Među obrisima životnih putova nalazimo ponekad čudne bolesti, teška djetinjstva, ratne godine ili tegobe mladosti bez orijentacije, to sve nosimo u život dalje, te je neki put i svaka ljubav nemoćna da promijeni krivo određeni smjer, neki put je nekomu suđeno da više ne ozdravi, reći će Irena Vrkljan i ispreplesti ljudske sudbine likova, čija životna staza, uz sva silna opiranja i želje, ipak završi u šikari.


Jednom je Freud rekao kako svako odricanje od iluzija prouzrokuje patnju.


A  junaci Irene Vrkljan, ili bolje antijunaci, vuku tu patnju, pokušavajući uhvatiti krajičak sreće, a ispod stvarnosti stalno struje ledne tajne, vrebaju ponori koji nisu vidljivi, i nestaju ljubavi za koje vjerujemo kako nas od svega mogu spasiti.


A ponekad, udaljenost između iluzije i stvarnosti često  je sav život koji imamo.


Autorica stvara priču od ljudi. I oni se nekim čudom sreću, a mjesto  susreta je neuspio život.


Tomas je bio arhitekt neizgrađenih gradova.


I imao je nesreću crnog vina. I završio kao tehnički crtač. I volio je.


I kroz njegov život su prošle i Silvija i Inga i Lesli.


I on je imao priču za sebe i druge.


A priča je išla  u neistinu o samoubojstvu majke i strogom ocu, profesoru glazbe.


Tek kasnije, puno kasnije, kad Tomasa više nije bilo, razotkrila se istina za koju on nije želio da postoji.


Lesli je bila američka Židovka, bila je nalik na njegovu majku i on je za nju u jednom trenu bio pobunjenik, pjesnik noćne  strane Berlina, bio je prototip starog kontinenta, boem, a zapravo i Tomas je za nju bio dvojnik njena oca. Onog od kojeg je pobjegla i otišla studirati.


I usidrili su se oboje u svojoj bijednoj prošlosti, onog trena kada je ljubav prestala.


A  prestala je da i nisu znali.


Nije se ta ljubav mogla nositi s bolestima prošlosti.


Leslin uspjeh i Tomasov neuspjeh razorili su Tomasovo samopouzdanje. Postali su djeca izgubljenih vrtova.


Onih za kojima se čezne, i onih u koje se nikada ne uđe.


Zbog nas, ili drugih.


Za isti taj vrt izgubili su stazu i Alice i Robert.


Alice je imala prošlost koja nikada nije postala prošlost.


Dio obitelji protjeranih Poljaka, ogrezla u gubitku svega, izgnanstvu, siromaštvu i nemoći, skamenila je svoju budućnost. I neželjenom prošlošću obilazila oko nje, i nikada ju nije doživjela. Ona je samo prolazila dane, a zapravo nikada nije imala budućnost u kojoj je sve novo.


I onda takva polovica nađe svoju drugu polovicu koja se poput puzle utakne u nju.


Robert je bio sin krojača koji je kao dječak puno radio, moralo se. Bilo je vrijeme Hitlera. Šili su uniforme za vojsku. A vojnika je bilo puno. I onda se rat počeo raspadati. Završavati. I  krenuli su neki drugi put, ti ratovi. Robert je postao okupirana zona. Bježeći od sadašnjosti u kojoj sve gube, on odlazi od kuće, ide slikati, ide šutjeti i ide opet slikati.


I on i Alice se susreću. I dvije samoće počinju se utakati jedna u drugu.


Prevelike su da stanu jedna u drugu.


Alice se bojala ljudi... jedino sigurna kad leži u krevetu, i kad joj je toplo, jer,  u djetinjstvu se izimovala zima... ona odlazi u tamnu sebe.


I za nju se svijet pretvara u područje straha. Onog straha iz kojeg nikada nije izašla.


Ona je bila spavač a on čovjek nesanica. I rijetko su se susretali. A nisu mogli otići jedno od drugog. Postojali su kao dvije samoće. I bili su poput usijanih torza sjećanja.


Šutnja je prekrila povjerene tajne.


I prolazila je najrazličitije i strasti i nesporazume i ostala samo ona. Šutnja.


Ona ista u kojoj su skončali Zdenka i Karlo.


Oni,melankolični ljudi koji najbolje uočavaju stvarnost. Skrivali su se  cijeli rat. I preživjeli ga. I čuvali bočicu otrova. I iskoristili ju. Ali, daleke 48. godine.  Kada je rat prošao i kada je trebao biti mir. Onaj koji za  njih nije nikada nastupio. U vremenu progona i osveta činom povrijeđenih i umornih ljudi okončali su svoje strahove.


I zatvorili autoričine priče u kojima noću, kad samo satovi kucaju, duhovi učinjenog i neučinjenog ulaze u sobe. I u Ireninu su ušli bez kucanja. I dodirnuli je, pa čak i oni koji često stoje na rubu i možda im mnogo toga nije uspjelo u životu.


No, oni zrače sreću istine. Bez počestih uljepšavanja u kojima ponekad, ili često, i sami živimo. Možda nespremni prihvatiti kako na neke, ili na mnoge stvari, ne možemo sami utjecati.


Mali smo, za ovaj veliki život u kojem jesmo. I onda, dođe tren kad ljubav nam nije dovoljna, a nemamo ni snage mahati svim vlakovima naših odlazaka. Oni i ako odlaze, ne odnose naše neuspjehe. Oni su u početku ravnoteža prividu uspjeha, a poslije...  omjeri snaga se mijenjaju. Neke prošlosti nikada ne skončaju svoju prošlost. Žive i u sadašnjostima, kao u Ireninim likovima, u istim onima koji su umrli još prije mnogo godina ,u dubini vlastitih ili tuđih tragedija.