Dodirnuti pogledom Unije u kratkom trenutku čuda značilo bi isto što i dodirnuti Svijet u malom. Svijet koji postoji izvan i unutar svega, nedodirljiv u nečijoj tuđoj odredivosti, do krajnjih granica otočan u svojoj otočnosti.
Otok ima jedno mjesto.
Jedno mjesto ima kuće, širokih zabatnih pročelja i one svako jutro bude Narcisa u sebi.
Te kuće svako se jutro utapaju u moru.
Naslanjaju se na umiveno nebo koje se pretoči u vodu i oblutci kamenčića postaju dnevne zvijezde. Pukotine na zidovima prosipaju Stanovnike. A oni, imaju svoje maslinike, svoje sate koji u istosti drugačije ipak teku nego naši, svoje tišine i usidreni su u mirnoće. U našim Šutnjama oni ne prepoznaju svoje praznine.
Njihovi životi su...
Životi koji tvore otok s pospanom dušom. Gledajuće sve to sa strane, kao netko kome je u jednom trenutku i ushićenje postalo tijesno, cijeli otok mi se učinio kao bezbroj kapi slučajnosti. Ti pjenasti obrubi prostranstva koje se utapa u mirnoći, nalik su na uosobljene svemire u kojima pobratimstvo nije nužno.
Po otoku hodaju otoci. Svaki ribar nosi svoje zrnje oronulih uspomena, nadograđuje mrežaste dane sjećanjima kao preslicima nekih, nekada, nečijih snova.
Jedan u razgovoru pomenu kako je način pamćenja zaborav. A on ima osamdeset i nešto godina, i onda ima puno zaborava. A živio je samo na Unijama.
I kad se umori od ljudi on isplovi. U svom pokretnom otoku, koji nosi njegova pamćenja pobjegne u plavu boju. I barka polomi redosljed valova. Naruši se ravnoteža oticanja. Promijeni se smjer doticanja.
Samo trenutak.
I onda, sve isto počinje opet ispočetka.
Svjetlost zarobljena po pročeljima kuća... tišina... otok živi... dani se mrve...starac popravlja možda posljednje niti svoje mreže, netko je tu bio i otišao, mjesto suživota nesuprotstavljenjih sila trajnosti vode i netrajnosti ribarskih mreža je ostalo.
I ništa se nije promijenilo. 17 metara kvadratnih trbuha iz mora ostaje ponovno mjesto ljubavničkih susreta istog mora i tog istog neba, a otoci Unija zakriljuju se svojim žaluzinama , a već sutra možda će jedne ostati neotvorene.
Otok ima jedno mjesto.
Jedno mjesto ima kuće, širokih zabatnih pročelja i one svako jutro bude Narcisa u sebi.
Te kuće svako se jutro utapaju u moru.
Naslanjaju se na umiveno nebo koje se pretoči u vodu i oblutci kamenčića postaju dnevne zvijezde. Pukotine na zidovima prosipaju Stanovnike. A oni, imaju svoje maslinike, svoje sate koji u istosti drugačije ipak teku nego naši, svoje tišine i usidreni su u mirnoće. U našim Šutnjama oni ne prepoznaju svoje praznine.
Njihovi životi su...
Životi koji tvore otok s pospanom dušom. Gledajuće sve to sa strane, kao netko kome je u jednom trenutku i ushićenje postalo tijesno, cijeli otok mi se učinio kao bezbroj kapi slučajnosti. Ti pjenasti obrubi prostranstva koje se utapa u mirnoći, nalik su na uosobljene svemire u kojima pobratimstvo nije nužno.
Po otoku hodaju otoci. Svaki ribar nosi svoje zrnje oronulih uspomena, nadograđuje mrežaste dane sjećanjima kao preslicima nekih, nekada, nečijih snova.
Jedan u razgovoru pomenu kako je način pamćenja zaborav. A on ima osamdeset i nešto godina, i onda ima puno zaborava. A živio je samo na Unijama.
I kad se umori od ljudi on isplovi. U svom pokretnom otoku, koji nosi njegova pamćenja pobjegne u plavu boju. I barka polomi redosljed valova. Naruši se ravnoteža oticanja. Promijeni se smjer doticanja.
Samo trenutak.
I onda, sve isto počinje opet ispočetka.
Svjetlost zarobljena po pročeljima kuća... tišina... otok živi... dani se mrve...starac popravlja možda posljednje niti svoje mreže, netko je tu bio i otišao, mjesto suživota nesuprotstavljenjih sila trajnosti vode i netrajnosti ribarskih mreža je ostalo.
I ništa se nije promijenilo. 17 metara kvadratnih trbuha iz mora ostaje ponovno mjesto ljubavničkih susreta istog mora i tog istog neba, a otoci Unija zakriljuju se svojim žaluzinama , a već sutra možda će jedne ostati neotvorene.
