Darija Mataić Agičić: Mara Švel Gamiršek: Ovim šorom, Jagodo

Između dva svjetska rata Mara Švel Gamiršek upisuje se u hrvatski književni prostor. Marom slavonske kroničarke ispisuje kulturni zemljopis, naseljava riječi u cvelferijska književna polja i tka slavonsku sagu života, vremena, ljudi i prostora Šokadije.

U razumski poredak univerzuma, u kojemu su prepoznajnice života Čovjek, Priroda i Bog, Švel Gamiršekova kao misliteljica Šokaštva unosi, u matoševski rečeno tragičnu poeziju ravnice na kojoj se sijeku hrastovi, ali i duše, orise domaćeg neba i daje selo koje i iza zatvorenih prozora dobro vidi ulicu[1]. Suvereno upisuje u svoje  djelo sudbinu Šokaca, lokalizira pripovjedni prostor na slavonski dio oko Županje, na Cvelferiju, na selo Vrbanju i priča o običnim i nepoznatim ljudima, vrijednim kazivačkog truda. Priču uvijek treba zaslužiti - pa ako na događaje gledamo kao na djelove priče, onda se otvara pitanje: je li pisanje odabralo autoricu ili je autorica odabrala pisanje?

Ona piše za Slavonce, a Slavonija ispisuje njezin život; na mjestu na kojem se  riječ čuva kao dragocjena gruda zemlje[2], u zavičaju kao prostoru egzistencije. Taj prostor iz kojeg ona književno misli ima svoja vlastita pravila kulturnog i književnog razvoja i književnost se ondje budi kasnije nego u ostatku Hrvatske. Njeno polazište  je u Vrbanji, ali kako ju život u Vrbanji ostavlja u sokaku književnih zbivanja, stvara djelo izvan vremenskog konteksta tadašnje hrvatske književnosti. Na formalnom planu, njeno realističko pripovijedanje, obogaćeno lirskim impresijama, nije se uklopilo u dominantnu stilističku potku vremena u kojemu je nastajalo, jer je ono priča o vremenu u kojemu se ono mjerilo radom na zemlji. To je pričanje iz vlastitog života koje poprima funkciju dokumenta koji opet bilježi ono što se događalo u tom vremenu, o kojem se kazuje. Poput jeke hrvatskih realista sa slavonskih polja autorica uranja u ravničarske teme, i ona nije, kako će se možda učiniti ruralni pisac, nego samo netko tko se najbolje našao, i snašao, u šokačkoj problematici.

Ulazi u književnost poezijom[3] već 1935. te prozom Šuma i Šokci[4], 1940., ali sve do Povijesti hrvatske književnosti[5] Dubravka Jelčića biva nedirnuta u povijestima nacionalne književnosti. Zanimanje za njeno stvaralaštvo nije ni veliko ni kontinuirano i pomalo je začudno što i književna povijest i književna kritika istovremeno bilježe njenu pojavnost. Nakon dugog razdoblja šutnje (do 1967.) određuje ju se kao šokačku pripovjedačicu koja se nastavlja na tematiku krvi i nagona Josipa i Ivana Kozarca[6] i duhovno ju obogaćuje te na šoru slavonske književnosti ostavlja svoj trag uz Jozu Ivakića, Josipa Kosora, Isu Velikanovića,...

Ona  zna kako se u ravnici može vidjeti samo onoliko  koliko se zavrijedi,  a zavrijediti se može jedino  ljubavlju. Iz ljubavi, sudbinu slavonskog čovjeka pretvara u tekst, svjesna kako ni oko ne može pokoriti tu zemlju žita i čovjeka u kojoj je  hrast i amblem panonskog prostora, i narodnosni simbol i Kozarčev hlad i alegorijski preslik slavonske stabilnosti, postojanosti i ustrajnosti. I on se, taj Slavonac, vlada i u najobičnijim prizorima, točno po zakonu onog svijeta kojemu pripada[7]. I traje  poput krajputaša na raskrižju hrvatske književnosti, posuđen iz  zbilje i ukorijenjen u ledinu slavonske riječi.

