Dvadesetog svibnja 2006. godine u Slavonskom Brodu prikazan je film Grbavica, redateljice Jasmile Žbanić. Bila sam jedna od petero u publici. Od početka prikazivanja u Republici Hrvatskoj film je, do tada, pogledalo više od 15000 ljudi. Brođani, povećali smo taj broj... za pet.
Film je nagrađen Zlatnim medvjedom u Berlinu na 56. međunarodnom filmskom festivalu. Dobio je i nagradu Ekumenskog žirija i nagradu za mir i nagradu Kosmorama na internacionalnom filmskom festivalu u Norveškoj.
Teoretičari filma kažu kako isti (film), ima razloga postojati jedino ako se obraća publici. Kod nas u Brodu baš i nije naišao na plodno tlo.
A on, film, je zapravo umjetnost. A od umjetnosti se ne traži da bude edukativna ali se traži da uspostavi univerzalno humanistički okvir koji će korespondirati s ljudima.
Ostaje onda otvoreno: kako djelovati kulturom i kako se plodonosnije uključiti u ovu našu jalovu tranziciju? Jer ona, kultura, suprotstavlja se civilizaciji svojom neovisnošću od ukupnih životnih nužnosti i prirodnih potreba. Ona, kultura, stremi većim vrijednostima, onima koje nadilaze dobra civilizacije svojom trajnošću, i ona je faktor koji čovjeku daje osjećaj smisla i ona je realna društvena potreba čovjeku kako bi se izvukao iz kruga alijenacije svakodnevnog života.
Možda je u Brodu odnos prema kinu, prema filmu: rezultat selektivnog odnosa prema toj istoj kulturi, ili je on rezultat dominacije konkurentskih medija, ili je ovaj film tema koja ne nosi u sebi kvalifikativ happy enda pa zato... ili kod nas postoji izostanak navike, ili...
Ili, zapravo ne znam.
Ali se ne mogu oteti osjećaj kako je ovaj film i djelić svijeta povijesti, i svijeta duše , i svijeta apsurda , u Brodu, jedne subote pogledalo petero ljudi.
A film je zapravo... snažna vizura ženskog pogleda žene na Balkanu kao plijena ratnika, i on nije osuda mačističkog svetonazora već pohvala ženi kao nositelju plemenite ljubavi za životom. On je međuprostor u kom se krije čitava sila ljudskih emocija; Grbavica je ljubav, žrtva i istina; i priča na prvi pogled nema veze s ratom i naracija je sadašnjeg vremena jedne sarajevske zime.
Grbavica je borba protiv amnezije, ona je priča dvadeset i više tisuća neimenovanih bosanskih heroina i njihovih života koji se odvijaju na ivici duševne provalije. Ona je istkana tapiserija dijela života u Sarajevu nakon rata. Ona je priča o ljubavi u kojoj se voli ono što je nastalo iz mržnje. Ona je hrabrost nuđenja tabuizirane teme. Ona je istina, a dramsko tematska nit je jedan od ratnih zločina. Ona daje krhke sfere intime u ulogama s ljudskim sadržajem jer: svak prođe točno onoliko koraka koliko mu je zapisano, čuvo se jal ne čuvo.
U pustinji od mraka, u grbavom trajanju Esme raspliće se čitavo jedno Sarajevo, čitava jedna Bosna.
Mnogostradalna Bosna, koja kao i bolan čovjek, niti je mogla spavati, niti je drugom davala da zaspi, ta Bosna je od teške svoje nesanice ostavila mnogo u nasljeđe. U ovom povijesom neredu, u posmodernističkom miješanju vremena i prostora, prebacivanju likova i sudbina jedna Grbavica bez „Grbavice“ ostala bi možda nepoznanica velika koliko i nebo, priča koja bi utihnula, naličje svijeta u zidu šutnje, putovanje po dolini sjena.
Grbavica kao topos „čuven“ po nezapamćenim ratnim zvjerstvima; etimološki grbavica kao žena s grbom na leđima; metaforično grbavica kao izraz mentalitetske kobi; Grbavica kao mikrokozmos Esme utopljen makrokozmos Bosne.
