Knjiga koja izmiče preciznom žanrovskom podnaslovlju je autobiografska, i knjiga o kazalištu kao sudbini, pa i o suvremenom hrvatskom kazalištu, i naravno o glumcu.
Divlja sloboda daje Anju Šovagović kao senzibilno i misaono biće koje progovara o pozadini jednog odrastanja uz veličinu i umjetničku i ljudsku, jednog oca, njenog oca Fabijana, daje sliku svijeta koji je zapravo sav jedna zamka, daje promišljanje o onome što je staromodno i pase u kazalištu, a što je moderno, daje borbu sebe sa sobom: zaigrati ili ne u avangardnoj predstavi u kojoj joj se jako ne sviđa kada je avangardnost nadređena umjetnosti.
Knjiga je ova i niz pitanja i prostora za promišljanja.
Jer, ponekad uloge koje joj daju ona neće, a ono što hoće oni ne razumiju.
Glumac ne postoji dok ne igra.
Ali... gdje je granica umjetnosti, gdje se larpurlartizam dodiruje sa stvarnom publikom, gdje je granica scene koja treba izazvati šok...
Gdje je granica dobrog ukusa...
I treba li preslik rubnih djelova života prebaciti na scenu...
I nije li ljudima toga dosta u životu...
I tko određuje kriterije umjesnog ili neumjesnog u umjetnosti...
Ona ne želi ići protiv sebe. Ne želi igrati pod svaku cijenu.
Želi glumiti ali da njena gluma bude umjetnost.
Želi tekst... u kome će moći pokazati vrijedi li ili ne kao glumica.
Fenomen predvidivosti i nepredvidivosti uspjeha predstave uvijek je upitan.
Ali ona kao glumica, ako da sve od sebe, sve drugo neuhvatljivo, nedefinirano, neopipljivo, nestalno iza pozornice i ispred publike ostaje na drugima.
A ona, i ako je uspjela i ako nije, kriva je: jer obožava tu pozornicu na kojoj je i ne može ne obožavati ju, i to je jače od nje, i ta ju ljubav ždere i ne da joj mira. Jer, kao i svugdje, osjeća se ponižena politikanskim spletkama i privatnim prćijama i netalentiranim kvazi glumicama koje tajanstvenim putevima dovode na čelna mjesta i ovnovske pozicije.
Osjeća se ponižena, jer nije ni druga, ni treća , ni krajnja rezerva , a prošla je audiciju, i nitko ju i nije obavijestio o ishodu, a netko drugi igra ulogu.
I onda iz sjećanja dopiru riječi oca i riječi glumca o tome kako je ženskih uloga malo a glumica puno, i sve misle kako su talentirane, i kako su lijepe.
I onda iz sjećanja dopiru niti spoznaje kako je zapravo proglumila iz neizrecive povrijeđenosti, i kako je možda i postala glumica da bi se nekako približila ocu, i kako sada, kada ga nema, ostavio joj je čudnovate uspomene.
Ona ga nije u mnogočemu razumjela, a pogotovo nije razumjela njihov odnos: otac - kći. I svi njeni inati, a valjda i kompleksi, proizlaze iz njihovog odnosa.
I ma koliko se divlje borila protiv života pod Šovinom slikom on je bio njen umjetnički smisao.
A htjela je biti slobodna, a htjela je i nekoga da joj razbije tvrdoglavost.
I glumila je njemu, i protiv njega i njemu usprkos. A on je zauzdavao sebe, pa zauzdavao druge i oni su živjeli onako kako bi on odredio, a mislili su da imaju neograničenu slobodu.
Ona danas više nije prepadnuta. Danas nekad poželi da se drugi boje nje. Danas ima svoju djecu koja su njeno životno djelo.
I danas zna, da joj je kazalište sudbina i da će biti uloga Čehovljeve Maše, sazdane od ljubavi koju ona želi glumiti, i da će i dalje, pod cijenu linča novina i kritike, odbiti uloge koje ne može razumijeti... i danas kad se utapa u širom otvorenim očima svoje Ane i svog Josipa zna kako ona svom Šovi ništa nije stigla reći, njemu kojega nikada nije pobijedila, i kojega nikada nije dokučila.
Svojoj djeci želi pobjedu.
Neka ju pobijede i neka im bude prvo i uvijek prvo mama.
A ratovi, buntovi, dileme i ogorčenosti unutar kazališta i izvan kazališta dio su jednog općeg kaosa države koju, uprkos svemu, ne može nevoljeti.
