Ako očekujete da ćete vidjeti ljepoticu, učinit će vam se običnom; ako očekujete običnu ženu, učinit će vam se lijepom!

Njezino je ponašanje jednostavno, usrdno, dojmljivo… njezino oko pažljivo u najpomnijem promatranju prirode, njezin ukus savršen, reći će  o Dorothy Wordsworth Samuel Taylor Coleridge i porazbacati po engleskim poljima intrigantnost koja se vukla iza nje poput izmaglice kojoj nikad kraja.

Dorothy Wordsworth nikada se nije izdavala za pisca. A cijeli je jedan životni period provela kao dio trojstva sebe, brata Williama i zajedničkog prijatelja Coleridgea, pišući u dnevnik sve i najsitnije mrvice doživljavanja i razmišljanja koje su oni kasnije, a za obojicu je dnevnik bio otvoren, uklapali negdje u svoje stihove.

Ona živi među pjesnicima, u prisnoj povezanosti s bratom, u meditativnom pristupu prirodi, u življenju u kome je trajanje i pisanje tijesno povezano, i važan je i presudan stvaralački poticaj u životu brata pjesnika.

Njezini zapisi, kao tanak trag života vremena, bacaju intimno svjetlo  na svijet prve generacije engleskih romantičara.

Njezina umjetnička osjetljivost,  osjetljivost je jedne neobične žene kod koje nema granice između života i pisanja.

Ona živi i vrijeme priprostog života, ali isto tako i vrijeme sjajnih misli u kraju koji sam sebe nastanjuje sunčanim zrakama, u kome potonulo sunce pogledom zaustavlja ona, u kome suzdržana znatiželja bilježi jedinstvo zemlje, neba i mora, u kome tišina i izdvojenost doline izazivaju potištenost, u kome osjetljivost za detalj poništava svako uopćavanje… u kome pisanje dnevnika u zamasima života znači usporavanje.

Rođena kao treće od petero djece, nakon obiteljskih tragedija poslana je rodbini, pa djedu i baki, gdje se ponovno okupljaju sva djeca i ona po prvi put lako podnosi lošu narav svoje rodbine jer ju spašava ljubav braće.

Već tada ona i William razvijaju poseban odnos koji u ono vrijeme ne nailazi baš na odobravanje, neobičan je i netipičan.

U svojim samoćama isprepliću se jedno u drugom duhovnim zajedništvom i međusobnim nadahnućem.

On, svodi na minimum naglašenu romantičarsku osobnu prisutnost u pjesmama, on slijedi nju, a ona je vodilja.

U konačnici, on je uz Coleridgea najznačajniji pjesnik ranog engleskog romantizma, a zajednička  knjiga ovih duhovnih blizanaca  Lirske balade, jedna je od prekretnica u povijesti književnosti.

I premda su postojali kao tri osobe u jednoj duši, u jednom periodu života i stvaranja ostavili su treći dio duše, nju, u sjeni.

Samo  ovdje, u  dnevniku ona postoji, i postoji samo u tragovima nečega sličnog književnopovijesnom dokumentu ali i psihogramu i portretu žene, koja i u dnevniku sebe daje samo onoliko koliko želi.

Williamovom ženidbom nestalo je onog tijesnog i izdvojenog zajedništva brata i sestre. I sama književna suradnja biva konvencionalnija.

I njen dnevnik sve rjeđe ju bilježi.

Šetnje više nisu one od ranije. Sloboda se sužava. I prostor popunjavaju obveze upregnute do granice nužnosti.

Ostaju najbolje pjesme Williama Wotdswortha, u kojima dnevnički motivi gotovo potpuno skriveno ali trajno odjekuju, i nisu oni samo tragovi dana provedeni drugačije od drugih, oni su neuobičajene stvarnosti simbioze jednog brata i jedne sestre, vremena, prirode i stvaranja.