Priče su ovo o malom čovjeku i njegovom kretanju po putanjama koje iscrtava netko drugi, uz stisak politike i ideologije. I nastavak su one Cirkusa Columbije. I svaka iz ovog triptiha kraj je i početak one sljedeće, a... kraja nema.... i upravo odsustvo kraja zastrašuje.... možda su baš zato potrebne priče.
U životu, u danu koji nekada traje duže od dvadeset četiri sata, i pobrojan u zrncima sekundi traje toliko da i brojanje zaboravi brojati... dan još traje. Možda je netko samo zaboravio upaliti noć. Ili ispričati priču... do kraja.
I poništiti dan koji je dobio ime Ništa sljezove boje.
U pričama u kojima se izmjenjuju propovijedne dionice i vremenske perspektive i baštinjena tradicija usmenog bosanskog pripovijedanja, sam autor kao da još uvijek vjeruje u odgovornost pisca i odbija se ulagivati, dodvoravati, crtati oblikom slova znak za sreću, crtati Ništa duginim bojama, a izostaviti sljezovu.
Junaci sve tri priče bježe od svoje emocionalne domovine – bježe od sebe samih i antijunacima postaju a da ih nitko nije pitao žele li to. Nisu mogli, ili nisu htjeli nemisliti. A ponekad... misliti drugačije od zajedničke misli psihologije zajednice... znači uči u „Zeleni dvorac...“
Priče su ovo kojima je u podtekstu rat.
Onaj od kojeg je nemoguće pobijeći, i u kojem nema podjele na crne i bijele, i nitko nije kriv, a opet, i nitko nije potpuno nedužan.
Sve se kreće, sve se nastavlja i sve ponovno propada.
Zeleni dvorac, dan je kao imaginarni zatvor jednog rata i jednog vremena... samoprogonstvo je pukovnika Bartona, junaka , a zatim zločinca, čovjeka osuđenog na trideset godina zatvora. .. čovjeka koji je, idući za idealom ušetao, zbog drugih, ili zbog sebe, u Zeleni dvorac, i sada , nakon odsluženih dvadeset i nešto godina, izlazi na slobodu. .. u prostor ni fikcionalan ni realan, u prostor u kojem zeleno premašuje prostore dvorca, i dvorac granicu zelenog.
I boji se slobode, i ta sloboda izjednačena je sa strahom od nestanka.
A zapravo, on je davno nestao.
Onoga trena kad su mu pokidali ideale.
I onda u jednoj drugoj priči, negov brat Rumot , kukavica po opredjeljenju, i antipod junaka, šalje u smrt ljude koji ga uopće ne zanimaju, o kojima nikad ne razmišlja... iz straha postaje ministar kulture i razvodnjava se po ulicama rata bježeći od svih i spašavajući sebe... a spašava se nepostojanjem, nerazmišljanjem, služenjem. Razum i moral povlače se pred stotinama podataka koje on prikuplja i koji ne ostavljaju prostor za sumnju. Njegov šapat, uz partiju biljara, nečijeg imena, sigurna je propusnica u smrt. I on to zna. I cijeli rat šapuće imena, i savjest pred strahom ustupa. I onda rat staje, i on opet ima samo strah za sebe. I opet ga prosipa po samoćama u kojima postaje čuvar bratove slave. Pravi muzej kako bi ukrao vremenu uspomenu na brata junaka.
A jedan drugi junak, bivši ratnik bosanskog sela, na ratištima Hrvatske, gubi svoju budućnost.
Iz Duvna, zaokruženog svijeta u kojem se dodiruju B i H i Dalmacija on odlazi, vjerujući u svetu stvar slobode i oslobođenja. I izlazi iz svega toga s očima poput isušenog bunara. On nije mogao ubiti čovjeka. I povukao se. I htio ostati čovjek. I ne mora se priča ni zvati „Kao da ništa nije bilo“ da bi se iščitao jedan život pobjegao od samog sebe. On sada ima psa, trave koliko treba , i prazan život.