Ta slavonska riječ, vuče se, poput savske magle, šokačkim ciklusom (Šuma i Šokci, 1940.; Hrast, 1942.; Portreti nepoznatih žena, 1942.; Ovim šorom, Jagodo, 1975.) i svjedoči kako bez zemlje nema ni Šokaštva. U ovom lokalnom  kronotopu omeđenom Šokadijom i vremenom od 1870. do početka Drugog svjetskog rata ona raspliće širok šokački razgovor pa u maniri prenositeljice iskonske čovjekove biti  prema kojoj: sve stane u srce i srce stane u sve, bilježi slavonski mikrokozmos, a istine o ravničarskom čovjeku izvlači iz samog hoda povijesti[8].

Posljednji, nakon duge poslijeratne stanke, nastaje roman Mare Švel Gamiršek Ovim šorom, Jagodo[9]. Sam naslov, ishodao iz stiha narodne pjesme upućuje na njenu bliskost građi, ali i istinu kako prošlost ovdje kao zasebna kategorija ne postoji.  Kompozicijski, triptih Ovim šorom, Jagodo uz uvodnik Moje djelo i ja, čini i opsežna proza te šest nanizanih tekstova memoarsko-autobiografskog karaktera Trenutni snimci posvećenih Šveličinim suvremenicima, našim kulturnim i književnim likovima stvarnosnoga života.

U autobiografskoj bilješci Moje djelo i ja  autorica daje odgovor  budućem čitatelju o mjestu Slavonije u njezinu životu i pisanju kao izboru. Centar svih svjetova je Slavonija.

Srebrna ljetna noć. Zamišljen mjesec nad uspavanom krajinom. Vraćaš se s njiva prašnim, utrtim putem... Ili – zimi: Snijeg prekrije krajinu. Studen, sunčan dan, a skoro nepregledan netaknut snijeg na ravnici... (2015: 209)[10].

Ona upisuje lirsko impresionističke slike pejzaža u dušu i iz duše, raste iz prirode i daje tu fascinantnu simbiozu čovjeka i krajolika. U ljubavi nemjerljivoj s ijednom drugom ljubavlju, zaorana je glavna brazda njena pripadanja.

Slavonija, mladost, radost, tuga i sjećanje. Povezana osjećajem i poslom s njivama i poljima, povezala sam se i s ljudima u selu (2015: 211).

U rečenice, poput dukata u škrinjici, zaključane su riječi njenog književnog i životnog djelovanja i ujedno, gotovo nesvjesno, objašnjena njena poetika. Život stvara ono što ona piše...

Ova trodjelna sprega teksta i zajedničke niti ulovljene u temu slavoničnosti, prostor  je i fikcije i fakcije  u kojemu autorica  i prebiva i o kojemu piše.

Pripovijedanje u romanu Ovim šorom, Jagodo organizirano je po zakonima svakodnevne priče. Odlikuje ga realistički stil kazivanja, dokumentaristički način služenja građom i lirska intimna prepletenost pejzažom. Omeđenje uzoranog pripovjednog polja prozi daje lokalni kolorit pa regionalno osvješćivanje, kao obilježje hrvatskog književnog identiteta jednog vremena, upisuje u roman specifičnosti i najtananije nijanse mentaliteta kraja, socijalne i sociokulturne problematike.  Poznavanje materijalnog svijeta Šokaca naraciji nameće istinitost i autentičnost. Izvorno iskustvo kazivačice vezalo ju je uz teme iz života hrvatskog Posavlja u istočnoj Slavoniji i ona kao da nije željela povući čvrstu crtu između privatnog i javnog, jer... priča o Slavoniji, Šokcima i slavonskim običajima njena je i tematska jezgra  i čvrsta identitetska ovojnica. I priča, i iznošenje činjenica i događaja, obojeni su na trenutke lirskom spregom čovjeka i prirode, jer u prirodi volimo sebe i čovještvo svoje[11]. Marin Slavonac ima strahopoštovanje prema prirodi i u suodnosu stihijskih sila i ljudske naravi oblikuju se i preoblikuju i pojedinačne ljudske drame i ljudski usudi.

