Jedan od najstarijih romana u povijesti svjetske književnosti je Priča o Genjiju japanski dugački, iznimno dugački tekst. I najkraća poezija je japanska haiku poezija.

I onda prolaze vremena. A u vremenima se stvara.

I stvaralaštvo se susretne s lutajućim oblakom i prvim romanom moderne japanske književnosti.

I onda prolaze opet vremena.

I generacije stvaratelja svrstavaju se u prostore bez okvira i susreću se s romanima nalik na naslikana platna.

Kitchen… i slike se nižu, i radnja ponekad teče i ponekad odlazi, i likovi se bore s individualizmom i tradicionalnim vrijednostima i traže ljepotu u prirodi i duhovnosti i svjetlosti  koja rastače unutrašnje i vanjske tame. I roman izrasta iz ogromne tuge i osamljenosti njegovih stanara, i duh modernog Japana u lapidarnosti stila kiti senzibilitet japanskog novog pisma.

Svijet nije pravljen za nas. Mi smo u njega došli. U nešto postojano i prije nas, u nešto gdje ljudi ne slamaju vanjske sile. Oni se slamaju sami. Likovi progonjeni svakodnevnicom, nestalnošću obitelji pristaju na razbijanje obitelji klasičnog tipa, prihvaćaju redefinirane muške i ženske uloge, u današnjici, u obitelji, pristaju na snove. Na trak radosti. Na trak svjetlosti.

Jednom uvijek u životu, pa barem u tragovima rečenica Moonlight Shadowa  i drevnosti kineskog , a kasnije i japanskog običaja, dvije zvijezde susretnu se na nebu. U svom susretu, u svjetlosti praskozorja, u kupanju mjeseca i iskoraku vala ostavlja se vrijeme i traži se prostor za reći ono, čemu je samo tada mjesto i tren.

Likovi u svojim prebiranjima po životu daju i potku za jedno drugo promišljanje i jednu drugu priču u istom romanu.

Dodirnuti riječju Daleki istok i zemlju porculanskog neba isto je što i dotaknuti nešto nepoznata oblika i neuočene još boje.

Na jednom zemaljskom svijetu ne suprotstavljajući se bivstvuju dva nespojiva svijeta.

Svijet Dalekog istoka i svijet Zapada.

I ne dodiruju se, i ne približavaju se.

Čuvaju ih suprotnosti.

Daleki istok daje čovjeka postojanog u prirodi, pomirenog s vječnošću i beskrajnošću, i smrtnošću i konačnošću.

Njegov antipod nastoji promijeniti prirodu, pokoriti ju iz straha, pred strahom  i od straha od beskonačnosti i konačnosti.

A i jedno i drugo je nužnost. Nužnost koju ne diktira čovjek, koja ne traži njegovo prihvaćanje, nužnost izvan čovjeka.

Životni sustav Dalekog istoka u odrazima taoizma, budizma i zena  isprepletenošću filozofije u religiji i religije u filozofiji strpljivo prati vrijeme. I opet se ne suprotstavljaju.

Oni nose svoje jučer sa sobom. I ono davno, davno jučer. I dvadeset prvo stoljeće u začetku svoje obećavajuće blistavosti ili pogubne ništavnosti spotiče se o ikebanu, o japanske vrtove, o sumi-e slikarstvo, haiku poeziju, o pogled koji gleda ono što mi ne uočavamo.

Mi smo, ona druga strana, poput dvostrukog ogledala u kome se strane ne sastaju.

I slike jedino i samo mogu biti obrnute.

Ili, jedna od njih je obrnuta.

Nije nužno odrediti koja.

Svjetovi postoje i mimo toga.

I krajnosti traže svoja mjesta.