„Živim u kući kolonijalnog stila, na sunčanoj strani parka San Nikolas, gdje sam proveo sve dane svog života, bez žene i bez imetka, gdje su živjeli i umrli moji roditelji i gdje sam naumio umrijeti i sam, u krevetu u kojem sam i rođen, jednog dana za kojeg se nadam da je još daleko, i da će biti bez boli“, reći je jedan devedesetogodišnjak u trenutku kad njegova budućnost i biološki postaje sve upitnija i kad se na granici ishitrene perverznosti i nevjerojatnosti zaljubljuje u naručenu i isporučenu mlađahnu djevicu, svoj rođendanski poklon samome sebi.
I da nije riječ o Marquezu možda bi u ovim stranicama iščitavanja jedne starosti bilo začudno dodirivati promišljanje devedesetogodišnjaka koji se nije navikao razmišljati kao starac.
I da nije riječ o Marquezu, latinoameričkom Don Quijotu, nobelovcu, čovjeku koji se divio Kafki, pisao pod utjecajem Juana Rulfa, Jorgea Luisa Borgesa, pronalazio riječ za svoju rečenicu u Faulknerovom stvaralaštvu, možda bi i bilo nešto začudno.
Ovako, govoreći o autoru Sto godina samoće, romanu prodanom u trideset milijuna primjeraka, oslikavanju sedam generacija jedne obitelji u izmišljenom selu Macondo, govoreći o magičnom realizmu koji s Marquezem dodiruje svoj vrhunac silnim preplitanjem mitova, magije i realnosti svakodnevne egzistencije, govoreći o nekome tko prijateljuje s Fidelom Castrom, piše filmske scenarije s Carlosom Fuentesom, znači zaboraviti godine i gledati stvoreno.
Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo, reći će on ranije u svojoj autobiografiji, i sjećanjem u naslovu dati određenje ovog malog romana.
Sjećanjem u smislu pogleda unatrag.
Sjećanjem u smislu apstrakcije duboke kao i zaljubljenost.
I ovo jest,a nije roman. Ovo je magičnost trenutka, ovo je nešto duži tužan uzdah bića na granici djeteta i starca. Ovo je izgradnja svijeta starosti, sjećanja, iluzija, nedorečenih prijateljstava.
Ovo je stilistička minijatura iscrtana u pripovijedanje.
Zaljubljenost, po prvi puta u životu dogodila se starcu, uredniku kolumni i on urednik kolumni i Marquez umjetnik začudnih svjetova, igrama pamćenja i nostalgije prepliću u stilskim vježbama godine koje kao kapi kiše teku niz oluke, i sunca se smanjuju u prozorima, i svijet ide naprijed, ali napreduje okrećući se oko… sebe, sunca, zemlje, godina, … tko bi znao.
On nikada nije spavao sa ženom a da joj nije platio. On godinama vodi bilješke o njima i zarobljava se u nostalgiji, u onoj istoj nostalgiji koju kad upozna shvati kako sadašnjost i nije onakva kakvu baš sanja.
I trijumf njegova života, prebirući po godinama i po iskustvima skutren ostaje u činjenici kako se iz pamćenja starih ljudi redovito gubi ono što je manje bitno.
A s devedeset? Što je to što je uopće manje bitno, i ima li još uvijek nešto što je jako bitno.
U njegovim godinama svaki sat je godina. I on ih tako i osjeća.
Njegova Delgadina, ona kojoj je sam dao ime, i ne želi znati kako se zapravo zove, ima svoju sadašnju stvarnost u kojoj prišiva u nekoj tvornici dugmad po cijeli dan i ta stvarnost daleka je od njega.
I ima stvarnost u koju ulazi noć, u kojoj ona, izmoždena od sadašnje stvarnosti bijede i života beznađa, svojim usnulim tijelom rađa zaljubljenost jednog starca.
I on, zaljubljen u emociju ljubavi u sebi, u kasnim godinama života, stvara privid brisanja godina i čini bezbroj sitnica i neracionalnih stvari kroz koje se samo čovjek pretvoren u zaljubljenost može oslikati. I poništava godine.
I ma koliko tema sjećanja bila čudna, i ma koliko ova ljubav neprihvatljiva i kontraverzna bila, po ukusu uvijek i sveprisutnih moralizatora, ovdje je zapravo riječ o umjetnosti u danosti jedne starosti. Ostarjeli, mušićavi samac, stari namćor koji je oduvijek „smatrao da je umiranje od ljubavi tek pjesnička figura“ zaljubljuje se po prvi puta u životu. I onda ta ljubav, kao najvažnija tema njegova proznog opusa, prolazi kroz temu prijateljstva, prolaznosti, smrti, prolazi put od ljubavi do teme smisla, i postaje dio njegove magičnosti i izmaštanosti više no dnevne realnosti.
