ivanu Šojat bilo bi i pročitati u zagrade smješteno šuteće tumačenje Ezena (islamskog poziva za molitvu), Jom Kipura ( židovskog praznika oproštaja, dana pomirbe), Šamšiela (anđela čuvara Edena), Emeta (istine, u hebrejskom tumačenju - života), Unterstadta (Donjeg Grada), Ruku Azazelovih (demona, sotoninog sluge).
Sama Ivane Šojat. Roman čiji naslov ne treba dopunsko semantičko pojašnjenje. Njega potpisuje i iz života prepisuje Ivana. Sama. Grafički i na naslovnici razbježan na slogove. Polomljen. Sa - ma rastavljen ili sastavljen Ivanom Šojat. Određen i obilježen… Osoban… narativ o društveno uvriježenoj patologiji trenutka u kojemu živimo, o vremenu šutljive većine i prostoru licemjernog ćudoređa; o guranju neposlušnih barem do rubnika uključivosti (a bilo bi dobro i preko); o nužnosti, kolektiviziranju, obrascima, nišama u koje nas se smješta; o patrijarhalnim odnosima, o toksičnim mizoginim predlošcima, društvenim anomalijama i disfunkcionalnim obiteljima koje i ne znaju da su takve; o životu u muškom svijetu; o strahu od činjenja i strahu od nečinjenja; o nametanju identiteta jednako okrutnom i opasnom kao i njegovom oduzimanju; o ženama… Ženama u društvu tankoćutnog konzervativizma u kojemu su oči širom zatvorene pred nasiljem u obitelji, emotivnim ucjenjivanjem, verbalnim maltretiranjem, u kojemu moderne lomače puno brže gore od onih na kojima su spaljivane Ivanine imenjakinje; u društvu nesklonom različitom i drugačijem, onome u kojemu je žena drugotna i u kojemu žena pobjeđuje ženu u sebi kad se prilagođava, dodvorava svijetu koji ju ni verbalno ne dotiče, u kojemu su sve žene nesretne na isti način samo to pokazuju ili skrivaju na različite načine.
Ivanine žene u romanu nisu fiktivne. Ona ih krsti imenom Mirna, Jasna, Marica… ali one su i Mirjana, Darija, Julijana… i sve one koje susrećemo i na ulicama od riječi Tene Štivičić, Mihaele Gašpar, Marijane Dokoza, Staše Aras… i sve one pokraj kojih prolazimo svaki dan. Uglavnom šutke. U svijetu u kojemu one žive, njihove priče nikada nisu toliko univerzalne i toliko važne kao muške; njih još uvijek muški narativ pozicionira, i muški tekst postoji kao univerzalni tekst u kojemu je taj isti muškarac zauzeo i javni prostor i diskurs, prihvaćen bez propitivanja.
Ivana vješto hendla po sudbinama svojih likova. I dobro zna o čemu priča. Znam i sama.
Za ovu priču, potrebno je iskustvo. Emet. Slušati ljude, ono što govore i ono što prešućuju. Slušati sebe i pustiti duši u tišini da se razveže u glagoljenju. Pustiti strahu da se uplaši kuraži.
Priča Mirnine obitelji priča je ovih prostora; zatrovanih, ali tvrdoglavo postojanih obitelji sretno nesretnog zajedništva, sretnog za vanjski svijet i krajnje nesretnog za glavne aktere koji se u svom unutrašnjem svijetu godinama guše, a javno izlažu svoju sreću društvene prihvatljivosti radi. Mirnina majka u tom braku uporno živi pakao dugogodišnje šutnje i okreće glavu od tajni koje nastavljaju živjeti iako ih, dugovječnošću kornjače, prešućuje u sebi. Jednostavno, ona je i književni i životni lik lišen identiteta, slobodne volje i vlastitog djelovanja. Njeno jedino činjenje je – nečinjenje. I tim nečinjenjem stvara i gradi temelje za neizdrživ obiteljski život. I tako 365 puta umnoženo za X godina. Ako je nekada i bila, onako daleko povijesno, ukras obitelji u muškom svijetu… sada ni to sigurno više nije. Poružnjela je ne od godina, ne od bora, nego od grča neprihvaćanja i neoprosta koji je prihvatila i oprostila. Postala je žena jalovog života u sramotnom braku, a ostala je u tom istom sramotnom braku zbog sramote od odustajanja; poput ptice bez neba čuva tu instituciju braka za koju se žena mora žrtvovati; čuva tvrđavu koju, iako je nevrijedna, vrijedi štititi; tvrdoglavo nosi teret života; ostaje u izlizanom toksičnom obrascu netrpeljivosti, vremenu histerije (a histerija je ionako majka svih izgubljenih bitaka), u samoći u dvoje, u nedogođenom trenutku u kojemu si dvoje kažu sve. Davno je ona nedostajanje pa i netrebanje ispisala iz svojih ženskih godina. Ženu u sebi zamijenila suprugom. Nevoljko ili ne, nebitno. Pogrešno ili ne, nebitno. Odtrajala je brak.
