Ljepota koja nas okružuje tolika je da se gotovo istog trenutka u nama rađa životinjska, nesuvisla želja da se s njom natječemo, da je pokušamo dosegnuti, reče Brodski u svom Vodenom žigu i pusti tu ljepotu neka se pretače po izmaglici prstenova ugrađenih u duše tisuća čitatelja.

Nobelovac, Josif Brodski, pjesnik, esejist, Rus, čovjek optužena za društveni parazitizam, osuđen, prvi put se ovim djelom predstavlja hrvatskom čitateljstvu.

Pročitavši knjigu, ili iskrenije, ovu istančanu profinjenu lirsku prozu kojoj je rečenica nužna zbog veličine doživljaja i prostranstva osjećaja dao je  Brodski Vodenim žigom nešto nesvakidašnje.

Dogodio se Brodski, ili ... dogodila se Venecija.

Grad na tragu priviđenja u kome se konture gube i ponovno niču samo zbog ljepote, u kome gondole protiču kanalima kao suvisle misli kroz podsvijest, u kome voda sadrži odraze zatečenih sanjara i dekadentnih stvaratelja, u kome porculanska pozadina nestaje dok se i posljednje zrake sunca utapaju u prekrasnim akvarelima, u kome se oslikava remek djelo jedne civilizacije, postaje slika vremena.

Vremena i ljepote.

Ljepota je jedina osobina koju vrijeme ne posjeduje, i kad Dante pretoči svoju misao u rečenicu, shvaćamo kako u ljepoti jedino oko nalazi svoj mir.

Brodski boravi u Veneciji zimi.

Tipično za umjetnika, a opet atipično za radoznalog kradljvca te ljepote koji ne shvaća kako je  samo lopov koji će otploviti bez plijena.

Venecija je ljepota uz koju i savršena ljudska ljepota biva samo loše izmodeliran imitat i beskonačno se ovdje može cijeniti samo putem konačnog.

Konačna je ljudska sudbina.

I svatko tko i pomisli da grad na vodi očekuje sudbina Atlantide zaboravlja kako je ljepota vječna sadašnjost u čijem proticanju gledamo svoju smrtnost.

I sivilo boje senilne oronulosti ne umanjuje doživljaj oka i glazba kako reče Vivaldi postaje blizanac vode i ona podsjeća na notni papir iz kojeg se neprekidno svira, nadolazi u partiturama plime i oseke, kroz notno crtovlje kanala i živi.

I da sve ovo ne bi zvučalo previše tautološki, ne nadajmo se da ćemo svojom egzistencijom proširiti ovaj svijet u kojemu Svemogući dokazuje svoje postojanje ne dajući nam naslutiti brisanje iz pjenušavog zagrljaja života, a kao nadomjestak nesavršenosti zemlje šalje emisare koji savršenstvo grada vode smješta, bar za tren, u zjenicu naše radoznalosti i ljudskosti.