Danas, pod nebom koje se zapetljalo, u tihom kutu svijeta, u svakodnevnici koja se guši u svojoj običnosti, može biti riječ o riječi.
Danas, pod nebom koje se ne prestaje sa zemljom gledati, u nježnoj magičnosti, riječima se može voljeti.
Jer danas, pod nebom u kom je život treptaj oka i tajna tajne, vrijeme može izaći iz sata.
A što je onda danas... svaki trenutak koji poželimo...
U šuštavom migoljenju tih riječi, danas, ne morate onda biti ničiji slogan, budite poezija.
Jer, Enesa Kiševića ne samo da se sluša, nego se i čuje. Njegove riječi su uvjerljivo povjerljive. I gnomične. I njegova poetika ne događa se u govoru istine, nego u ljepoti istine. I riječi su prožete svjetlošću. I postoje kao znak. I protiv su deklarativnog humanizma. I otklon su i od tradicionalnog i od modernog. I govore o upitnosti nad čovjekovim postojanjem. I svjetlaci su u tami. Otvoreni novim i uvijek novim nanosima. I utaču se u odnos prema samome sebi i svemu što ga okružuje. I sublimirana su poetska traganja. I nose teret značenja u nemjerljivim množinama. I jedini su imetak koji iza nas ostaje... u svijetu u kome svjetlosti uvijek manjka.
A zapravo, sve stane u srce i srce stane u sve. U ono srce, o koje se baš čovjek spotakao. I ne dotiče više svoje riječi djelima. I da može, i zrak bi osvojio, i zrak bi okovao. I kao da ne zna da ne može biti i rijeka i obala. I stajati i oticati.
Danas, pod nebom napuklim od čuđenja, ukradite, jer po prvi puta to nije grijeh, sonatu od sna, i ukrali ste ljeptu koja se dijeljenjem umnožava. Ljepotu ove poezije u kojoj su čovjek, svjetlost i eros pokretači lirskog čina; i u kojoj se u snu i breze smiješe; i leptirima krila za igru služe; i vjetar lista voćke; i nema nakita koji se može poklanjati draguljima; i nema vremena koje se gnuša osjeta; i nema vremena bez proljeća koje trči s nama kroz sva godišnja doba.
U proljećima stanuje ona.
Ona na čijim ramenima drijema zora. S koje haljina u slapu sklizne. Zakopčana u san. Postojana negdje uvijek iza očiju, u čežnji koja ju najbolje opisuje, u snu u kome se iz obličja žene u obličje ljepote utače.
...i dijeliti mene od tebe
I onda kad nas nema
Isto je što i more razdvajati.
Jer, samo s tobom ja sam ja, reći će čovjek jedne pjesme i stanovnik jedne ljubavi, znajući kako je dan lijep samo zato jer ga oči njene gledaju. Znajući, kako se i sunce između njih, u doticanju tijela u ljubavi može i samo grijati. Ništa na ovom sviejtu nije ljepše od žene...svjetlaka u kome svijetli troplam kćeri, žene i majke. U ljubavi kao nadrealnom spoju bića. U ljubavi koja nekad, ili i prečesto za život jednog čovjeka, postane izgubljena točka, izvan putanja križnice.
Vremena postanu nevremena...
Suze Havine krupnije od očiju... a kažu da ništa na ovome svijetu nije ljepše od žene. Molitva njena nesnažna za upaliti mrak. A samo da joj je danas, a za nju je svaki dan danas, jer užas ne jenjava, bilo ne susresti sebe. Silovanu, poraženu, u tugu pretvorenu, s darom života koji je mržnja začela, u Bosni, u suzi krupnijoj i od Bosne same, u ratu, u kome je ta suza sigurniji imetak od pomoći bila.
U Ključu, u otvorenoj kamenoj školjci, na rijeci Sani, ni na jednu misao ne može se staviti točka. I nju, tu točku, brišu oni koji su mir zarobili. Spalili ga, propucali ga, polomili.
Ja vjerujem da će me razumijeti
Svi oni koje je majka rodila.
Jer majka Hađera je tamo ostala. Na mjestu u koje rat sigurnije stiže od godišnjih doba. Na mjestu gdje se čovjek bori s munjom da misao stigne. Na mjestu gdje je pakao Eden za ono što oni trpe.
...I dat ću im sve svoje pjesme
Za jednu tvoju živu riječ,...
riječi su veće od molitve, i snažnije od zvuka topova i jeke krikova, ali.. oni ne trguju s riječima, oni se ne pogađaju s ljudima, za njih još nije, i i nikad nije, krajnje vrijeme za moć razuma. Za njih poginuli nisu veći od života. Za njih je vratiti čovjeka pobjeglog iz zoopolisa utopija.
Za ovog pjesnika, zbog ravnoteže jednog svijeta, sve žrtve nedužne u njemu su sahranjene. I oplakane.
Dobri ljudi, u zla vremena još boljima postaju. I opet zbog ravnoteže.
I zato on govori samo o onima koji čine dobro drugima. Njegov znak prepoznavanja je Čovjek. I svijet se dijeli na Čovjeka i Nečovjeka. I ne Hrvata i Bošnjaka, i ne na katolika i muslimana,... dijeli se na Čovjeka od čovječnosti sastavljena i onoga tko čovječnost ne pozna.
Lako je riječima donositi vatru, i buditi njima mržnju i zavist... riječima treba donositi mir. I onda riječi i stihovi i govor imaju svoje opravdanje postojanja.
Onda su oni svjetlost. Svjetlost kao Ljubav; kao Svevišnji; kao Čovjek.
Onaj čovjek koji mora izaći iz današnjeg sebe, i ne lutati u traženju pripadanja, jer iskonski pripada ljudskoj dobroti i ljudskom srcu, iskonski putuje u vrtnji života univerzalnim krugom bratimljenja časnog u časnima.
I zato danas, pod nebom koje se ne prestaje sa zemljom gledati, čitajući Kiševića, govori on u kojem još uvijek sve je osvijetljeno srcem.
Na nama je: uzeti ljubav, uzeti svjetlost, uzeti mir i zarobiti se u njih jer
...Koliko si bio od riječi
Toliko će te u riječima i
Poslije tebe biti.