Ovu opsežnu prozu odlikuje epska otegnutost u prikazu kronologije života šokačke obitelji. Poput korijena onog hrasta, o kojemu najslavonskije što može kazuje, premrežile su se obitelji Jerkov, Nikoljačić, Bistrin, Marin,.. i u tom nadopričavanju o njima smjenjuju se djevojaštva, željene i neželjene svadbe, materinstva, grijesi, trpljenja, tuberkulozna umiranja, neželjena trajanja i tužne nesretne sudbine čija je patnja bezglasna.

Prešutne  nositeljice priče su žene[12].

I iako se, za ono vrijeme, još ne može govoriti o sustavnom i samosvjesnom ženskom pismu, Švel Gamiršekova se svojim stvaranjem uklapa u pomalo nesigurni niz žena u književnosti u Slavoniji (Ivana Brlić-Mažuranić, Jagoda Brlić, Marija Tucaković-Grgić, Zlata Kolarić-Kišur,...) koje svojim djelom i životom pokazuju svijest  o položaju  svog roda tadašnjem hrvatskom društvu pa možda i nenamjerno stvaraju svoje pismo razlike. Sve se one moraju nositi s izrazito zatvorenom sredinom u kojoj djeluju, nedostatkom književne tradicije i književnih prethodnica na čije bi se djelovanje mogle nasloniti i tradicionalnim patrijarhalnim ozračjem, posebno naglašenim.

Slijedom rečenog, ona se ipak ne može nazvati progresivnim borcem za emancipaciju žena, ali joj se ne može osporiti, kako, osim što je misliteljica šokaštva je i autorica  jake proze ženskog uvijek slabog pisma. Slaboga sviješću o nuždi duše, o srcu...[13]. Jer, njenoj Kaji iz romana

Kuda je u životu značio sve: sreću, san o životu i probuđenje života. I njemu je napokon uspjelo u njoj probuditi zov krvi, koja joj je oduzimala bistro rasuđivanje i dovela do posvemašnjeg popuštanja (2015: 215).

 I tu Švelica razotkriva tankoćudnu dušu svoje Slavonke, njenog ženstva, upisuje njenu intimu u priču koja se gomila, u tajnu o kojoj selo ne smije ništa znati. Kaja svojim moralnim posrtanjem naprasno remeti zadane konvencije življenja, etičke dimezije ruralne zajednice i kršćanske uzuse dugovjekog propovjedanja. Za čvrstu patrijarhalnu sredinu ona se moralno spotaknula, a za sebe - ona se samo ljubavi, kao najvrjednijem postulatu života, predala.

Jedna je žica na tamburici mladosti prepukla (2015: 219).

Kuda je otišao. U  rat. U jedan od onih ratova koji na ove prostore stižu sigurnije i točnije od  reda vožnje vlakova. I Kaja od tada živi, u gotovo ritualnom ritmu života. Živi čekanje. Ona ustaje i liježe da bi ponovno čekala, i kao da to nikada prestati neće (2015: 220)  ogrće se suzama, besanim noćima i strahovima rastanka, odlaska i nepovratka.

I prošla je jesen – došla zima... Granulo je proljeće. Jedne mlake noći rascvao se crni trn na međama.... zamirisao zrak peludom...(2015: 220).

A njena  patnja i dalje je bezglasna. O njoj šuti i selo, jer za nju i ne zna, a šuti i Kaja. I čeka Kudin povratak. A čeka i selo - Kajinu udaju. I Kaja se udaje - za Acu, koji iskreno voli nju, kao što ona iskreno voli drugog.