Čudan je ovo vakat došo i nekako je čudna ova naša zemlja Bosna, Babo. Znadeš kad smo ono materi pomagali da raspetlja vunicu i smota je u klupko. E sad ti je ovdi sve baš ko ono klupko. Ma razmotaj ga ako moreš, majčin sine, a da ne znaš đe mu je kraj ni đe mu je početak. A početak Bosne je u nekim davnim Esmama, u kćerima Hasanaginicim, u bezdanima zatomljenim emocijama, u evokacijama bosanskih tragedija koje su vječne i sveprisutne i kroz povijest se ponavljaju. A Bosna prkosna od sna, emocionalna je potkka jedinstvenog književnopovijesnog fenomena , pripovjedačke Bosne po kojoj se opečaćuje homogenost u pripovijedanju i u kojoj je prisutno duhovno i stilsko jedinstvo i u kojoj tuga sevdalinke daje ritam životu. Postratna Bosna...
Grbavica Jasmine Žbanić, Nevjestinjski ponor Nure Bazdulj-Hubijar, Žene od paučine Senade Vranić, Kad je bio juli Nure Bazdulj-Hubijar...
Naravno, postratna Bosna ovog posljednjeg rata.
Žene u Bosni, žene u pričama, žene naratori.
A zapravo, nije riječ primarno o ženskom pismu već o kategoriji pisanja nadređenoj ženskom pismu, kategoriji pisanja kao univerzuma. I Grbavica je priča. Ekranizirana. Ali priča. I scenarij je napisan iz perspektive majčinstva i priča je to o ljubavi a ne o politici. Priča je to o otrovu balkanskog stida, o društveno neprihvatljivoj spoznaji „biti silovana“, jer, kad vako boli, srce se skameni a iz kamena suza ne poteče. Priča je ovo o šutnji. I zbog šutnje. Vrisak je ovo tišine. Priča lica koja dok šute govore; očiju koje iskre svaki trenutak bezumlja kroz rupicu jednog više raskopčanog dugmeta u nekim „neratnim“, ili više negranatiranim nego neratnim danima.
Ništa u Bosni nije ostalo cijelo. Razapeta je Bosna. I Sarajevo podsjeća na posmoderno djelo, i snijeg je zatrpao grad kao što je ratom zatrpano vrijeme. I ma koliko se trudili, ljudi nisu stvorili jezik kojim se zlo opisuje. A u tom zlu stanuju žene Bosne. Žene od paučine, a zapravo žene od stijene. Male žene predstavnice šutljive velike većine, svjesne, kako je lakše zaboraviti negoli pamtiti, a svjesne kako ne mogu zaboraviti. Esma na leđima nosi svoje nasilno začeto dijele. Grba koju ne može skinuti ima iskričave oči jedne Lune, a ona opet trapez od života po kojemu nesigurno pušta svoje korake , jer imati za oca šehida ili neimenovanog silovatelja ni u najluđim snovima nije isto. Jer, ona nema pravo ni moliti: neka ovaj od Boga poslani bol sažeže sve moje u meni, neka spali ognjeno ja kao ranu i neka me iscijeli od posrtanja na putu želja i...
Postojanost se ne poništava molitvom.
One same gore u ovoj bijednoj zaspaloj noći, noći mrtvih sjena. I to im je sudbina. A ona uobličena u grbu. Ili u ženu. I žena je Nura. Koja kao čovjek i kao pisac i kao žena kaže: oni koji ubijaju nisu moji. A njoj su ubili dvadeset članova bliže obitelji. I Kad je bio juli, i kad se rat potpisao na lica ljudi, i kad je „pala“ najzaštićenija zona suvremenog svijeta, svjetska povijest slomila se na leđima dječaka. Priče iz vizure dvadesetogodišnjaka koji u vrijeme „Srebrenice“ ima deset godina i piše pisma ocu, kojeg nema više, o majci i sestri, kojih nema više, a piše zapravo pisma svijetu i ona strše kao iskrivljena slika jednog doba, i ona su svijet onih koji su preživjeli i koji nas gledaju svojim očima, sličnim očima Esme i žive svoj život u koji se teško ulazi. I nije onda čudo kako se tema nazire u kuranskom ajetu koji govori o besmrtnosti ljudske duše, o trajnosti dobrih djela čovjeka i nemoći sila zla da ljudske vrijednosti iskorijene. U Nurinu vremenu, Kad je bio juli, i stilistika je srušena s trona, leksik je uzburkan, i sva pravila su poništena, isto onako kako je život poništen. Roman je emancipiran od usporedbi, i glas literature dan je kao odgovor na demone vremena i svijeta koji svjedoči.
