U danima bez svitanja, u poljima pamuka, u jeki bičeva stanuju duše duboke poput korita rijeka.

U danima bez svitanja, na luku nekog mjeseca, otisci bosih nogu koračaja ritma bubnjeva.

U danima bez svitanja, obješeni o nadanja, ruku ispruženih poput spasenja, čekaju na dražbama.

„U zbiljskom srcu bića, mi smo, u biti, više slični, dragi moj prijatelju, nego neslični.“

I isti smo, samo su oni crni.
O Istima pletu priču u stihu Haughes, Hayden, Brooks, Evans, Angelou, Sancez, Cortez, Walker, Gilbert...

I isti smo, samo su oni neslobodni.

Autohtona ova crnačka poezija spoj je kulturno-političkog nasljeđa afričke prošlosti i američke sadašnjosti crnih pjesnika dvadesetog stojeća.

I isti smo, samo su njihovi koraci u krletku zbijeni.

Najinovativniji i poetski najintrigantniji dio suvremene američke književnosti stiješnjen u crno na bijelom.

I isti smo, samo su oni sami, sami poput samotnosti svetosti.

Crne mrlje na bijelom američkom jutru...

I isti smo, samo su drugi u svojim slobodama slobodniji.

Oni su jedan u tisućama, i tisuće u jednotama.

Oni su crni. Oni su robovi sile.

Oni su robovi sna o slobodi.

Oni su robovi onih bijelih, al' samo po boji.

Jučer...

Njihova leđa su šikare. Razgranate. Tamne. Duboke. Na svakoj grani raspucani san. Izrezbaren zamasima biča.

Oponoreni život.

Njihove riječi stisnute u žulju ruke odlaze u suzi koja rijeđe od nikad silazi i silazi i samo se valja po crvenoj grani, nevidljiva.

Crni radnici imaju crvenu krv.

„U zbiljskom srcu bića, mi smo, u biti, više slični, dragi moj prijatelju, nego neslični.“

Njihovi životi stariji su od osvete.

A da bi živjeli trebaju pobijediti pamćenje.

A ne vrijedi li čovjek onoliko koliko mu vrijedi pamćenje?

Pamćenje živi u zbilji.

Danas...

Zatočenici zbilje, slučajnošću prirode, na mjestu gdje jesu, ne vjeruju zatočenicima snova prokletih slučajnošću prirode na mjestu gdje jesu.

Zbilja isilovane današnjice zaseban je je red za čekanje, bespotrebno provjeravanje, neosnovano sumnjičenje, neslobodno u slobodi odrastanje.

Raščupani snovi.

Sutra...

Ako i jesu oni noći, neka ih onda bar pokriju zvijezde.

Neka ih pokriju radosti crnca protrčalog kroz sunce.

Neka nesanice prestanu proždirati snove.

Neka vrijeme prestane trpjeti sile.

Neka ritam renesanse Harema zamijenjen ritmom čikaških ulica potopi akorde od tuge razlomljenog jazza i neka Jednakost proguta današnju jednakost.

Jer,

„U zbiljskom srcu bića, mi smo, u biti više slični, dragi moj prijatelju, nego neslični.“