U isto vrijeme u poštanskim kolima, u pletenom zakošku drndavim drumom truskao se s kolodvora čovjek u pohabanom odijelu, neobrijan mnogo dana. Vojnik... Baš kao u lošem romanu (a život napokon i ne piše mnogo dobrih) – bio je Kuda Stankov (2015: 246).

I Kuda, lik kojeg život kao da ponavlja, umornim korakom gazi iz stihova neke druge pjesme, nekog drugog vremena

uvijek tako to krene/ pa stignem u svatove njene/ sve prave su ljubavi tužne,/ dunjo moja[14].

Od tada pa do kraja Kajina kratkog života, u braku živi njih troje. Ona, Aco i Kuda. Aco ponekad rastrese njene tmurne misli, njoj ponekad pobjegne tuga nedopričane ljubavi, a  oboje znaju što je u životu porušeno, ne da se ponovo sazidati (2015: 252). Zaludu se prave rame obiteljske sreće kad slike u rami nema. Kudo živi u međuprostoru njihova braka, isto onako kako će nakon Kajine smrti, Kaja živjeti u međuprostoru Acinog i Aninog braka. Paralelizmi se prelamaju u ovoj, gotovo prerazvedenoj fabuli, koja nastojeći obuhvatiti nekoliko generacija iznjedri onda tipizirane sudbine šokačkih ženskih života, kratkih mladosti i tegobnog i patničkog života prepunog gubitaka i odricanja.

Puno toga se odrekla i Gena, kći Acina i Anina. Puno toga je i dala. Dala je, prema kanonu ondašnjeg življenja, ono najvrjednije za djevojku, svoje djevičanstvo, onome koji nije odabrao nju za ženu. A Stanko,  koji ju je odabrao za ženu volio je, a dobar joj nije (2015: 279). I ona strpljivo, patnički, pokorno, s biljegom predbračnog grijeha, podnosi svoju sudbinu. Ona zna zašto su vrata njenoj bračnoj sreći zatvorena i zašto je kažnjena. A kazna je nemjerljiva s bilo kojom boli u životu majke. Stanko, u obezglavljenoj ljubavi i još obezglavljenijoj mržnji uzima joj sina. I ona čeka da život prođe, u tišini bez kraja, u tišini bez kraja[15]...

I tako žive žene Šveličina romana dok svojim životima i sudbinama zameću rubove slavonskog ženskog pisma. Njihov položaj određen podređenošću u strogo zadanom hijerarhijskom odnosu s pojedinačnog prelazi na općeženski položaj, a istovremeno, o toj kolektivnoj sudbini slavonska ravnica, kao sila pokretnica svega što rađa se, raste i nestaje, svjedoči i vrijeme i izvorište. Počesto sentimentalno, nostalgično, subjektivno i suosjećajno, a uvijek znalački Švelica kao da ne želi povući među između ja i oni. U literarni portret slavonskog sela usađuje autohtoni šokački govor i koristi leksičko bogatstvo kraja u koji strane riječi donose osvajači i doseljenici. Fraze izvučene iz svakodnevnice oživljuju ovaj tekst, a slavoničnost izražavanja tekstu daje lokalnu obojenost i životnu uvjerljivost. Ona upisuje u tekst etnografske i etnološke smjerokaze i marom dobrog domaćina ovih prostora bilježi:

običaje

Približio se naime crkveni god. Iz davnine se sačuvao običaj da u te dane posjećuju rođaci rođake, prijatelji prijatelje, a kumovi kumove. Skoro je svaka kuća očekivala goste iz susjednih sela. Ti su u taj dan vidjeli sve što je u kući najljepše, i okusili od svega što je bilo najbolje (2015: 299),