I zato, pravim otklon ovdje od ženskog pisma i od ženskog filma. Ove stranice, i ovi kadrovi, iščitavanje su jednog vremena, i velikih priča sklupčanih u malim ljudima.
Ovo, iako ne postoji ta kultura, bila bi zapravo kultura sjećanja u životu jačem i ustrajnijem od smrti i djelo, onda, nastalo u povijesnom svijetu, postoji u svijetu umjetnosti i traje u njemu kao umjetnina samo zato što svoju opstojnost crpi iz života i umjetničke biti. Crnost filma ili priče nije u pripovječakoj Bosni estetička kategorija već svojstvo ni ponuđene, a ni zadane, ali izrasle Grbe. Senadini Zidovi šutnje, i stranice sljepljene suzama slijed su samo pisanja koje prati život, a život opet nudi pisanje, jer ni povijest nije niz podataka već uspostavljanje odnosa između tih podataka, a roman ili film onda je njena metaforička rekonstrukcija.
Zato su ovo priče žena o jednoj stvarnosti. Priče koje uz nečujni krik poput ugruška izbačene u ovopostojeći svijet poprimaju obrise katarze rečenošću, možda jednom, kad prestane vrijeme cvata behara u zvuku tuga ilahija, i kad prođe vrijeme, u poetskoj mrvici primjećene ljepote života u odrazu jata golubova u staklu sarajevskog izloga, sa sarajevskih brda, spustit će se nošeni titrajem vjetra i bojom prolazeće svakodevnice Kemalovi stihovi Sarajeva i ljubavi.
Zaista, zaista, uz veliku nadu, samo možda... Do tada, možda smo ipak trebali pustiti u svoju brodsku svakodnevnicu dva sata ove bosanske grbe...
Film je nagrađen Zlatnim medvjedom u Berlinu na 56. međunarodnom filmskom festivalu. Dobio je i nagradu Ekumenskog žirija i nagradu za mir i nagradu Kosmorama na internacionalnom filmskom festivalu u Norveškoj.
Teoretičari filma kažu kako isti (film), ima razloga postojati jedino ako se obraća publici. Kod nas u Brodu baš i nije naišao na plodno tlo.
A on, film, je zapravo umjetnost. A od umjetnosti se ne traži da bude edukativna ali se traži da uspostavi univerzalno humanistički okvir koji će korespondirati s ljudima.
Ostaje onda otvoreno: kako djelovati kulturom i kako se plodonosnije uključiti u ovu našu jalovu tranziciju? Jer ona, kultura, suprotstavlja se civilizaciji svojom neovisnošću od ukupnih životnih nužnosti i prirodnih potreba. Ona, kultura, stremi većim vrijednostima, onima koje nadilaze dobra civilizacije svojom trajnošću, i ona je faktor koji čovjeku daje osjećaj smisla i ona je realna društvena potreba čovjeku kako bi se izvukao iz kruga alijenacije svakodnevnog života.
Možda je u Brodu odnos prema kinu, prema filmu: rezultat selektivnog odnosa prema toj istoj kulturi, ili je on rezultat dominacije konkurentskih medija, ili je ovaj film tema koja ne nosi u sebi kvalifikativ happy enda pa zato... ili kod nas postoji izostanak navike, ili...
Ili, zapravo ne znam.
Ali se ne mogu oteti osjećaj kako je ovaj film i djelić svijeta povijesti, i svijeta duše , i svijeta apsurda , u Brodu, jedne subote pogledalo petero ljudi.