Mirnin otac i suprug ove tužne žene žrtvovane duše, izvanbračni je izletnik. Njegov um određen je spolom. On može izabrati drugu, a može izabrati i vratiti se zakonitoj prvoj; može izabrati ostati u braku u kojemu je gužva; može godine prisilnog suživota učiniti matricom muškog pogleda i stereotipizacije gotovo bolesno prihvatljive za vrijeme u kojemu živimo, i u kome se odgojem i svoje kćeri uči da njeguju strpljenje.
U takvoj neobitelji odrasta Mirna.
Tema razdražuje! Nemojmo više o tome, rekla bi Simone de Beaovier, a sve one Mirne koje ne žele životariti prema diktatu uvriježenih tradicija rekle bi: Go Ivana, go!
Ivanina Mirna je ona koja treba hrvatskoj književnosti. Ona je junakinja s greškom. Obilježena obiteljskim trulim nasljeđem, nastavlja nezaobilazan niz… udaje se… pomalo nespretno… pliva u tom braku pomalo spretno… sve dok si ne prizna da nije našla nekoga s kim bi bila manje sama… dok ne shvati da ne želi biti majka pa istog trena uzbuni moralne redare, jer: žena bez djece je neostvarena žena… i dok se povijest ne ponovi… i ona postane prevarena žena.
I ona postane rastavljena žena. Zbog prevare, zbog ulaznih i izlaznih rana razderanih izgovorenim i neizgovorenim riječima, zbog zagrljaja koji nije bio njen broj, zbog godina u koje uđeš, a nije ti se u njih ulazilo, zbog samoće u dvoje, Mirna istupa iz onog Medejinog zbora žena i ostaje na obiteljskoj i društvenoj vjetrometini. Rastavljena žena - ona koje se udane žene boje kao grabljivice; rastavljena žena – flertuša; rastavljena žena - rabljena roba; rastavljena žena - ona koja je nešto gadno (da ne kažem grublju riječ, koju se autorica ne libi izreći) pogriješila; rastavljena žena - u glibu između onoga tko ona jest i onoga kako ju ispisuje društvo, a onda obitelj koja samo napravi copy-paste tog istog društvenog ispisa.
Mirna nije više supruga, nije majka… je raspuštenica, je polovnjača, je krnja. Je lik koji boli. Junakinja s falingom u borbi protiv stavova uglavnom izraslih iz odgoja koja odbacuje ukrase zajedničkih slika preobličenih u intimne sramote i odlučuje da ne mora biti jaka – ako jaka znači izdržati ostati. Bira biti jaka – izdržati otići. Bira ne biti sidro koje se pretvara da rijekom plovi. U srazu tradicionalno mizoginog i pravičnog, dokida si mjesto koje joj je namijenjeno. U bitci za brak ona maše bijelom zastavom. Odustaje od borbe do posljednjeg daha; od sigurne zone u kojoj, na žalost, ništa više osim netrpeljivosti ne raste; od tradicionalnog scenarija koji već predugo kroji ljudske sudbine; od formaliziranog zajedništva u kojemu on nije sposoban pružiti onoliko koliko ona može dati; odustaje od: biti poštena žena (čitaj: biti udana žena).