Ponekad u njega zaluta brat Slavena i bratova cura Nina... kći Jugo vojnika. I život se zapetlja. Poput rata. I opet, nitko od njih ne uspjeva pobjeći iz sebe, a ne želi se onakvim kakav postoji.
Slaven sa sobom nosi samo riječi i pokrete koje daje Nini kad su zajedno. Ona mu treba, kao idila, kao bijeg. Po njoj, on prestaje biti čovjek kada uđe u njen stan. Ona ništa ne zna o njemu. A on bi bio sretan da nema ni prošlosti ni budućnosti. I ne može ništa. I nemoćan je, i želi bježati, a ne zna kamo. I želi bježati, a ne zna od koga. A od sebe ne može. Ne može se ni zakačiti za Marka, jer Marko nema svoj život.
Ima trenutke drugačijie od bezbroj ostalih, trenutke kad mu Nina i Slaven dođu u posjet. I ona je u njegovom životu nit koja ga povezuje sa svijetom izvan sebe. A u njenom , ona dodirom s njim putuje iz svjetlosti u mrak. I u mraku u kom su živjeli utapaju se. Nestaju pojedinačno i zajedno, svjesni ili nesvjesni kako su neki ratovi stvoreni od nekih njima nepoznatih ljudi porodili u njima neke druge ratove čiji su gospodari i sluge oni sami. A zapravo nemoćni.
I ove pričice o njima možda su zato samo hridi, za koje se može uhvatiti i izbjeći potonuće.
Jedan Marko, jedna Nina, jedan Slaven i mnogo takvih Jedan samo su male ljudske povijesti koje nečijim bilježenjem proviruju ili ne u zloću vremena koju sami ne stvaramo.
I Takav jedan Marko, jedna Nina, jedan..., hodaju korak uz naš, i nikad ih ne upoznamo, i ne prepoznamo, i nikada njihovu priču nitko ne zapiše, a i oni sami crtice su na satu vremena, preko koje se lijeno i ustaljeno prevaljuje kazaljka proticanja. I oni sami, ponekad gurnu dan, i puste mjesec neka se zaprlja bojama noćnoga neba i razbude zvijezde zaspale među kazaljkama .
Možda su baš one dan učinile dužim i pogled umornijim...
U životu, u danu koji nekada traje duže od dvadeset četiri sata, i pobrojan u zrncima sekundi traje toliko da i brojanje zaboravi brojati... dan još traje. Možda je netko samo zaboravio upaliti noć. Ili ispričati priču... do kraja.
I poništiti dan koji je dobio ime Ništa sljezove boje.
U pričama u kojima se izmjenjuju propovijedne dionice i vremenske perspektive i baštinjena tradicija usmenog bosanskog pripovijedanja, sam autor kao da još uvijek vjeruje u odgovornost pisca i odbija se ulagivati, dodvoravati, crtati oblikom slova znak za sreću, crtati Ništa duginim bojama, a izostaviti sljezovu.
Junaci sve tri priče bježe od svoje emocionalne domovine – bježe od sebe samih i antijunacima postaju a da ih nitko nije pitao žele li to. Nisu mogli, ili nisu htjeli nemisliti. A ponekad... misliti drugačije od zajedničke misli psihologije zajednice... znači uči u „Zeleni dvorac...“
Priče su ovo kojima je u podtekstu rat.
Onaj od kojeg je nemoguće pobijeći, i u kojem nema podjele na crne i bijele, i nitko nije kriv, a opet, i nitko nije potpuno nedužan.
Sve se kreće, sve se nastavlja i sve ponovno propada.
Zeleni dvorac, dan je kao imaginarni zatvor jednog rata i jednog vremena... samoprogonstvo je pukovnika Bartona, junaka , a zatim zločinca, čovjeka osuđenog na trideset godina zatvora. .. čovjeka koji je, idući za idealom ušetao, zbog drugih, ili zbog sebe, u Zeleni dvorac, i sada , nakon odsluženih dvadeset i nešto godina, izlazi na slobodu. .. u prostor ni fikcionalan ni realan, u prostor u kojem zeleno premašuje prostore dvorca, i dvorac granicu zelenog.
