Ovaj roman, kao rezultat novog muškog senzibiliteta, priča je o muško ženskim odnosima… o očekivanjima, traganjima, nadama, razočaranjima, o životu koji nose dani provedeni u dvoje.
Njih dvoje, mladi urbani par, imaju želju sačuvati i zaštititi usmjerenost jednoga prema drugo.
Ništa ih drugo doista ne uznemiruje i ne zaokuplja, oni žive da bi bili zajedno, razmiču granice ovog razularenog i razuzdanog svijeta oko sebe i stvaraju mikrokozmos u kome su bitni ljubav i strpljenje. Život, već poprimajući granice običnosti pokušava ih ubaciti u svoju stvarnost, pokušava ih oblikovati onako kako živi „cijeli svijet“, ali oni pronalaze u sebi snagu i vrijeme u kome biti zajedno i biti dobro postaju postulati koje treba čuvati.
Lamentiranje o svakodnevnici kao nužnost postavlja i trajanje njih dvoje. Pripovijedanje poprima sadržaj svega što stane između dvoje ljudi koji žive zajedno i koje se vole.
Različiti po svojoj prirodi, pokušavaju uskladiti taj famozni muško ženski odnos i živjeti u sretnoj vezi, u onoj u kojoj oboje misle kako dobivaju od onog drugog više no što zaslužuju.
Njih dotiče svijet izvana… i život zajedničke prijateljice koja se ne može dokopati sretne veze… i sama je… i nezadovoljna… i razočarana… i gubi bitku s traženjima…
A treba li uopće tražiti?
I kad već traži, što zapravo želi naći?
Željela bi da netko za nju donese odluku kad je neodlučna, no isto tako da bude po njenom kada zna što želi.
Ljubav je slijepa, samo ne treba iskušavati granice te sljepoće.
Ponekad paralizira činjenica kako se dvoje ljudi koji se vole uspijevaju iznova i uvijek iznova posvađati.
Povodi su bezlični, beznačajni, trivijalni, a oni zapravo, izranjavani životima izvan njih dvoje.
Osjećaj sreće ne ovisi toliko o onome što nam se događa koliko o našem odnosu prema onome što nam se događa.
Dobro postoji…
I ono je neko prirodno okruženje ljubavi…
I voljenja…
Vremenom, reći će Pintarić, ljubav se mijenja, transformira u neke nove oblike koji postaju poštovanje, uvažavanje, razumijevanje, i onda biti voljen znači imati nečiju, pa neka i nestručnu, ali bezrezervnu pomoć.
Voljeti ga i zbog različitosti i zbog sličnosti, i ne tražiti u nekim njegovim pogreškama neprijatelja , jer to svakako nije najbolji put u bolji svijet.
A za boljim svjetovima čeznemo.
Ako se radujemo onoj drugoj strani, i ako ju želimo obradovati, i iznenaditi, čeznemo za večeri bez obveza osim lijepih navika jednog prema drugom i … nije li to već bolji svijet.
Nije li bolji svijet kada nas netko pazi u svojim mislima i voli i kada nas nema?
Nije li bolji svijet već sama spoznaja kako nas netko treba baš zato što smo to mi?
Ako Vas je ovaj bolji svijet, ili moje lamentiranje o njemu, povučeno iz rečenica Pintarićevih, koji svemu pristupa senzibilnije i sentimentalnije no što je to prije bio slučaj, gurnulo u blizinu nekog tik do Vas, a ne osjećate se tako bliskima, uvijek možete sve ove dobre svjetove samo dotaći s rezervom, i onda istinu možete gledati i kroz prizmu već potrošene, u misli spoznaje, kako je najženstvenije u ženi: moć uvjeravanja koju ona ima.
Uvjerila Vas ili ne, i ženstvenost je, kao uostalom i većina stvari, subjektivna kategorija. I uvjeravanje je možda samo stvar vještine govornika.
Ali, istina u biti i nema veze s vještinama jer istina je istinitija od bilo koje želje za posjedovanjem bezbroja ostvarivih nadanja…
Voljeti, onda znači prihvaćati stvari koje i ne bismo htjeli i davati one koje nam najviše znače.
