Priča je ovo, prije svega, o oživljavanju drevnog mita ženske emancipacije.
Priča ženske starosti i starosti uopće u našemu vremenu...
I svijeta koji je tijesan, a um još uvijek prostran...
Priča je ovo o staricama.
O onima koje sjede u životu kao u čistoj, polupraznoj čekaonici i čekaju, a ne žele dočekati ono što nepogrešivo i sigurno stiže.
I isprava ih zapravo i ne vidimo.
Vuku se po svijetu kao vojska ostarjelih anđela.
I ponekad izgledaju kao izgubljene prtljage života kojima se riječi rasipaju.
One klize u vremenu, zadržavaju se najradije u djetinjstvu, njihova sjećanja u toj su zoni sigurna.
I jeziva im je nevidljivost u kojoj živimo jedni pored drugih. One su svoje gotovo odživjele i kao s ruba gledaju na onu drugu stranu.
Misli žive lako jedna pored druge, ali se stvari u prostoru bolesno sudaraju. Stvari koje su njihov život, ili uspomena, ili znak postojanja i izvan starosti.
Prvi dio romana je tihi rat majke i kćerke usred zagrebačkog betona.
Majka, kojoj se tijelo sveti, i ništa više nije njeno u krletci njene starosti... ima očekivanja, i nadanja, i želje, a nema vremena.
Cijeli naš život je potraga za ljubavlju. I jedna od najopasnijih zamki je to vrijeme. Ali i privlačnost. Ona privlačnost koja leži u osjećaju totalne napuštenosti, koja izbija odasvud.
Ona bi htjela, željela, ali dok se dogodi, to više nije njena želja. Zaboravila ju je. Prokletstvo starosti.
Imala je bugarsko djetinjstvo i zaboravila je kako je između bugarskog djetinjstva i zagrebačke stvarnosti život ukopan u godine promjena.
Razočaranje nepostojanja patine u ulicama na kojima je spoznavala početke života ravno je nevidljivosti njihova postojanja u svijetu koji trči.
Pupa, Beba i Kupla su žene koje se pretapaju jedna u drugu. One napuštaju zagrebački beton i odlaze u babski raj čeških toplica. I otkrivaju o sebi ono što u godinama druženja ipak nikada nisu nikome rekle. Teško i samima sebi.
Svaka ostavljena u svojoj samoći postoji kao životna disidentica, izopćenica, usamljenica, i svaka od njih želi od života oteti još ono malo što se, i ako se, oteti da.
Ali, kad se život rastoči u godine o kojima se šutjelo, onda je teško prihvatiti kako je možda vrijeme da se sravne istine.
Pupa, Židovka, na prvoj godini medicine rađa dijete. Muž student, s roditeljima izbjeglim u London, prepušta im spas svog djeteta. Asja odrasta, mrzeći sebičnost roditelja koji su je žrtvovali zbog partizanskih idela. A oni su se zapravo spašavali. Petesetih godina prošlog stoljeća Pupu obilježava Goli otok, i nemogućnost odlaska preko granice. Godine prolaze u čežnji. I Asjinoj mržnji, i Pupinoj novoj udaji, i novoj kćerki Zorani.
Onoj s kojom se danas ne slaže, i zbog koje je nesretna. I ima unuka Davida. Asjinog sina... koji često posjećuje baku. Život samo neke likove preskače. Uloge im se ponekad gube, a onda se pojave novi akteri i sve se nastavlja. Kao da i nije bilo emocionalnim provalija. Pupa u toplicama umire, i ostavlja prijateljicama dio svog imetka, a one, kojima ne treba novac, postaju svjesne kako su bile uskraćene za čitav jedan život Pupin, o kome ništa nisu znale. David, otkriće nekog drugog Pupina života, unoseći i zbrku i ravnotežu u njihove starosti potvrđuje im kako starost nije za mekušce. Stareći, sve manje plačemo. Za plač je potrebna snaga. Nje najmanje imaju. Ali i protiv života ništa ne mogu. Tu su, postojane kao blijedi tragovi konca kojemu i prašina može zamesti trag. ..krhke, nesigurne, kao da su pokleknule od težine spoznaje u kojoj što više znaš to brže stariš.
Sve su one, moderne nasljednice Babe Jage, one iste Babe Jage izrasle iz slavenske mitologije i sve one smještene su pod plašt ove mitološke vještice, koja ne pripada vještičjem klanu, pa zato može biti i dobra i loša.
Ovom knjigom i probranim likovima provučena je tabu, ili prije neželjena, tema starosti i bolesti nasuprot težnji i opsjednutosti svim što nije sama starost.
Ovom knjigom, njih koje isprva i ne vidimo, i koje se pored nas kotrljaju kao gomile osušenih jabuka, možda, nakon vještih rečenica i ugledamo... ugledamo malene, pomirene, stare gospođe od čijih lica su bore učinile goblene... poneki štap im oduzeo ili dao brzinu kretanja, a njima se nikamo ne žuri... uspomene i sjećanja im dali mudrost, a nitko za nju strpljenja nema... i godine im dale blagodat zaborava u trenutku... želja , dok se ispuni, pa bilo to i jako brzo, ne znači za njih još uvijek želju... prošla, kao i mnogo toga u životu...
Ovom knjigom, jednostavno, moguće je skliznuti u svijet u koji nismo planirali uči, jer... nije došlo naše vrijeme... i ... jer je starost, za sada, još uvijek za neke druge i jer... možda naša starost i neće biti takva...ljudska priroda, i zablude života... ne možemo ni protiv njih ništa kao ni protiv starosti kad jednom dođe...