I boji se slobode, i ta sloboda izjednačena je sa strahom od nestanka.
A zapravo, on je davno nestao.
Onoga trena kad su mu pokidali ideale.
I onda u jednoj drugoj priči, negov brat Rumot , kukavica po opredjeljenju, i antipod junaka, šalje u smrt ljude koji ga uopće ne zanimaju, o kojima nikad ne razmišlja... iz straha postaje ministar kulture i razvodnjava se po ulicama rata bježeći od svih i spašavajući sebe... a spašava se nepostojanjem, nerazmišljanjem, služenjem. Razum i moral povlače se pred stotinama podataka koje on prikuplja i koji ne ostavljaju prostor za sumnju. Njegov šapat, uz partiju biljara, nečijeg imena, sigurna je propusnica u smrt. I on to zna. I cijeli rat šapuće imena, i savjest pred strahom ustupa. I onda rat staje, i on opet ima samo strah za sebe. I opet ga prosipa po samoćama u kojima postaje čuvar bratove slave. Pravi muzej kako bi ukrao vremenu uspomenu na brata junaka.
A jedan drugi junak, bivši ratnik bosanskog sela, na ratištima Hrvatske, gubi svoju budućnost.
Iz Duvna, zaokruženog svijeta u kojem se dodiruju B i H i Dalmacija on odlazi, vjerujući u svetu stvar slobode i oslobođenja. I izlazi iz svega toga s očima poput isušenog bunara. On nije mogao ubiti čovjeka. I povukao se. I htio ostati čovjek. I ne mora se priča ni zvati „Kao da ništa nije bilo“ da bi se iščitao jedan život pobjegao od samog sebe. On sada ima psa, trave koliko treba , i prazan život.
Ponekad u njega zaluta brat Slavena i bratova cura Nina... kći Jugo vojnika. I život se zapetlja. Poput rata. I opet, nitko od njih ne uspjeva pobjeći iz sebe, a ne želi se onakvim kakav postoji.
Slaven sa sobom nosi samo riječi i pokrete koje daje Nini kad su zajedno. Ona mu treba, kao idila, kao bijeg. Po njoj, on prestaje biti čovjek kada uđe u njen stan. Ona ništa ne zna o njemu. A on bi bio sretan da nema ni prošlosti ni budućnosti. I ne može ništa. I nemoćan je, i želi bježati, a ne zna kamo. I želi bježati, a ne zna od koga. A od sebe ne može. Ne može se ni zakačiti za Marka, jer Marko nema svoj život.
Ima trenutke drugačijie od bezbroj ostalih, trenutke kad mu Nina i Slaven dođu u posjet. I ona je u njegovom životu nit koja ga povezuje sa svijetom izvan sebe. A u njenom , ona dodirom s njim putuje iz svjetlosti u mrak. I u mraku u kom su živjeli utapaju se. Nestaju pojedinačno i zajedno, svjesni ili nesvjesni kako su neki ratovi stvoreni od nekih njima nepoznatih ljudi porodili u njima neke druge ratove čiji su gospodari i sluge oni sami. A zapravo nemoćni.
I ove pričice o njima možda su zato samo hridi, za koje se može uhvatiti i izbjeći potonuće.
Jedan Marko, jedna Nina, jedan Slaven i mnogo takvih Jedan samo su male ljudske povijesti koje nečijim bilježenjem proviruju ili ne u zloću vremena koju sami ne stvaramo.
I Takav jedan Marko, jedna Nina, jedan..., hodaju korak uz naš, i nikad ih ne upoznamo, i ne prepoznamo, i nikada njihovu priču nitko ne zapiše, a i oni sami crtice su na satu vremena, preko koje se lijeno i ustaljeno prevaljuje kazaljka proticanja. I oni sami, ponekad gurnu dan, i puste mjesec neka se zaprlja bojama noćnoga neba i razbude zvijezde zaspale među kazaljkama .
Možda su baš one dan učinile dužim i pogled umornijim...
