Priča u kojoj autorica, potpuno iščezla u svojim likovima,  priča je dvadesetdvogodišnje Marguerite Yourcenar. Žene, koja će kasnije svojom erudicijom pokazati snagu riječi i mogućnost ljudskih ponora mašte.

Priča je ovo o ljubavi koja znači prijestup.

Priča je ovo o društvenom i kršćanskom grijehu.

Priča je ovo o zabranjenoj ljubavi brata i sestre.

Priča, u ovom slučaju o ljubavi koja se ne okreće protiv same sebe, jer ostvarena sreća i prihvaćena bol spašavaju je od te kobi.

Jedna obitelj, podijeljena u svojim doticajima života, podijelila je svijet.

Valentina, majka, izgledala je poput dragog kamena. Savršena, u svojoj pritajenosti obeshrabrivala je ljude u njihovoj prosječnosti. Pomirena sa zadanošću života, zaključana u krletci ptice duše, izrastala je u svojoj tišini u besprijekorni ideal ljudskog bića.

Suprotstavljena, u zadanom braku, suprugu guverneru, postavljenom, od strane moćnih,  sucu ljudskih sudbina, čuvala je ravnotežu.

Isprepleteno, dobro i zlo, pojačavalo je dobrotu jednog, ali i snagu lošeg onog drugog.

Vladar ljudskih života, otac,  u čijoj vladavini jedna riječ znači kraj jednog života, živio je, za sebe, vječnost.

Ljudski, identificiran s moći, tek pred kraj života počeo je sabirati svoju pomućenu prirodu.

I brazdajući si grijesima dušu, pitati se ono što nikada još nitko nije dokučio: živi li se da bi se umiralo ili se umire da bi se oživjelo?

Njegova ambicija bila je veća i od njega samog. Njegova ambicija bila je varka, koja ga, kad je život prošao, nije više obmanjivala.

Bezuspješna pobjeda nagnala ga je da se okrene svojoj duši.

Smrću sina, kojeg nije dovoljno volio, osjećao se, po prvi puta, u trenu nestanka spojen prisnom i tajanstvenom srodnošću.

I posumnjao, po prvi puta, u ono što je sebi zabranio da sazna… istinu o emocijama koje mijenjaju svijet… istinu o cijeni sreće koja se mora platiti.

A Anna…

Nikada i nikakav dašak želje za nekim budućim životom nije zatreperio u njoj, poslije…

Poslije zabranjenog.

Poslije…

Trena koji obilježava život.

Pod nebom koje blista ranama, proživjela je ona svoj život.

I nosila u sebi one Anne koje su s godinama nastajale.

U rijetkim trenucima krhki ostaci prošlosti utkivali bi se na neobjašnjiv način u sadašnjost.

I presvlačili njeno izmučeno srce, koje nikada nije imalo grižnju savjesti. Samo tugu.

Bilo je i onih trenutaka u kojima bi se šibala mislima da bi oživjela svoju žalost.

Jer, bila je udana, a sama, i živjela u braku koji je zapravo činilo podnošljivo trpljene.

A on, on je bio stranac koji je mislio kako ju posjeduje. Kao da čovjek može posjedovati ženu ako ne zna ni zašto plače.

Rijetki zagrljaji se je postarali, u odnosu pobrkanih doticanja. Nježnost je zamijenjena pristojnošću. I vrijeme je srušilo svoje granice i razvalilo svoje čelične ograde, i u tom vremenu od njega samoga pobjegli su i Miguel i Anna.

Miguel preranom smrću, a Anna predugim životom.

Od čitavog života ostao je jedan događaj. Taj nepredvidivi događaj kao podsjećanje na ono čudo u svakoj egzistenciji, gdje se sve uzburkava kao voda koja teče, ali gdje događaji koji su bili značajni, umjesto da se stalože na dnu, isplivaju na površinu i stižu s nama do mora.