U filigranski točno detektiranoj praznini koja se otvara među nekadašnjim najboljim prijateljicama potopio se čitav jedan život.

Ova priča o jednoj mladosti u kojoj se nije znalo što će biti sutra, u kojoj se zaboravilo radovati, mladosti iz koje je panično pobjegao smijeh, završila se, kako se vjerojatno takve priče i trebaju završiti. Možda…

Nerma i roditelji liječnici iz Sarajeva, iz balkanskog prokletstva pobjegli su u Freiburg.

Sabina i roditelji liječnici, iz balkanskog prokletstva nisu bježali, ostali su u Sarajevu.

U ono vrijeme rata.

Nerma i Sabina bile su dio raje, najbolje prijateljice, i čitavu priču, pišući si pisma, pokušavaju očuvati nešto vrijedno, spojiti nespojivo, pokušavaju to svoje prijateljstvo nadrediti ratu, zlu, odvojenosti.

Ali, ne ide.

Postaju dva nepremostiva svijeta.

Preko noći, Sabina je postala zrelija za čitav jedan život.

I Nerma postaje njena ratna utjeha.

I neovisno o ratovima koji divljaju vani, oni stvarni ratovi, počinju i ratovi u njima.

Sabina postaje neka prešutna moralna vertikala jedne sarajevske mladosti, i ne žali za izlascima, noćima provoda i bespotrebnih događanja.

U njenoj mladosti nije se imalo vremena smijati. I kad su im isključili struju, nisu im isključili struju nego sunce. I kad su ljudi počeli odlaziti, nisu ni znali kako će biti, ali su znali da se boje ostati.

I to je ljudski. Negdje su neki svjetovi ljepši. I mnogi su od sarajevskih ljepši.

U vremenima kada je nenormalno biti normala.

I tko uopće može išta znati u takvim vremenima?

Veličina je ponekad pokazati slabost.

Ali Nerma, što zbog srama, što zbog nevjerovanja, što zbog mišljenja koje se može stvarati samo izvan sarajlijskog „bubanja“ ili padanja granata gubi nit prijateljstva, gubi nit empatije, i napada vjerojatno da ne bi bila napadnuta.

Sabinin otac spašava u bolnici ono što ostane od ljudi.

I ne zna kako spasiti one što ostaju bez sinova, očeva…

A Nermin otac… ugledni, vrhunski kirurg kako kaže Nerma, u jednoj bolnici u Freiburgu namješta krevete…

A ona piše, Sabini, kako i u Freiburgu operira po cijele dane.

I Sabina zna da joj Nerma laže. I ne vidi potrebu  laži… niti priče o tome koliko je kome teško, i kome je teže. I njeno nevjerovanje, Nermino, da netko nema kruha, a nije otišla u prošlom stoljeću, otišla je samo prije mjesec dva, isplivava kao krajnje bešćutno. I sklona je vjerovati kako je riječ o pretjerivanju, ali se i osjeća loše. Toliko loše da zna kako je u zvjerinjaku rata i njena prijateljica, i prijateljice prijateljica, i čitava njihova raja, i…

I… život ne stoji. I ma koliko one koji su otišli zanima što se tamo događa, isto tako žele i pobjeći od vijesti. One ih uznemiruju, stvaraju im osjećaj nelagode, ili stida, ili…

Nerma se boji za kristale čaše iz njihova srajevskog stana, je li ih tetka, koja je sada tamo, prodala. I zna li, ako ih je već prodala, koliko vrijede.

A što u ratu uopće vrijedi?

I kome trebaju u ratu kristalne čaše?

I tko bi ih kupio?

Nermi je amputirana duša. Izgubila je ono zbog čega se čovjeka voli.

Bogatstva mogu biti samo u nama. Ili možemo biti pustare. I onda ništa tako ne boli kao kad u srcu sahranjujemo bivše prijatelje.

Jedni neopterećeni ratom „pucaju u visine“ jer im može biti, a drugi, u visinama još čuvaju samo svoje snove.

Bile su prijeratne prijateljice, međutim, njihovo međutim je rat…

Iz svega, i iza svega, ostalo je samo: bile su…

Ostala Selma sa željom da se sjeća prijateljstva.

I ostala Nerma, bez želje da se sjeća prijateljstva.

Svaka od njih ima svoje razloge. U sklupčanosti svega i svačega, u zraku neka nejasna započeta riječ koju se ne može više prisiliti da bude priča.

U zemlji koja postane cijela jedno veliko gorilište, u kojoj mrak iz zemlje izbija a ne silazi s neba, u kojoj se s tugama ne može razgovarati, sudbine poput razularenih i izbezumljenih  ptica, znajući da su izgubile nebo, jednostavno, jednostavno zaboravljaju mahati….rat i vjetar nose ih, a kamo…

A tako je širok  i sunčan svijet za sve one koji nisu u kutije ratova bili zatvoreni…