 vjerovanja

Kaja je znala da usred  stare hrastove šume postoji česma, uz česmu kapelica, a od davnine se vjerovalo da će ozdraviti onaj koji hodočasti Mariji Šumanovačkoj, moli pred njenom pocrnjelom slikom, dariva je i napije se vode s te česme (2015: 250),

seoski mentalitet

Sramota je, kaže, što će selo kazat. A ja njoj: Zna svo selo što on s tobom radi. Pripovidat će se dan-dva, pa će i pristat (2015: 288) ...Selo je, to se razumije, opet imalo o čemu pričati, no kada se saznao posljedak, žene su ostale zapanjenje, s razjapljenim ustima (2015: 291),

moralne i vjerske vrednote

Mila Nena je pričvrstila na djevojčinu glavu vjenčić od bijelih ruža pred svim svatovima: po starom običaju znak djevičanstva (2015: 315),

bit ženskog života

...polagano razvijanje ženstva iz čistog djevojaštva koje će potpunu pobjedu slaviti u materistvu (2015: 317),

kršćanski svjetonazor

...a sad ne znam što bih i kako bih radila, kao kršćanka i kao mati. Učili su me dok sam bila dite: svatko mora svoj križ nosit. I Spasitelj je nosio svoj... al ovaj je križ preteški (2015: 286),

pravila i kritiku odgoja

Nisi, Ano, dosta pazila na dijete. Upozoravam da će roditelji odgovarati za svoju djecu pred Bogom. No vama je važnije da vam se kćer novi, da dukate nosi, kao da je to najvažnije u životu... i moli se Bogu. Mnogo moli, da ti Bog da milost zdravog rasuđivanja i da ti pomogne. Moli za oproštenje, jer se nisi dovoljno brinula za svoje dijete (2015: 286),

zadružnu organizaciju života

Blaževa zadruga je nosila kućni broj 14, bila je davno osnovana, a jedna od rijetkih – na čudo svega sela – nikada dijeljena. Jesu li Blaževi uvijek birali najodlučnije muževe za glavare svoje zadruge, ili su bili od pamtivjeka svi odlučni, ne pamti se, ali kada se primjerno htjelo naglasiti discipliniranost ili slogu koje obitelji, reklo se u selu „kao kod Blaževih“ (2015: 303),

zadružna počela članova

Blaževi muževi nose nasljeđe poslušnosti, poštivanja starijega i ljubav za  svoju zajednicu (2015: 306) ...Ne počitujem zakon koji ruši zadruge (2015: 306),

vrijednost zadruge izraženu u dobrima

Ponosili su se svojom davno zidanom kućom... s prostranom avlijom i štalama, hrastovim hambarima. Podrum pun buradi s rakijom, u dimnjaku čitave pole slanije, suhog mesa... hambari puni... smočnice krcate (2015: 304),

dolazak prvih naraštaja Šokaca

...draga šuma, koja sudbinu Šokca prati korak uz korak. Šuma koja je pod svoje okrilje primila nekad davno bjegunce iz Bosne, prvi naraštaj ravničarskih Šokaca (2015: 332),

 vjekovnu sudbinu Slavonaca

Valjda je takva naša sudbina. Davni su didaci čuvali granicu, oci lutali po frontovima. Gdje li sve nisu posijane kosti naših predaka (2015: 338),

Trajnu, vječnu i neuništivu ljubav prema slavonskoj zemlji kao ishodištu

...naš sin. I on će radit na njivama. Učit ćeš ga da voli zemlju i čuva temelj (2015: 338).

Sve to, i puno više, prostrlo se  širokim šorom ovog romana... u dvojednom čovjeka i zemlje...  u Slavoniji... u nedovršenoj priči i  nedopričanoj ljubavi... 