U umjetnosti ispreplitanja, smrti, odrastanja, starenja, u mnoštvu fascinantnih likova kao konstanti njegova stvaralaštva, u nepreglednoj raspojasanosti mašte na krajnjim rubovima svijeta, sjećanja, tužnih kurvi, i nostalgija ostao je on. Prigrabio život, kao što su riječi prigrabile njega, i nadredio pojam ljubavi pojmu života. Strast i ljubav u Sjećanjima na moje tužne kurve posljednja su bitka u borbi za život.
I to je Marquez.
I da nije riječ o Marquezu možda bi u ovim stranicama iščitavanja jedne starosti bilo začudno dodirivati promišljanje devedesetogodišnjaka koji se nije navikao razmišljati kao starac.
I da nije riječ o Marquezu, latinoameričkom Don Quijotu, nobelovcu, čovjeku koji se divio Kafki, pisao pod utjecajem Juana Rulfa, Jorgea Luisa Borgesa, pronalazio riječ za svoju rečenicu u Faulknerovom stvaralaštvu, možda bi i bilo nešto začudno.
Ovako, govoreći o autoru Sto godina samoće, romanu prodanom u trideset milijuna primjeraka, oslikavanju sedam generacija jedne obitelji u izmišljenom selu Macondo, govoreći o magičnom realizmu koji s Marquezem dodiruje svoj vrhunac silnim preplitanjem mitova, magije i realnosti svakodnevne egzistencije, govoreći o nekome tko prijateljuje s Fidelom Castrom, piše filmske scenarije s Carlosom Fuentesom, znači zaboraviti godine i gledati stvoreno.
Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo, reći će on ranije u svojoj autobiografiji, i sjećanjem u naslovu dati određenje ovog malog romana.
Sjećanjem u smislu pogleda unatrag.
Sjećanjem u smislu apstrakcije duboke kao i zaljubljenost.
I ovo jest,a nije roman. Ovo je magičnost trenutka, ovo je nešto duži tužan uzdah bića na granici djeteta i starca. Ovo je izgradnja svijeta starosti, sjećanja, iluzija, nedorečenih prijateljstava.
Ovo je stilistička minijatura iscrtana u pripovijedanje.
Zaljubljenost, po prvi puta u životu dogodila se starcu, uredniku kolumni i on urednik kolumni i Marquez umjetnik začudnih svjetova, igrama pamćenja i nostalgije prepliću u stilskim vježbama godine koje kao kapi kiše teku niz oluke, i sunca se smanjuju u prozorima, i svijet ide naprijed, ali napreduje okrećući se oko… sebe, sunca, zemlje, godina, … tko bi znao.
On nikada nije spavao sa ženom a da joj nije platio. On godinama vodi bilješke o njima i zarobljava se u nostalgiji, u onoj istoj nostalgiji koju kad upozna shvati kako sadašnjost i nije onakva kakvu baš sanja.
I trijumf njegova života, prebirući po godinama i po iskustvima skutren ostaje u činjenici kako se iz pamćenja starih ljudi redovito gubi ono što je manje bitno.
A s devedeset? Što je to što je uopće manje bitno, i ima li još uvijek nešto što je jako bitno.
U njegovim godinama svaki sat je godina. I on ih tako i osjeća.
Njegova Delgadina, ona kojoj je sam dao ime, i ne želi znati kako se zapravo zove, ima svoju sadašnju stvarnost u kojoj prišiva u nekoj tvornici dugmad po cijeli dan i ta stvarnost daleka je od njega.
I ima stvarnost u koju ulazi noć, u kojoj ona, izmoždena od sadašnje stvarnosti bijede i života beznađa, svojim usnulim tijelom rađa zaljubljenost jednog starca.
I on, zaljubljen u emociju ljubavi u sebi, u kasnim godinama života, stvara privid brisanja godina i čini bezbroj sitnica i neracionalnih stvari kroz koje se samo čovjek pretvoren u zaljubljenost može oslikati. I poništava godine.
I ma koliko tema sjećanja bila čudna, i ma koliko ova ljubav neprihvatljiva i kontraverzna bila, po ukusu uvijek i sveprisutnih moralizatora, ovdje je zapravo riječ o umjetnosti u danosti jedne starosti. Ostarjeli, mušićavi samac, stari namćor koji je oduvijek „smatrao da je umiranje od ljubavi tek pjesnička figura“ zaljubljuje se po prvi puta u životu. I onda ta ljubav, kao najvažnija tema njegova proznog opusa, prolazi kroz temu prijateljstva, prolaznosti, smrti, prolazi put od ljubavi do teme smisla, i postaje dio njegove magičnosti i izmaštanosti više no dnevne realnosti.
U umjetnosti ispreplitanja, smrti, odrastanja, starenja, u mnoštvu fascinantnih likova kao konstanti njegova stvaralaštva, u nepreglednoj raspojasanosti mašte na krajnjim rubovima svijeta, sjećanja, tužnih kurvi, i nostalgija ostao je on. Prigrabio život, kao što su riječi prigrabile njega, i nadredio pojam ljubavi pojmu života. Strast i ljubav u Sjećanjima na moje tužne kurve posljednja su bitka u borbi za život.
I to je Marquez.
