U svijetu podivljalom od vegetacije, u kojemu voljeti samo jedno obzorje znači ograničenost života pa i ljubavi kao njegovog podsustava, u kome zvijezde utapaju svoje trajanje u kapljičastom moru boje oniksa, u kome su tišine dublje od morskih dubina, u kome se život rasipa kao šaka pijeska, stvarao je čovjek obličja poput hridi.
Postojan, stamen, a opet svakim novim slijetanjem albatrosa potpuno drugačiji.
Derek Walcott.
Rođen na Karibima, pionir poezije tog podneblja, iskorijenjen i ukorijenjen u tragičnoj radosti jedne vječnosti, svojom riječju pruža rastapanje vlastitog ja, prebire po zrncima pijeska i pronalazi dio Afrikle, crnačkog, robovskog, ali i engleskog, nizozemskog i sjedinjuje i prokletstvoi blaženstvo na otoku sv. Lucije, i stvara svoju tišinu, a poništava besmrtnošću udaranje mora.
Kad Hemingway kaže kako čovjek nikada nije izgubljen na moru, zaboravlja možda kako se on prije toga treba pronaći. Ne možemo biti izgubljeni ako se nikada nismo ni pronašli.
Walcott je tražio put od brodolomnika do sretnog putnika. Put dug i satkan od riječi. Riječi ljubavi i ljepote.
„Kad ono pred tobom postaje mnogo važnije od onoga što jesi“, shvaćaš kako je more Povijest, ona otočnost koja rađa izolaciju i bespomoćnost sada brzinom svjetlosti prelazi u bespovijesnost i prokletstvo, rađa blaženstvo, kopno i more postaju jedno, i svijet koji nam se čini kako je izvan naših vrata valja se putem boje jantara kroz suncem popločena traženja, i čovjek oblačnih očiju i čokoladne puti bježi i stovremeno žudi za njim.
Walcott svojim riječima daje smisao besmislu i postaje karipski Homer, Neruda i Hektorović i Pupačić snagom duha daju svoju kap u kojoj se sunce kupa, kao prilog velikoj Odi Moru.
A ono i dalje vlada po svojim zakonitostima i kako Matvejević u svom Mediteranskom brevijaru kaže „granice mu nisu ucrtane ni u prostoru ni u vremenu“.
Ostaju samo nakratko na Cezanneovim slikama i pretaču se izvan okvira boje slonovače i utapaju se u zjenicu Walcottova pogleda i on postaje stvarnost koja ulazi u iluziju.
I koliko god se tražio, i istjerivao iz sebe strance koji skutreno žive duboko u nama, pronašao je svoj identitet u plićacima, a ljudima gladnim ljepote, očiju teških poput sidra, dao je u kamenu postavljenom na dnu nekog dalekog mora i povijest i estetiku i nešto trajno i nešto nadljudsko; dao je Riječ.
„Riječ koja ostaje u danima
Koji kao kćeri prerastaju luku mojih ruku“
Postojan, stamen, a opet svakim novim slijetanjem albatrosa potpuno drugačiji.
Derek Walcott.
Rođen na Karibima, pionir poezije tog podneblja, iskorijenjen i ukorijenjen u tragičnoj radosti jedne vječnosti, svojom riječju pruža rastapanje vlastitog ja, prebire po zrncima pijeska i pronalazi dio Afrikle, crnačkog, robovskog, ali i engleskog, nizozemskog i sjedinjuje i prokletstvoi blaženstvo na otoku sv. Lucije, i stvara svoju tišinu, a poništava besmrtnošću udaranje mora.
Kad Hemingway kaže kako čovjek nikada nije izgubljen na moru, zaboravlja možda kako se on prije toga treba pronaći. Ne možemo biti izgubljeni ako se nikada nismo ni pronašli.
Walcott je tražio put od brodolomnika do sretnog putnika. Put dug i satkan od riječi. Riječi ljubavi i ljepote.
„Kad ono pred tobom postaje mnogo važnije od onoga što jesi“, shvaćaš kako je more Povijest, ona otočnost koja rađa izolaciju i bespomoćnost sada brzinom svjetlosti prelazi u bespovijesnost i prokletstvo, rađa blaženstvo, kopno i more postaju jedno, i svijet koji nam se čini kako je izvan naših vrata valja se putem boje jantara kroz suncem popločena traženja, i čovjek oblačnih očiju i čokoladne puti bježi i stovremeno žudi za njim.
Walcott svojim riječima daje smisao besmislu i postaje karipski Homer, Neruda i Hektorović i Pupačić snagom duha daju svoju kap u kojoj se sunce kupa, kao prilog velikoj Odi Moru.
A ono i dalje vlada po svojim zakonitostima i kako Matvejević u svom Mediteranskom brevijaru kaže „granice mu nisu ucrtane ni u prostoru ni u vremenu“.
Ostaju samo nakratko na Cezanneovim slikama i pretaču se izvan okvira boje slonovače i utapaju se u zjenicu Walcottova pogleda i on postaje stvarnost koja ulazi u iluziju.
I koliko god se tražio, i istjerivao iz sebe strance koji skutreno žive duboko u nama, pronašao je svoj identitet u plićacima, a ljudima gladnim ljepote, očiju teških poput sidra, dao je u kamenu postavljenom na dnu nekog dalekog mora i povijest i estetiku i nešto trajno i nešto nadljudsko; dao je Riječ.
„Riječ koja ostaje u danima
Koji kao kćeri prerastaju luku mojih ruku“
