Topla, neposrednim humoresknim natrusima protkana zbirka priča ulančana je u nisku suvremenih nevolja suvremenog čovjeka, u dobu u kojem je, i iz kojeg ne može van.

U ovim pričama, poanta je uvijek malo neočekivana, iznenađujuća, sukladna čovjekovim postupcima kada mu život dozvoli da dnonese odluke. A one su uvijek pogrešne. Ili se nama tako čini. Ili jednostavno ne znamo kakve bi trebale biti one prave, a stalno čeznemo za njima.

I zato, ponekad bježimo u san. U onaj san koji podrazumijeva stalnu čežnju.

I probudimo se ujutro, a onda kao loši glumci jedva ulazimo u svoj lik. U onaj koji nosimo za svakodnevnicu, za ljude oko nas, za bliže i dalje, i gubimo granicu prema kome trebamo biti zaista mi, a od koga se trebamo štititi likom u koji smo sebe smjestili.

Priča Balkon priča je o čovjeku koji se jednostavno pretvorio u čežnju. U godinama kada je život već dobrano prošao kroz njega, kada je sve dobilo svoju rutinu, koja poput kineskog zida opasava dane u godine svojom jednoličnošću iscjeđene, on pronalazi motiv koji se dodiruje s promijenom. Na balkonu, na putu do posla, stoji u rano jutro , ona. U ljubičastoj košulji, s blagim pomakon koji bi trebao značiti pozdrav, ili nesmotreni pokret ruke u trenu kad se pogledi sretnu, ona započinje njegova jutra. I čitav njegov život postaje to jutro, i tih nekoliko sekundi koje snagom lave prave raskol svakodnevnice, ali, i čitav njegov život postaje ruina u trenu kad u slučajnoj šetnji, nenadajući se, jer davno je prošlo jutro, susreće nju. A ona ima bijeli štapk i ravnomjerno lupka  njime po imaginarnim rubovima i stvarnim preprekama i nesigurnim koracima mrvi njegovu opsjednutost i balkonsku zaljubljenost, a on... u trenu kad im se opet oči sretnu, na staklima njenih naočala, velike dioptrije, prepoznaje samo sebe. I izlazi iz priče kao zapravo loš glumac koji nije mogao opstati u svom liku.

I onda dođe priča o Lopočima gđe Lukrecije, o njenim slikama, o njoj, koja usprkos nanosima novih životnih događanja i nedogađanja uvijek slika lopoče.

I slika ih cijeli svoj život.

I u njenim očima već su procvali lopoči....

I kod nje se sunce već sporo cijedi niz prozore....

I ona ima samo istrgane misli...

I ne odriče se lopoča i sjena koje blijede i pojačavaju se, i ne odriče se imaginarnosti u kojoj postoji on kao ideja koju nije realizirala. I onda lopoči zapravo postoje kao kulise, a on, tamo negdje, manje ili više skriven, čeka svoj prelazak iz obrisa u lik. I prelazak se nikada ne događa. Jer, kamo će onda s lopočima? Pod nebom koje hoće otputovati.

U priču u kojoj Katarina čeka, u čekanje pretvorena, telefon da zazvoni, i da ih prijatelji, koji imaju videndice na moru pozovu na godišnji odmor, budući svi znaju u kakvoj su situaciji financijskoj, upliće se misao o dobru. I njena torba stoji spakovana. I vani plus 35 stupnjeva pojačava žegom želju za vodom i hladom i odmorom, i ona čekanjem hrani sliku o prijateljstvima, i gestama koje bi ona napravila za njih da je situacija drugačija, i provjerava telefon, jer... i telefon zvoni. Prijatelji dovode psa, jer idu na godišnji odmor i žele biti sami, na čuvanje Katarini. I ona brzinom bržom od zvuka telefona sakriva putnu torbu, i preuzima psa, jer... oni su prijatelji, Katarina je njima prijatelj. Pa to je dovoljno... Valjda...U svijetu i vremenu u kome između čovjeka i drugog čovjeka postoji nepremostiva daljina.

I baš zato, kao revolt dobrih ljudi u svijetu koji globalno i nije tako dobar, susret čovjeka koji  kupuje kuću i čovjeka koji prodaje kuću susret je s ljudskom dobrotom i emocijama koje su jače od praktičnosti, kada je u pitanju nešto što je čovjeku sveto.

I onda iskonska snaga govora, liku koji kupuje kuću, podari tišinu u kojoj ne bi trebao ni zvuk postojati, sve dok postoje emocije. One dišu, traže si mjesto, bore se s nemišlju, dodiruju zidove kuće u koje je netko ugradio cijeli svoj život i pobjeđuju razum. Cijena po kojoj se kuća prodaje je nevažna.

Jednom, u životu, čovjek se, prodajući kuću, rastaje sa sjećanjima.

I onaj koji ju kupuje, kupuje i njih. Sjećanja.

A njihova cijena je velika. Velika kao jedan cijeli ljudski život. I skuplja su, ta sjećanja, neizmjerljivo skuplja od kvadrata i zidova, i to onaj koji prodaje kuću zna.

I zato ju, u novce pretvoreno, i daje u bescjenje. I onda čuđenje, može biti samo čuđenje čuđenju onoga koji ne zna kako se najvrijednije stvari u životu nikada ne mogu kupiti. I s njima se ne može trgovati.

Možemo se vući kao bolesni psi o plotove tuđih sreća, i imati pregršt novca, i nikada ne kupiti ono za čim čeznemo, jer jednostavno, ono što nama treba, nije na prodaju. Život nam pokloni trenutke, a za to: hoćemo li ih iskoristiti ili ne, on ne odgovara. I naravno, ni ne sudjeluje u posredništvu.