Priča je ovo o priči...

O dalekim mjestima... A daleka mjesta su uvijek ravno... Sve  do kraja svijeta.

Priča je ovo o gradovima... A gradovi su toliko daleko da svojom postojanošću u trenu samo skliznu i iščahure čahuru nepovratne nepomičnosti.

Priča je ovo o vremenu....

O stvarnom vremenu jednog Flauberta i završnih rečenica njegove Salammbe...

O stvarnom vremenu Lincolna i bitke kojoj nikada nije vidio kraj...

Priča je ovo o čovjeku koji je prisustvovao vlastitom životu.

I priča je to o njemu koji je upijao svoju sudbinu samo kao običan kišni dan.

I odlazio i vraćao se na mjesto iz kojeg nije bježao ali koje: je li uopće i bilo njegovo?

Priča je ovo o Harveu Joncouru i pticama, i dudovim svilcima, i putovanjima, i životu neuhvatljivom poput dodira svile.

Priča je i o ljubavi.

Otkanoj, doživljenoj, neuhvatljivoj.

Svilasto skliskoj, neosjetno dodirnutoj, nepovratno zagubljenoj u svijetu ljudskih plagijata.

Rečenice su ovo bijele glazbe. Glazbe koja se svira polako, a u plesnom koraku ravnomjernih iskoraka zvuka tišina jedan čovjek pokušava uhvatiti ritam neizrečenih riječi, netaknutih prostranstava, nerazjašnjenih životnih spoznaja.

Na sredini početka Harve Joncour obilazi svijet. I ne toliko zbog novca, i ne toliko zbog dudova svilca  koliko zbog potrebe novog. I svijet izvan svijeta običnog života je svijet udaljen stoljećima. I putuje se 1600 milja morem i osamsto kilometara kopnom, i more tada, oko Japana postaje pliće. Toliko pliće da se može prići. Toliko pliće da se koracima sudara s onim izgubljenim stoljećima od kojih su nastale divljine.

A divljine se pretvorile u daljine.

I odande on nosi kući...

Ne više sebe, jer sebe je negdje zagubio kad nije mogao ostati...

Imao se kome vraćati.

Život je živio sebe i negdje drugdje.

I uvijek baš tamo gdje on nije bio. A i da bira, kako uopće ne izabrati grešku. I jesu li greške pogreške ljudi, ili greška čovjeka?

I greške i ispravnosti su i odlasci i povratci. U povratcima se broje koraci, jer onada svaki ima ime, i to ime jednog od dana izbivanja.

Od nebivanja u povratcima ostaje samo list papira slova japanskog pisma poput otisaka malenih ptica.

I ima u svemu staništa tuga. Tuga u čahuri jednog čovjeka. I sjete jednog pogleda neistočnjačkog lica. I neriječi, jer one i nisu nužne.

Riječi su greške.

One razbijaju veličinu želje, nedostatne su i nepotpune.

One razbijaju i veličinu boli.

I opet su nedostatne, i opet su nepotpune.

I onda dođe kraj priče.

A priča nije završila...

Bijela glazba postaje nešto prokleto teško, ali i dalje se zvuk u nezvuku čuje.

Ostaje valijera u početku ispunjena pticama zbog ljepote, a onda kada se dogodi ljepota valijera se širom otvori i promatra se kako ptice odlijeću. I to je ljepota.

I ne može se zaustaviti.

Kao dodir svile. Kao život. Kao radost. Kao bol.

Nebo postaje izlizano od zaleta ptica.

Ona, s pogledom neistočnjačkih očiju postaje imaginacija poput drhtaja dodira svile.

Ona, Ona druga ili prva, pomirena sa čekanjima odlazi nepovratno, a čekanje još i nije završilo.

On, On postaje čovjek u kojeg se doživotno useljava tuga.

On postaje čovjek čiji se pogled kupa u jezeru nad kojim se bijela glazba iskri u zvuku nekih novih vjetrova i nekih drugih boja.

I isti vjetar otkovitlat će se u neki drugi Japan, u neki drugi Lavilledieuu, i tu će biti kraj.

A kraj, zaista kraj, bio je davno, davno prije.

U svojim željama, ili titravije, u svojim snovima, On je bio čovjek, samo čovjek koji ipak nije podcijenio svoju smrtnost.