A film je zapravo... snažna vizura ženskog pogleda žene na Balkanu kao plijena ratnika, i on nije osuda mačističkog svetonazora već pohvala ženi kao nositelju plemenite ljubavi za životom. On je međuprostor u kom se krije čitava sila ljudskih emocija; Grbavica je ljubav, žrtva i istina; i priča na prvi pogled nema veze s ratom i naracija je sadašnjeg vremena jedne sarajevske zime.
Grbavica je borba protiv amnezije, ona je priča dvadeset i više tisuća neimenovanih bosanskih heroina i njihovih života koji se odvijaju na ivici duševne provalije. Ona je istkana tapiserija dijela života u Sarajevu nakon rata. Ona je priča o ljubavi u kojoj se voli ono što je nastalo iz mržnje. Ona je hrabrost nuđenja tabuizirane teme. Ona je istina, a dramsko tematska nit je jedan od ratnih zločina. Ona daje krhke sfere intime u ulogama s ljudskim sadržajem jer: svak prođe točno onoliko koraka koliko mu je zapisano, čuvo se jal ne čuvo.
U pustinji od mraka, u grbavom trajanju Esme raspliće se čitavo jedno Sarajevo, čitava jedna Bosna.
Mnogostradalna Bosna, koja kao i bolan čovjek, niti je mogla spavati, niti je drugom davala da zaspi, ta Bosna je od teške svoje nesanice ostavila mnogo u nasljeđe. U ovom povijesom neredu, u posmodernističkom miješanju vremena i prostora, prebacivanju likova i sudbina jedna Grbavica bez „Grbavice“ ostala bi možda nepoznanica velika koliko i nebo, priča koja bi utihnula, naličje svijeta u zidu šutnje, putovanje po dolini sjena.
Grbavica kao topos „čuven“ po nezapamćenim ratnim zvjerstvima; etimološki grbavica kao žena s grbom na leđima; metaforično grbavica kao izraz mentalitetske kobi; Grbavica kao mikrokozmos Esme utopljen makrokozmos Bosne.
Čudan je ovo vakat došo i nekako je čudna ova naša zemlja Bosna, Babo. Znadeš kad smo ono materi pomagali da raspetlja vunicu i smota je u klupko. E sad ti je ovdi sve baš ko ono klupko. Ma razmotaj ga ako moreš, majčin sine, a da ne znaš đe mu je kraj ni đe mu je početak. A početak Bosne je u nekim davnim Esmama, u kćerima Hasanaginicim, u bezdanima zatomljenim emocijama, u evokacijama bosanskih tragedija koje su vječne i sveprisutne i kroz povijest se ponavljaju. A Bosna prkosna od sna, emocionalna je potkka jedinstvenog književnopovijesnog fenomena , pripovjedačke Bosne po kojoj se opečaćuje homogenost u pripovijedanju i u kojoj je prisutno duhovno i stilsko jedinstvo i u kojoj tuga sevdalinke daje ritam životu. Postratna Bosna...
Grbavica Jasmine Žbanić, Nevjestinjski ponor Nure Bazdulj-Hubijar, Žene od paučine Senade Vranić, Kad je bio juli Nure Bazdulj-Hubijar...
Naravno, postratna Bosna ovog posljednjeg rata.
Žene u Bosni, žene u pričama, žene naratori.
A zapravo, nije riječ primarno o ženskom pismu već o kategoriji pisanja nadređenoj ženskom pismu, kategoriji pisanja kao univerzuma. I Grbavica je priča. Ekranizirana. Ali priča. I scenarij je napisan iz perspektive majčinstva i priča je to o ljubavi a ne o politici. Priča je to o otrovu balkanskog stida, o društveno neprihvatljivoj spoznaji „biti silovana“, jer, kad vako boli, srce se skameni a iz kamena suza ne poteče. Priča je ovo o šutnji. I zbog šutnje. Vrisak je ovo tišine. Priča lica koja dok šute govore; očiju koje iskre svaki trenutak bezumlja kroz rupicu jednog više raskopčanog dugmeta u nekim „neratnim“, ili više negranatiranim nego neratnim danima.
