U ovoj stiliziranoj prozi, u kojoj jedan pisac srednje generacije, u vremenu kad je pisati prozu postala stvar društvenog prestiža, u poslijeratnoj hrvatskoj stvarnosti, priča priču o propuštenom trenutku.

Priča priču u deset pripovijesti o nemogućim ljubavima. Pa bi li uopće moguće ljubavi bila zanimljiva tema deset priča?

On daje noćnu stranu ljudskog postojanja, slutnju, čežnju, melankoliju i odsustvo trenutka. Daje rečenicu pustare i močvare ne toliko geografske, jer ona za rečenicu i nije bitna, koliko duhovne, ovog podneblja, ovog vremena i ovih ljudi koji ponekad ili počesto osjećaju kako se to panonsko blato razblatilo u živo blato, i tonjenju onda nikada kraja, i svijet kao da je onda samo tužna nedjelja, jedini dan koji bi trebao biti drugačiji od drugih, ali nije i ne može biti.

U zgusnutom pričanju on šeta kroz Kafku, Kiša, Hamvasa,… i prozreo je i sam većinu životnih trikova, i sve uzima s rezervom.

Do trenutka kad se dogodi trenutak.

I dok ga netko ne profula.

U karavani koja prolazi smještena je u jednoj priči jedna Erna. I njena ljetna haljina upija svjetlost i rastopljeni jantar blagog miholjskog sunca, dok se lagano njiše hodnicima fakulteta. I dok lagano postaje druga polovica nečijeg života, nečijih maštanja. Nečijeg smisla.

Vrijeme prolazi pokraj mrtvih ura. I nebo se bešumno ruši na zemlju. I dolaze godine koje svi želimo zaboraviti. I život i ljudi se mijenjaju. Ili zapravo postaju ono što jesu. Erna nemarom ili ishitrenošću jednog susreta ostavlja ruž u njegovom stanu. I nestaje. I trač postaje neupitna istina.

I priče se multipliciraju u odsustvu onih koji nisu tu. Loše nas vijesti uvijek iznenade, ma koliko ih očekivali.

A i dobre imaju svoje trenutak.

U ravničarsku dušu jednog dravskog grada, u milje neizlječive tjeskobe, jednog melankoličnog pospanog nedjeljnog prijepodneva pojavljuje se Erna.

Tišina pala na tek ošišanu travu putujući putuje do neizrečene rečenice.

Erna hoće nazad svoje život. Zaborav ovog ratnog intermezza i ponovni posao na fakultetu.

Ona hoće dočekani trenutak.

Ionako su ljubavnici i heroji jedini među smrtnicima koji se odupiru smrti strašću.

On hoće ono o čemu  je u godinama njena izbivanja maštao.

A susret postaje dio poglavlja o nemogućim ljubavima. Jedino što se tako ne čini u prvi tren.

Erna, putnica karavane koja prolazi, želi izaći na stanici za koju nije sigurna da upravo na njoj vlak staje. U priči u kojoj nosi beskrajan teret stida i kukavičluka na svom licu traži nemoguće u mogućem.

Traži njega, koji je cijelo vrijeme rata bio u ovom panonskom gradu, neka se založi za nekoga tko nije bio,  za nju.

Svijet je u takvim trenutcima jako podijeljen i jako osjetljiv.

Na sjednici nisu izglasali suglasnost za njen povratak.

On je ostao suzdržan.

Jednostavno se bojao za sebe. Nije mu trebao kamen oko vrata u njegovoj, do tada, besprijekornoj karijeri.

Nikada ju više nije vidio. Imao je priču, obrazloženje za svoj postupak, rješenje za njihov život, samo… nje više nije bilo.

Danas, ako je vjerovati glasinama, a što je u Erninom slučaju i više nego zazorno, Erna radi u Švedskoj, u nekom prestižnom institutu za molekularnu biologiju.

Danas, on ima samo ostatke njezina Max Factorova ruža boje zrele trešnje.

Tragovi ponajljepše noći u njegovu životu, noći prije sjednice, još dugo su bolno i živo bili rasuti po njegovu stanu.

Postao je redovni profesor i vješto je, pa i samome sebi, odglumio rolu o tome kako mu je karijera najvažnija stvar u životu posvećenom književnoj znanosti.

Sve ljepote svijeta ostale su zgrušane na Erninom licu.

I sve tuge svijeta ostale su zbijene u njen odlazak.

Ostao je trenutak kojeg se bojimo u životu jer su u njemu moramo zapitati: koji to strašni ponor u sebi nastojimo zatrpati u želji za tuđom prisutnošću?

I za čime doista žudimo onda kada kažemo da žudimo za nečijom ljubavlju, za nečijom blizinom, zašto samo u nekim očima za nas gori ulje u nikad ugasloj svjetiljci s početaka vremena?

I svjesni li smo kako ono što nosimo u sebi još sjajnije sja u vremenu kad čovjek ostane bez ičega osim sjećanja?