Trenutni snimci su knjizi priložene autoričine refleksije o uglednicima, o dragim ljudima, a opet one su i nastavak Marina pisanja o sebi. Ona bilježi sjećanja na vlastito djetinjstvo, na priče o slavonskim književnicima i svoje odnošenje prema  njihovu književnom djelu. Ponekad je teško razdvojiti fikciju od fakcije pa zato sve  ono što je uobličeno u književnost ovdje kao da je nadraslo zbilju.

Crtice Susreti s Isom Velikanovićem i Tragom Josipa Kozarca temelje se na životopisima ovih hrvatskih pisaca. U oba teksta koristi se pripovjedna tehnika sjećanja i u oba su prisutni dokumentaristički elementi. U tekstu o Velikanoviću pripovjedač je sama autorica koja je ujedno i lik, dok je u drugom tekstu autorica i posrednik i jedan od likova. Tajanstveni i bolećivi šumar pričajući o svojim noćnim šetnjama šumom priča i o čovjekovoj vječnoj i neodoljivoj težnji za neomeđenim. U dnu čovjekove duše drhće uvijek traženje za beskrajnim, svemirskim (2015: 343). Tekst je motiviran fikcijom jer proizlazi iz bakina kazivanja  i autoričine interpretacije priče. Kozarčevi  likovi, misli i djela koriste se na parafrastičkoj razini i još snažnije određuju ovog pjesnika koji pogledom jednostavno može obuhvatiti dušu.

U tekstu o Susretima s Isom Velikanovićem, po načelu asocijativnog pripovijedanja, nižu se slike  Šveličina djetinjstva, a potom se ona vraća  uspomenama druženja sa čika Isom. U svojoj naraciji  pamti ga i kroz mitrovičku kuću, i vrt koji  po ljubicama miriše, i sobu koju ispunjavaju knjige, i razgovore i odgovore na prve dječje strahove.  Poslije u životu, pamti ga kroz tekstove po časopisima i almanasima posijane, prevedene knjige i rijetke susrete u kojima je puno pitanja postavljeno, a  puno manje odgovora dobiveno.

Tužne sudbine nesretnih ljudi prekrcavaju ove tekstove. Umrla je samo jedna stara žena priča je majke Frana Supila, one koja  čeka. Riječ. Pismo. Sina... kraj života. I kao da ništa od toga ne može dočekati.  Laž iz milosrđa ima svoje opravdanje u olakšanju posljednjih dana... I dopisnica stiže... prva, a potom i sljedeće... i kraj se bliži, ali kao da ga je sada lakše čekati. Dvije djevojke naslutivši tugu starosti, ispisale su  riječi na dopisnice (te potvrde života u danima rata) i pustile  staricu da se smiri, a potom uz fijuk lokomotive, u miru ode.

U stručak je, i ne onih čika Isinih ljubica, povezala Švel Gamiršekova i posljednje dane Vladimira Kovačića (Sada sahranjuju Vladu), a on se opet samo pridružio povorci jablanova uz nebeske ceste... otišao je prerano kao i Kovačić, i Matoš, i Polić-Kamov, i Harambašić, i Vidrić, i Kozarac, i... svi su se, poput makova u žitnim poljima, drhtavo  slomili pod kosom života.

I niz, gotovo ukletih sudbina, razrovanih života, tu ne završava...

... I patnja je vječna. I ona se vraća. Patnja je prednost, kao i sreća (2015: 381).

Znaju to i Slava Raškaj i Marija Novaković u priči Učinilo mi se, jer... i tužni život slikarice, one čije je slikarstvo bilo lirska pjesma, bezglasno se zapetljao u taj niz, i do njega, u lječilištu bolesnih duša život Marije Novaković, one kojoj je glas, da nije bilo treme, trebao biti bogatstvo... i nizu kao da ni tu nema kraja...

Mnogi prije reda idu. Čemu nabrajati tu povorku blijedih sjena. Ne pitam ni zašto jer ne znam odgovoriti. Stoga ostavljam pitanje otvoreno (2015: 379).