Ništa u Bosni nije ostalo cijelo. Razapeta je Bosna. I Sarajevo podsjeća na posmoderno djelo, i snijeg je zatrpao grad kao što je ratom zatrpano vrijeme. I ma koliko se trudili, ljudi nisu stvorili jezik kojim se zlo opisuje. A u tom zlu stanuju žene Bosne. Žene od paučine, a zapravo žene od stijene. Male žene predstavnice šutljive velike većine, svjesne, kako je lakše zaboraviti negoli pamtiti, a svjesne kako ne mogu zaboraviti. Esma na leđima nosi svoje nasilno začeto dijele. Grba koju ne može skinuti ima iskričave oči jedne Lune, a ona opet trapez od života po kojemu nesigurno pušta svoje korake , jer imati za oca šehida ili neimenovanog silovatelja ni u najluđim snovima nije isto. Jer, ona nema pravo ni moliti: neka ovaj od Boga poslani bol sažeže sve moje u meni, neka spali ognjeno ja kao ranu i neka me iscijeli od posrtanja na putu želja i...
Postojanost se ne poništava molitvom.
One same gore u ovoj bijednoj zaspaloj noći, noći mrtvih sjena. I to im je sudbina. A ona uobličena u grbu. Ili u ženu. I žena je Nura. Koja kao čovjek i kao pisac i kao žena kaže: oni koji ubijaju nisu moji. A njoj su ubili dvadeset članova bliže obitelji. I Kad je bio juli, i kad se rat potpisao na lica ljudi, i kad je „pala“ najzaštićenija zona suvremenog svijeta, svjetska povijest slomila se na leđima dječaka. Priče iz vizure dvadesetogodišnjaka koji u vrijeme „Srebrenice“ ima deset godina i piše pisma ocu, kojeg nema više, o majci i sestri, kojih nema više, a piše zapravo pisma svijetu i ona strše kao iskrivljena slika jednog doba, i ona su svijet onih koji su preživjeli i koji nas gledaju svojim očima, sličnim očima Esme i žive svoj život u koji se teško ulazi. I nije onda čudo kako se tema nazire u kuranskom ajetu koji govori o besmrtnosti ljudske duše, o trajnosti dobrih djela čovjeka i nemoći sila zla da ljudske vrijednosti iskorijene. U Nurinu vremenu, Kad je bio juli, i stilistika je srušena s trona, leksik je uzburkan, i sva pravila su poništena, isto onako kako je život poništen. Roman je emancipiran od usporedbi, i glas literature dan je kao odgovor na demone vremena i svijeta koji svjedoči.
I zato, pravim otklon ovdje od ženskog pisma i od ženskog filma. Ove stranice, i ovi kadrovi, iščitavanje su jednog vremena, i velikih priča sklupčanih u malim ljudima.
Ovo, iako ne postoji ta kultura, bila bi zapravo kultura sjećanja u životu jačem i ustrajnijem od smrti i djelo, onda, nastalo u povijesnom svijetu, postoji u svijetu umjetnosti i traje u njemu kao umjetnina samo zato što svoju opstojnost crpi iz života i umjetničke biti. Crnost filma ili priče nije u pripovječakoj Bosni estetička kategorija već svojstvo ni ponuđene, a ni zadane, ali izrasle Grbe. Senadini Zidovi šutnje, i stranice sljepljene suzama slijed su samo pisanja koje prati život, a život opet nudi pisanje, jer ni povijest nije niz podataka već uspostavljanje odnosa između tih podataka, a roman ili film onda je njena metaforička rekonstrukcija.
Zato su ovo priče žena o jednoj stvarnosti. Priče koje uz nečujni krik poput ugruška izbačene u ovopostojeći svijet poprimaju obrise katarze rečenošću, možda jednom, kad prestane vrijeme cvata behara u zvuku tuga ilahija, i kad prođe vrijeme, u poetskoj mrvici primjećene ljepote života u odrazu jata golubova u staklu sarajevskog izloga, sa sarajevskih brda, spustit će se nošeni titrajem vjetra i bojom prolazeće svakodevnice Kemalovi stihovi Sarajeva i ljubavi.
Zaista, zaista, uz veliku nadu, samo možda... Do tada, možda smo ipak trebali pustiti u svoju brodsku svakodnevnicu dva sata ove bosanske grbe...
