Ovo je priča s kraja tisućljeća o nemogućnosti ljubavi.

I ona dodiruje najdublje osjećaje na potpuno novi način.

I ona je utočište za sva ona traganja o postojanju mjesta gdje je nemoguće moguće-

I ona je priča o četvrt stoljeća vježbanja zaborava.

On, očaran njenom aurom tajanstvenosti, on mladić i ona srednjovječna žena započinju zabranjeno, osuđivano, preskaču vrijeme, preskaču ljude i nastanjuju se u skrivanju. U mjestu Vilasantu, toliko malom da se i lupanje vrata čuje. Ono lupanje koje najavljuje nekakav kraj.

I on je pazio. Da ne zalupi ta vrata i tako okonča njihovu ljubav.

Jer,  bila su to jedina tri mjeseca njegova života.

Danas, jedino što je njegovo je prošlost. Ona koja nikada nije za sebe prihvatila da ima značenje dana prije. Četvrt stoljeća prije.

On se vraća, nakon bijega, u mjesto, dvadeset pet godina poslije. I deja vu je toliko snažan da ukida i vrijeme kao kategoriju. Ono isto vrijeme koje leti uvijek prema naprijed.

Kad je odlazio želja mu je bila otići. Pobjeći nekamo kako bi pripadao.

A zapravo svih tih godina kao da je bio mrtav i sad se vraća u život.

Njegove oči, potamnjele poput  riječnih oblutaka traže poznato i pronalaze.

Njenu kuću, još samo treba pronaći nju.

I pravi joj naušnice, a bio je zlatar, i darovati joj ih čini mu se kao jedini smisao skriven u tom ludilu.

Ludilu nostalgije, ljubavi, strasti, identiteta.

Uspomene bijesno naviru.

I sjeća se majke i njene mudrosti: Budeš li traćio nemoguće, uništit će te.

Iz močvare pamćenja izrastaju likovi njegova četvrt stoljeća ranijeg života.

Bol nekim ljudima daje mudrost koju bezazlenost uskraćuje.

Crta vremena se prekida. On planira njihov susret i evocira njihova tri mjeseca.

A zapravo život je drugačiji.

I stvarniji i suroviji. Jer ja sam šetao s njom dok je ona umirala u bolnici bez ikoga tko bi je primio za ruku, darovao sam joj naušnice dok je ona osjećala da joj vrijeme istječe i da zaručnik iz njene mladosti više neće doći po nju, vodio sam ljubav s njom dok su je pokapali na groblju koje sam posjetio dan prije kako bih se oprostio od Carmine i gdje mi nije palo na um potražiti njezin grob, Celijin, reći će on poražen vremenom, životom, neuspjehom, samoćom i greškom i ostaviti dilemu:

Je li vrijeme jače od ljubavi

I koji je trajni oblik ljepote

I može li želja promijeniti stvarnosti i,… je li tijelo karta žudnje s ograničenim trajanjem i,…

Ne treba možda uvijek tražiti početak.

On nekada promakne. I čini nam se kao da ga nema.

Kraj nas svakako obilježava.  I mi smo ono što je između početka i kraja. Svaki trenutak, i svaki dan, i svaka godina, i svaka nostalgija, i svaka ljubav, i svaki naš postupak.

U filigranskom radu našega života, ni najbolji zlatari ponekad ne mogu pronaći skrovito mjesto za tajnu, i ponekad, ono što treba biti ukras našeg života jednostavno se nemarom vlasnika otkači i izgubi na mjestu za koje i ne znamo da postoji.