U vremenu u kojem se povijest ponavlja, u kojem umorstvo postaje posljednja obrana od samoubojstva, trgovci ratom izlaze obogaćeni hrpetinama ljudskih suza.
Svijet se razbija; hrani se beskonačno ponavljanim izdajama.
Krvave mrlje izbijaju iz utroba ljudskih skučenih nadanja.
Postajemo divlji poput naših neprijatelja.
Ubojstvo ima cijenu. Cijenu koja svijet čini prljavim.
Obogaćena ili stiješnjena podrijetlom, bijedom, brakom, apstraktnim djetetom, preljubom, izdajom, popunjavala je Hanna stranice svog života.
Ako se isključi mogućnost svrstavanja Hanninog dnevnika u kategoriju ženskog pisma, pronaći će se u njemu žena zatečena vlastitim grijehom prouzročenim grijesima drugih.
Židovka, dio mozaika mučeničkih naroda, u kome prošli mrtvaci samo hrane mržnju živih i kopaju grobove budućima, iznevjerila je sebe, obitelj i povijest.
Skrivena u oblinama slova nekog novog identiteta platila je kaznu koja je izmakla opsegu normalnog ljudskog doživljavanja.
Ostala je živa, ali je ostala prazna.
Trudnoća u danima 1943. značila je prekobrojan život, blago zatvoreno u škrinju u zemlji u kojoj ljudi umiru od gladi, zamjenu rađanja za umiranje, život koji se oporavlja novim životom, nedopustivi život.
Pobačaj u danima 1943. značio je drobljenje nevinosti jednog braka, rađanje novih ubojica,a razaranje psihe jedne žene, dominaciju „trezvenosti“ jednog muža, sudioništvo u zvjerstvu naučeno u danima ratnih stradanja.
Sjećanje na dane 1943. značilo je dvadeset godina dvostrukog života jedne žene, mržnju prema sebi jaču od ljubavi prema drugima, prelaženje tanke niti ljudske svijesti i podsvijesti, učestalu dominaciju iracionalnog, kamenu snagu stvarnosti snova.
Hannina dobrota nije se zaustavila tamo gdje je počela njena patnja.
Ili možda ipak jest?
Shvaćajući duhovni ljubavni odnos kao nešto što se ne temelji na isključivom posjedovanju onog drugog, prihvaćala je, ili možda ipak nije, muževljeve prevare, a pandan te njene tolerancije, neznanja u znanju bio je u snovima brižljivo odgajanog svog djeteta… nerođenog djeteta. I jedno i drugo šutjeli su o svojim drugim životima. I bili zajedno. I živjeli u bjelinama između izrečenih riječi.
Koliko života u životima njih dvoje ima?
I je li istina veća ako se javno izrekne?
I kolika je onda vrijednost oprosta ako se on sastoji samo od zaborava?
I dokle se onda proteže suzna dolina u koju ju je život jednostavnim potezima ucrtao?
Možda joj je granica u jednoj suzi pročišćenja, jednoj istini i jednom trenutku nepomućene ljudske radosti.
Možda, da je bilo možda. ..
Njena prošlost nije zacijelila u sadašnjosti. I sadašnjost za nju nikada, poslije trenutka u koji se uselio njen život, nije bila sadašnjost. Postala je samo ugrušak šutnje. Šutnje koja je porobila svaku pomisao drugačijeg života. Onog nekog drugačijeg života, u koji bi možda, jednom, i radost zalutala… pa ostala.
Svijet se razbija; hrani se beskonačno ponavljanim izdajama.
Krvave mrlje izbijaju iz utroba ljudskih skučenih nadanja.
Postajemo divlji poput naših neprijatelja.
Ubojstvo ima cijenu. Cijenu koja svijet čini prljavim.
Obogaćena ili stiješnjena podrijetlom, bijedom, brakom, apstraktnim djetetom, preljubom, izdajom, popunjavala je Hanna stranice svog života.
Ako se isključi mogućnost svrstavanja Hanninog dnevnika u kategoriju ženskog pisma, pronaći će se u njemu žena zatečena vlastitim grijehom prouzročenim grijesima drugih.
Židovka, dio mozaika mučeničkih naroda, u kome prošli mrtvaci samo hrane mržnju živih i kopaju grobove budućima, iznevjerila je sebe, obitelj i povijest.
Skrivena u oblinama slova nekog novog identiteta platila je kaznu koja je izmakla opsegu normalnog ljudskog doživljavanja.
Ostala je živa, ali je ostala prazna.
Trudnoća u danima 1943. značila je prekobrojan život, blago zatvoreno u škrinju u zemlji u kojoj ljudi umiru od gladi, zamjenu rađanja za umiranje, život koji se oporavlja novim životom, nedopustivi život.
Pobačaj u danima 1943. značio je drobljenje nevinosti jednog braka, rađanje novih ubojica,a razaranje psihe jedne žene, dominaciju „trezvenosti“ jednog muža, sudioništvo u zvjerstvu naučeno u danima ratnih stradanja.
Sjećanje na dane 1943. značilo je dvadeset godina dvostrukog života jedne žene, mržnju prema sebi jaču od ljubavi prema drugima, prelaženje tanke niti ljudske svijesti i podsvijesti, učestalu dominaciju iracionalnog, kamenu snagu stvarnosti snova.
Hannina dobrota nije se zaustavila tamo gdje je počela njena patnja.
Ili možda ipak jest?
Shvaćajući duhovni ljubavni odnos kao nešto što se ne temelji na isključivom posjedovanju onog drugog, prihvaćala je, ili možda ipak nije, muževljeve prevare, a pandan te njene tolerancije, neznanja u znanju bio je u snovima brižljivo odgajanog svog djeteta… nerođenog djeteta. I jedno i drugo šutjeli su o svojim drugim životima. I bili zajedno. I živjeli u bjelinama između izrečenih riječi.
Koliko života u životima njih dvoje ima?
I je li istina veća ako se javno izrekne?
I kolika je onda vrijednost oprosta ako se on sastoji samo od zaborava?
I dokle se onda proteže suzna dolina u koju ju je život jednostavnim potezima ucrtao?
Možda joj je granica u jednoj suzi pročišćenja, jednoj istini i jednom trenutku nepomućene ljudske radosti.
Možda, da je bilo možda. ..
Njena prošlost nije zacijelila u sadašnjosti. I sadašnjost za nju nikada, poslije trenutka u koji se uselio njen život, nije bila sadašnjost. Postala je samo ugrušak šutnje. Šutnje koja je porobila svaku pomisao drugačijeg života. Onog nekog drugačijeg života, u koji bi možda, jednom, i radost zalutala… pa ostala.