Ne pristaje na prihvaćanje prevare; na onu majčinu mantranu maksimu: Nema žene koju muž nije barem jednom prevario.
Zbog te rečenice, a onda njenih dugogodišnjih posljedica, Mirna odbija biti svrstana u jednu od ladica prokušanih obrazaca; izlazi iz nevaljalog braka; povlači se pred uvriježenom pričom o ovjerenosti života djecom; odbija titulu slabijeg spola i bez obzira što nas povijest uči drugačije, pokazuje kako žena može biti ratobornija od muškarca, kako su ženska prijateljstva neprocjenjiva, burnija i trajnija od muških, i kako nema potrebu imati vlast nad muškarcem, nego nad sobom. I nije ona neka borkinja za ženska prava, nego samo žena koja pokušava preživjeti u tom svijetu koji zazire od ženskog intelekta, samostojeće ženske odluke i posljedica te odluke; ona bira: ne živjeti u braku, onako krležijanski rečeno, u kojemu našutjesmo se do grla. Odustaje od potrebe za pripadanjem, one iste potrebe koja je njenu majku natjerala da ostane u nakaznom braku, u suživotu s najljućim neprijateljem, kako ne bi ostala sama.
Mirna na samoću nespremna, prigrlila je tu samoću kao nužnost. U srednjim godinama, prema zabetoniranom mišljenju njene majke prestarim za nove početke i preranim za starost, ona osvaja prostor slobode, demistificira strah od samoće, i u tekstu koji pritišće bolne točke društva, bori se i u literarnom predlošku protiv patrijarhata. Istupa iz moralnih kodifikacija kojima je još nekada davno zlurada voćarica Eva zapečatila sudbinu, a onda niz nastavila njena majka i majke svih drugih majki. Snaži se, otkriva i razotkriva u prijateljevanju s Jasnom. Prijateljevanju u djetinjstvu započetom, u mladosti nepokidanom (odlascima i drugim gradovima), u zrelosti vjernošću i punoljetnošću potvrđenom. Sretna konstanta - ženska prijateljstva nisu precijenjena. Opstaju i u nelakim danima… i ne prave s istinom kompromise…
Isto onako kako ih ne pravi ni Ivana. Ivana je pustila svoje rečenice u bijeli svijet. Sama. Zaobišla čopor intelektualno prosječnih, potkapacitiranih, onih koji slažu ljude prema sebi mentalno izoštrenim kategorijama unutar kojih lakše manipuliraju i stvarnošću i drugima, i Progovorila. Sama. Slobodno, spontano, otvoreno, onako džezerski, ne povijajući se i ne uklapajući se… otresla prašinu pravovjerja i dvojnih tumačenja u ovim rastrganim godinama, i postala (ne s nakanom nego iz duše) govoruša iz ovih slavonskih prostora. Zbog svih onih rođenih i još nerođenih kćeri koje moraju znati kako nije normalno trpjeti se i podnositi u braku kao naviku; zbog svih onih Ničijih sinova koji moraju naučiti slušati nečije kćeri ako žele trajati u dvoje; zbog svih onih čija vrijednost ne ovisi o tome imaju li ili nemaju muža (o čemu su ih tvrdoglavo učili); zbog svih mama koja su u svom odustajanju od sebe i muci zajedništva postale nesvjesno gotovo nemajke; zbog svih njihovih kćeri koje nisu spustile glavu i pustile rogovima da im izrastu; zbog svakog majčinstva u samohranoj formi i njenog feminizma u svakodnevnoj praksi; zbog svih žena koje su umjele ukrotiti svoje strahove i svih onih koje to nisu uspjele, onih koje su ogledala u sebi pretvorile u prozore, i onih koje to nisu uspjele; zbog svih junakinja našeg doba, lijepih i nježnih ali i snažnih, koje poput mimoza, procvjetaju u najtežim uvjetima.
Ivana - ne samo s pravopisno velikim I nego ljudski velikim I u imenu. Sama… mimozasta… govoruša… za sve one koji se riječju bave, i riječ razumiju…
I puno prizemnije, a u maniri ovih naših, uvijek nekih izbornih vremena: Ivanu za prijateljicu!
