Da sam umrla od ljubavi, čekajući da te ponovno vidim umrla bih od ljubavne boli o kojoj ti ništa ne bi znao, reći će junakinja priče koja zapravo ne postoji, izmiče u mašti, u želji njega koji je otišao i vratio se sedam godina kasnije, a trebao je doći još te  jeseni.


On dolazi, kasno, i nada se.


Nada se zateći ju onakvom kakva je bila na njegovu odlasku. Mlada, puna ljubavi i očaja što se rastaju.


On je želio. Želio i mijenjati nešto što se oprire prirodi, opire se zakonima na koje čovjek ne utječe.


Nijedna želja nije nedužna.


Utvare i smrti zauzele su mjesto koje su napali  neprijatelji.


Ona je bila jedina žena koja nije otišla iz mjesta. Obećala je čekati. Onu dogovorenu jesen.


I onda se,  od očaja, i užasa nemoći, stopila s utvarama.


I pretvorila u književnost. U rečenicu. U priču.


Nema riječi koje ne potječu od drugih riječi.


I priče su zapravo napisali akteri. A slavu priče kupi pisac.


Fuentes je očekivao susret s djevojkom u Parizu, u gradu kojeg ,mnogobrojna zrcala čine dvostrukim gradom, a istinski,  ta zrcala sadrže iluziju.


Iluziju da se bilo što može zadržati nepromijenjenim.


Aura je djevojka i borba  starosti i trereta godina s  nepodnošljivom lakoćom mladosti.


Djevojka zatočena u kući u kojoj su druge kuće zazidale svjetlost. I vlasnica, njena tetka, ne prodaje ju, jer u njoj žive uspomene.


U kuću dolazi povijesničar, zadužen za nekorisne datume, srediti bilješke njezina muža i bezuspješno pokušava zadržati barem jednu sliku vanjskog ravnodušnog svijeta.


Ona pridaje lažnu vrijednost sjećanjima. I želi ovim sređivanjem zabilješki spriječiti zaborav, koje je jedini  logičan odgovor na vrijeme, i koji se događa i u vrijeme dok ga ona pokušava spriječiti.


U Auri mlada i stara žena udružuju snage  kako bi podčinile muškarca.


Onako kako to postoji od pamtivijeka... Kao iz vremena kada je: Muškarac lovio i borio se, a Žena spletkarila i sanjarila.


Žena kao majka fantazije, bogova, ona koja posjeduje drugo viđenje i krila koja joj omogućavaju  letjeti u beskraj želje i mašte.


Ona koju je muškarac zapravo opretretio godinama. I s pedeset on traži u njoj mladost, koja se , poput života od prašine i paučine ne može  vratiti... puhali su hladni vjetrovi i raznijeli ono što je savršenstvu nalikovalo.


Jer, žena nije Kirka, nije božica preobrazbe, u ženi živoj i životnoj postoji vanjska razdvojenost duše i tijela. Koju diktiraju godine. Javnost i muškarac.


I starošću, ona ne postaje manje ženom.


Ali, kad uđe u starost u njoj više nitko ne traži ženu. A žena živi u njenoj duši. I u mašti koja je moć, ali kojom se ipak ne može vladati nad ništavilom.


A u ništavilu živi prozaičnost prizemnog života i svijeta... Koji taj život dijeli na starost i madost. Života u kom je žena žena samo dok je mlada. Žena u kasnijim godinama samo je podsjetnik za usporedbu. A, u životu jedne žene dok god je živa živi: i mladost, i starost, i život, i smrt, i žive nerazdvoje u uzajamnom prizivanju.


Cijena grijeha koji drugi čine prema njima, tražeći u godinama starost, nije smrt, nego osamljenost. Iz nemoći borbe, i uzaludnosti poraza ili pobijede, one ostaju same.


Žene u njima progovaraju svojom mudrušću i pobijeđuju starost koja je samo fizičko određenje godina.


Za sve one muškarce, koji su ih zbog tih godina ostavili, uzaludno je boriti se.


Neravnopravan je  neprijatelj.


Nije dorastao sudjelovati u bitci. Previše je običan, i previše isprazan i previše prepoznatljiv da bi se za njega bitka uopće vodila. A čemu onda,  u životu, voditi bitke s neprijateljom za kojega znaš kako ga možeš pobijediti?